Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-577/07 (D. B.)
Odluka donesena 20. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nije krivična optužba
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-577/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-577/07, rješavajući apelaciju Džemala Buze, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemala Buze podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Iksž- 06-000 056 od 27. novembra 2006. godine, i rješenja Općinskog suda u Visokom, broj 041-0-Iks-06-000 032 od 13. novembra 2006. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemala Buze podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Iksž- 06-000 056 od 27. novembra 2006. godine, i rješenja Općinskog suda u Visokom, broj 041-0-Iks-06-000 032 od 13. novembra 2006. godine, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Džemal Buza (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je, 12. februara 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Iksž-06-000 056 od 27. novembra 2006. godine, i rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 041-0-Iks-06-000 032 od 13. novembra 2006. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi se naložilo njegovo puštanje na slobodu, sve do okončanja postupka po ovoj apelaciji.
2. Pravomoćnom i izvršnom presudom Općinskog suda, broj K-43/05 od 23. novembra 2003. godine, apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, zbog krivičnog djela iz člana 339. i člana 281. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). U kaznu zatvora mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 28. jula 2003. godine do 6. avgusta 2003. godine.
3. Općinski sud je, 2. oktobra 2006. godine, zaprimio naredbu istog suda, broj K-43/05 kao i pravosnažnu presudu tog suda, broj K-43/05 od 23. novembra 2003. godine, zbog upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Apelant se, 11. oktobra 2006. godine, javio radi prijema uputnog akta koji je primio istog dana za odlazak na izdržavanje kazne zatvora 13. novembra 2006. godine.
4. Rješavajući molbu apelanta Općinski sud je rješenjem, broj 041-0-Iks-06-000 032 od 16. oktobra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 004-0-Iksž-06-000 044 od 30. oktobra 2006. godine, odbio molbu apelanta za odlaganje izvršenja kazne zatvora, jer je prilikom razmatranja molbe utvrđeno da ne postoje razlozi za odlaganje izvršenja kazne iz člana 27. stav 1. tačka 1-8. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine.
5. Apelant je ponovo, 13. novembra 2006. godine, uložio molbu za odlaganje kazne. Odlučujući o molbi apelanta Općinski sud je osporenim rješenjem, broj 041-0-Iks-06-000 032 od 13. novembra 2006. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Kantonalnog suda, broj 004-0- Iksž-06-000 056 od 27. novembra 2006. godine, odbio apelantovu molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora, utvrđene navedenom pravosnažnom presudom. U obrazloženju rješenja Općinski sud navodi da je utvrđeno da ne postoje razlozi za odlaganje izvršenja kazne iz člana 27. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH, jer je apelant uz molbu priložio samo nalaz interniste iz kojeg se ne može tačno zaključiti da li je kod apelanta nastupilo akutno oboljenje.
6. Apelant je na osnovu naloga Općinskog suda lišen slobode i priveden na izdržavanje kazne zatvora u KPD Zenica, 16. decembra 2006. godine.
7. Apelant smatra da mu je u postupku pred Kantonalnim i Općinskim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je nezadovoljan što je priveden na izdržavanje kazne zatvora 16. decembra 2006. godine, i smatra da nije ispoštovana zakonska procedura u skladu sa članom 24. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH, nakon koje bi se on dobrovoljno javio na izdržavanje kazne kao i da mu je uskraćeno djelotvorno pravno sredstvo za primjenu instituta iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Navodi da nije poduzeo ni jednu radnju koja bi ukazivala na to da namjerava izbjeći izvršenje kazne, da je porodičan i svjestan da izrečenu kaznu mora izdržati, te nije imao razloga da bježi, sakriva se ili na bilo koji drugi način manifestuje namjeru da izbjegne izdržavanje kazne.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
Dopustivost ratione materiae
9. Ustavni sud, prvo, mora riješiti pitanje primjenjljivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj. Navedeni član Evropske konvencije propisuje da [...]prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu[...]. Međutim, u ovom slučaju apelant nije izjavio apelaciju na presudu kojom mu je pravosnažno utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca zbog krivičnog djela iz člana 339. i člana 281. KZ FBiH. Suprotno tome, apelant je izjavio apelaciju na rješenje Kantonalnog i Općinskog suda suda, kojim nije utvrđivana „osnovanost bilo kakve krivične optužbe“ protiv njega, već je samo odbijena molba apelanta za odlaganje izvršenja kazne zatvora utvrđene pravosnažnom presudom Općinskog suda, broj K-43/05 od 23. novembra 2005. godine. Dakle, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama koje su donesene u postupku u kojem je odlučivano o krivičnoj optužbi protiv apelanta, niti su se tom prilikom utvrđivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama, proizilazi da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv. Kako Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost prima facie
10. Apelant smatra da je osporenim rješenjima došlo do povrede njegovih prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te prava iz člana 13. Evropske konvencije. Smatra da nije ispoštovana zakonska procedura u skladu sa članom 24. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH, nakon koje bi se on dobrovoljno javio na izdržavanje kazne kao i da mu je uskraćeno djelotvorno pravno sredstvo za primjenu instituta iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
12. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu apelant pravosnažnom presudom osuđen na kaznu zatvora, te da je pravosnažnošću presude ispunjen zakonski uvjet za izvršenje kaznene sankcije. Zakon o izvšenju kaznenih sankcija u Federaciji Bosne i Hercgovine predviđa mogućnost odlaganja izvršenja kazne u određenim slučajevima, što je apelant pokušao da iskoristi. Naime, Ustavni sud zapaža da apelantovom zahtjevu za odlaganje izvršenja kazne zatvora, nije udovoljeno jer je utvrđeno da ne postoje razlozi za odlaganje izvršenja kazne u smislu Zakona o izvršenju krivičnih sankcija. Ponovni apalenatov zahtjev za odlaganje izvršenja kazne, koje je traženo iz razloga što je kod apelanta nastupilo akutno oboljenje, odbijen je osporenim rješenjima u skladu s navedenim zakonom, jer je apelant uz molbu priložio samo nalaz interniste iz kojeg se nije moglo zaključiti da je nastupilo akutno oboljenje.
13. Ustavni sud naglašava da prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, po svom sadržaju, spadaju u temeljna prava zaštićena Evropskom konvencijiom odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog nacionalnog zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtijeva od strane nacionalnog zakona, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta čak i kad po stanovištu suda, to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi, Evropski sud za ljudska prava Bozano, presude od 18. decembra 1986. godine, serija A-111, i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, serija A-170).
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantova prava zagarantirana članom 5. Evropske konvencije nisu povrijeđena, budući da je jedan od osnova po kome se određena osoba može lišiti slobode jeste «zakonito lišenje slobode po presudi nadležnog suda». Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju upravo radi o «zakonitom lišenju slobode po presudi nadležnog suda». Članom 24. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Federacije Bosne i Hercegovine propisana je prosedura upućivanja osuđene osobe radi izvršenja kazne zatvora. Stav 8. navedenog člana propisuje da: «Ako se uredno upućena osuđena osoba ne javi ustanovi u određenom roku, sud će izdati naredbu sudskoj policiji da se ta osoba prinudno sprovede». Iz dokumentacije priložene uz apelaciju Ustavni sud zapaža da je osnov za lišenje slobode kao i sam postupak u potpunosti proveden u skladu sa članom 24. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Federacije Bosne i Hercegovine. U odnosu na navodnu povredu apelantovih prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije, apelant se žali na povredu prava lica kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode na ulaganje žalbe sudu, kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije zakonito, naložio oslobađanje. Ustavni sud, iz stanja u spisu konstatuje da su ovi navodi očigledno neosnovani, jer je apelant koristio svoje pravo na izjavljivanje žalbe u smislu člana 29. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Federacije Bosne i Hercegovin, Kantonalnom sudu protiv prvostepenih rješenja kojim je odbijena molba apelanta za odlaganje izvršenja kazne, te da je Kantonalni sud u kratkom roku razmotrio zakonitost navedenih rješenja očitujući se na sve žalbene navode apelanta i žalbu odbio kao neosnovanu. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu ne postoji opravdan zahtjev apelanta, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenog prava apelanta.
15. Navodi apelacije koji se odnose na povredu člana 13. Evropske konvencije, moraju se u konkretnoj situaciji posmatrati u vezi s obrazloženjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije koji su dati u tački 9. ove odluke. Naime, član 13. Evropske konvencije znači obavezu države da pojedincu obezbijedi pravo na djelotvoran pravni lijek, ali pojedincu čije se građansko pravo ili obaveza, odnosno osnovanost krivične optužbe, utvrđuje u tačno određenom postupku. U konkretnom slučaju, ne radi se o odlukama koje su donesene u postupku u kojem je odlučivano o krivičnoj optužbi protiv apelanta, niti su se tom prilikom utvrđivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama, već je samo odbijena molba apelanta za odlaganje izvršenja kazne zatvora utvrđene pravosnažnom presudom Općinskog suda, broj K-43/05 od 23. novembra 2005. godine, u kojem postupku član 6. Evropske konvencije garantuje pravičan postupak, pa prema tome i djelotvoran pravni lijek. Iz navedenog proizilazi da su navodi apelacije koji se odnose na navodnu povredu prava na djelotvoran pravni lijek očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije žrtva kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović