Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1953/06 (Hercegovačko-Neretvanski Kanton)
Odluka donesena 20. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1953/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-1953/06, rješavajući apelaciju Hercegovačko-Neretvanskog Kantona na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav. 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko- Neretvanskog Kantona podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-330/05 od 4. aprila 2006.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-Neretvanski Kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je, 15. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-330/05 od 4. aprila 2006. godine.
2. Kemal Denjo (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu protiv Općine Mostar «Jugozapad» (u daljnjem tekstu: prvotuženi), apelanta i Federacije Bosne i Hercegovine - Ministarstva unutrašnjih poslova Sarajevo (u daljnjem tekstu. trečetuženi), radi naknade štete. Tužbenim zahtjevom tužitelj je tražio da mu tuženi solidarno nadoknade nematerijalnu štetu koju je pretrpio povrijeđivanjem u neredima prilikom posjete 10. februara 1997. godine, na dan šehida, Liska parku u Mostaru.
3. Općinski sud II u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom, broj P-219/01 od 26. februara 2003. godine, obavezao prvotuženog i trećetuženog da solidarno naknade tužitelju na ime nematerijalne štete za trajno umanjenje životne aktivnosti iznos od 12.000,00 KM, za pretrpljenje fizičke bolove iznos od 4.000,00 KM, za pretrpljen strah iznos od 3.000,00 KM i za unakaženost iznos od 3.000,00 KM ili ukupo 22.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. februara 2003. godine, kao dana donošenja presude do isplate, te nadoknade troškove postupka u iznosu od 3.700,20 KM sa zakonskom kamatom od dana donošenja presude, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva, iznad dosuđenog, tužitelj je odbijen. Tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta je odbijen.
4. U postupku po izjavljenoj žalbi, Kantonalni sud Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio presudu, broj Gž-405/03 od 14. oktobra 2004. godine, kojom je žalbe prvotužene i trečetužene uvažio, pobijanu presudu preinačio i u odnosu na njih tužbeni zahtjev odbio. Žalba tužitelja djelimično je uvažena i prvostepena presuda preinačena, tako da se apelant obavezuje naknaditi tužitelju dosuđeni iznos. U ostalom dijelu, kojim je odbijen tužbeni zahtjev, žalba tužitelja se odbija i prvostepena presuda potvrđuje. Apelant je dužan naknaditi tužitelju i trošak sastava žalbe i takse na žalbu u iznosu od 1.095,00 KM.
5. U obrazloženju svoje presude, Kantonalni sud navodi da se u konkretnom slučaju moraju primjeniti odredbe člana 180. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojem za štetu nastalu od akta nasilja ili terora odgovara društveno politička zajednica i to ona čiji su organi prema važećim propisima bili obavezni spriječiti štetu. Ovaj sud ističe da članom 4.,Glave III Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustav FBiH) kantonu pripala sva ovlast koja nije izričito dodijeljena Federaciji, tako da su kantoni posebno mjerodavni za uspostavu i nadziranje snaga policije koje nose jedinstvene Federalne uniforme s kantonalnim oznakama, a prema članu 1. Glave V Ustava FBiH propisano je da je svaki kanton pri provedbi obaveza propisanih u čl. 2 i 4. Glave III Ustava FBiH dužan da preduzima sve potrebne mjere zaštite ljudskih prava. Zakon o unutrašnjim poslovima Hrvatsko Neretvanskog Kantona usvojen je na Skupštini kantona 23. decembra 1996 godine, a stupio je na snagu danom objavljivanja u Narodnim novinama iz januara 1997. godine, dakle prije nego što je došlo do sukoba skupine građana bošnjačke nacionalnosti i hrvatskih policajaca, što je preraslo u nerede većih pa i tragičnih razmjera. U konkretnom slučaju, navodi dalje sud, došlo je do okupljanja velikog broja građana na ograničenom prostoru, a u toku postupka je utvrđeno da je posjeta groblju u Liska parku bila predhodno najavljena i dogovorena, te je policija u Zapadnom djelu grada Mostara bila obavještena i upoznata sa ovom posjetom i ovo je zahtjevalo da organi društveno političke zajednice obavezno vrše odgovarajući nadzor kako bi se spriječilo moguće ugrožavanje fizičkog integriteta i imovinska sigurnost drugih ljudi. Prema odredbama Ustava FBiH i Ustava HNK u isključivoj je nadležnosti kantona uspostavljanje i nadziranje policijskih snaga, koje nisu u nadležnosti Federacije, a ni Općine. U tom kontekstu, po nalaženju ovog suda, pogrešno je prvostepeni sud odbio prigovor pasivne legitimacije u odnosu na prvotuženog i tre'etuženog, a isti usvojio i odnosu na apelanta.
6. Odlučujući o reviziji koju su na presudu Kantonalnog suda izjavili tužitelj i apelant, Vrhovni sud je presudom, broj Rev-330/05 od 4. aprila 2006. godine, reviziju apelanta odbio, a reviziju tužitelja djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio tako što kamata na dosuđenu naknadu nematerijalne štete u iznosu od 22.000,00 KM, teče od 23. aprila 2001. godine, umjesto od 26. februara 2003. godine. U ostalom dijelu revizija tužitelja je odbijena.
7. U obrazloženju odluke Vrhovni sud navodi da u cjelosti prihvata navode drugostepene presude koji se odnose na pasivnu legitimaciju apelanta i njegovu odgovornost za štetni događaj. Vrhovni sud ističe da je tužitelj povrijeđen, 10. februara 1997. godine, u sukobu i neredima koji su nastali prilikom najavljenih javnih manifestacija u Gradu Mostaru kada su građani hrvatske nacionalnosti učestvovali u karnevalskim svačanostima, a građani bošnjačke nacionalnosti išli u posjet groblju u Liska parku povodom Bajramskih praznika. Prema odredbama člana 180. Zakona o obligacionim odnosima, za štetu nastalu tjelesnom povredom prilikom javnih manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Vrhovni sud zaključuje da je prema važećim propisima za konkretnu štetu odgovoran apelant čiji su organi - policijske snage bile dužne da zaštite javni red i mir i spriječe međunacionalne sukobe, a ne da u njima čak i učestvuju. Vrhovni sud smatra irelevantnim revizioni prigovor apelanta da je sud u ovom predmetu bio dužan utvrditi ko je bio organizator priredbe, jer sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka pa su stranke dužne ponuditi činjenice i dokaze kojim potvrđuju svoju tvrdnju. Apelant tokom postupka nije ukazivao na odredbe člana 181. Zakona o obligacionim odnosima koje govore o odgovornosi organizatora priredbi a tužbeni zahtjev je usmjeren prema tuženim na osnovu odrebi člana 180. Zakona o obligacionim odnosima. Na kraju ovaj sud navodi da je u odnosu na početak toka zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete, odluka donesena u skladu sa članom 368. ranijeg Zakona o parničnom postupku, a u vezi sa članom 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku, jer je sud dužan da po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, te je valjalo presudu preinačiti i dosuditi kamatu od momenta podnošenja tužbe a ne od presuđenja a sve u skladu sa zauzetim pravnim stavom tog suda.
8. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je Vrhovni sud odlučivao preko zahtjeva tužitelja dosuđujući mu kamate od dana podnošenja tužbe, a što tužitelj nije ni osporavao. Također apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da Vrhovni sud nije obrazložio navode iz revizije koji se odnose na to da u vrijeme nastanka štetnog događaja nisu postojali propisi koji regulišu osnivanje, pa shodno tome i prava i obaveze pojedinih organa i tijela apelanta. Smatra da su za nastalu štetu odgovorni prvotuženi i trečetuženi i da je samo obavezivanjem apelanta na naknadu štete povrjeđeno i pravo na imovinu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
11. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
12. Apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovitih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
13. U vezi sa navodima apelanta da je Vrhovni sud prekoračio svoja ovlaštenja dosuđujući tužitelju kamatu od dana podnošenja tužbe, a što tužitelj nije ni osporavao, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud razmatrajući revizione navode tužitelja i postupajući po službenoj dužnosti u smislu člana 368. ranijeg Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», broj 42/98), a u vezi sa članom 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», broj 53/03), pazio na pravilnu primjenu materijalnog prava, te primjenom odgovarajućih odredbi Zakona o obligacionim odnosima i zauzetim stavom toga suda, dosudio tužitelju kamate na dosuđeni iznos naknade od dana podnošenja tužbe. U vezi navoda apelanta da Vrhovni sud nije obrazložio navode iz revizije koji se odnose na to da u vrijeme nastanka štetnog događaja nisu postojali propisi koji regulišu osnivanje pa shodno tome i prava i obaveze pojedinih organa i tijela apelanta, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je sud propustio obrazložiti osporenu presudu ili da je to obrazloženje proizvoljno, a naročito da je pogrešno primijenjen materijalni propis. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je u odnosu na revizione prigovore apelanta koji se odnose na njegovu pasivnu legitimaciju istakao da u cjelosti prihvata navode drugostepenog suda koji je opširno i detaljno razmatrao kako pitanje pasivne legitimacije apelanta tako i ostalih tuženih.
14. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Redovni sudovi su vrlo detaljno dali obrazloženje analize dokaza provedenih pred prvostepenim sudom – saslušanjem svjedoka, uvidom u ljekarsku dokumentaciju, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, uvid u spis tog suda broj K-41/97, te na osnovu istih izveli zaključak da su organi apelanta-policijske snage bile dužne da zaštite javni red i mir i spriječe međunacionalne sukobe, a ne da u njima i učestvuju, te našli da je apelant u smislu člana 180. Zakona o obligacionim odnosima, odgovoran za štetu koju je pretrpio tužitelj i obavezali ga da tužitelju naknadi nematerijalnu štetu.
15. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev», tj. ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
16. U odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ističe da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lonnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
17. U konkretnom slučaju, apelant se nije pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se suština apelantovih navoda o kršenju prava na imovinu zasniva na nezadovoljstvu presudom Vrhovnog suda, posebno da nije dovoljno obrazložena i da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u brojnim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine). Također, Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
18. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da se apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu sastoje samo u tvrdnjama da nije zadovoljan osporenom presudom, jer smatra da su za nastalu štetu odgovorni prvotuženi i trećetuženi. U konkretnom slučaju, sudovi su pažljivo ispitali i na osnovu člana 180. Zakona o obligacionim odnosima, zaključili da je apelant odgovaran za štetu pričinjenu tužitelju. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud naglašava da član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. Na osnovu izloženog, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani, te je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović