Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1968/06 (M. D.)

Odluka donesena 20. 03. 2007.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1968/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-1968/06, rješavajući apelaciju Milorada Dragića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Dragića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-28/05 od 15. februara 2006. godine, i presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj U-136/04 od 19. novembra 2004 godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Dragić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Zoran i Goran Bubić, advokati iz Banja Luke, podnio je, 10. jula 2006 godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-28/05 od 15. februara 2006. godine, i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-136/04 od 19. novembra 2004 godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 27. februara 2007. godine.

2. Služba za prostorno uređenje, katastar i imiovinsko pravne poslove Općine Bihać donijela je zaključak, broj 03/3-31-4414 od 12. februara 2004 godine, koji je potvrđen rješenjem Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo), broj 11/2-23-152-UP-2/04 od 14. juna 2004 godine, kojim je prekinula postupak po zahtjevu apelanta za povrat stana koji se nalazi u Bihaću, Ul. Ešrefa Kovačevića H-15. Apelantu je navedenim zaključkom naloženo pokretanje postupka pred nadležnim organom radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji nepokretnosti - stana, zaključenog 10. februara 1992 godine. Također, odlučeno je da će prekid postupka trajati do okončanja postupka pred nadležnim organom.

3. Apelant je pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor radi poništenja rješenja Kantonalnog ministarstva, broj 11/2-23-152-UP-2/04 od 14. juna 2004 godine. Kantonalni sud je presudom, broj U-136/04 od 19. novembra 2004 godine, tužbu odbio.

4. Odlučujući o prijavi koju je apelant podnio, 20. oktobra 1998. godine, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija), čija je nadležnost donošenje odluka u postupcima pokrenutim pred bivšim Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) je donijela odluku o prihvatljivosti i meritumu, broj CH/98/1240 od 10. maja 2005. godine. Navedenom odlukom Komisija je apelantovu prijavu u dijelu u kojem osporava presudu Kantonalnog suda, broj U-136/04 od 19. novembra 2004 godine, proglasila neprihvatljivom jer je zaključila da su apelantovi žalbeni navodi u pogledu člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, preuranjeni u smislu člana VIII (2) (a) Sporazuma o ljudskim pravima. U obrazloženju odluke Komisija navodi: [...] Dom, odnosno Komisija, je u svojoj dosadašnjoj praksi naglasila da su podnosioci prijava dužni imati valjan ugovor o kupoprodaji stana. [...]. U principu, pitanje valjanosti ugovora je pitanje koje traba da riješi nadležni organ [...]. Tako je Komisija utvrdila da podnosioci prijava moraju imati valjan ugovor, koji u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 15/02 i 54/04) podrazumijeva da je ugovor zaključen do 6. aprila 1992. godine, da je dostavljen nadležnoj poreznoj službi na ovjeru, kod kojeg je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i kod kojeg je iznos cijene u cijelosti izmiren u ugovorenom roku. Slijedeći tu praksu, Komisija primjećuje da ugovor koji je predmet ovog slučaja, ne ispunjava te kriterije. Ugovor, koji podnosilac prijave posjeduje je potpisan i ovjeren od strane vojnog pravobranioca. Međutim, ugovoru nedostaju pečat nadležne poreske uprave [...]

5. U međuvremenu, odlučujući o žalbi koju je izjavio apelant protiv presude Kantonalnog suda, broj U-136/04 od 19. novembra 2004 godine, Vrhovni sud je presudom, broj Už-28/05 od 15. februara 2006 godine, žalbu odbio.

6. U obrazloženju presude, Vrhovni sud navodi da je uvidom u ugovor o kupoprodaji stana, broj 75-271 od 10. februara 1992 godine, zaključenog između apelanta kao kupca i Vojno građevinske direkcije Sarajevo kao prodavca, utvrđeno da isti nije zaključen u skladu sa članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti i kao takav nije mogao proizvoditi pravno dejstvo. Vrhovni sud dalje ističe da u konkretnom slučaju postoji sumnja u valjanost ugovora, te su ispunjeni zakonski uslovi za prekid postupka iz člana 142. i 145. Zakona o upravnom postupku, te je pravilno utvrđeno da je apelant dužan pokrenutu postupak pred nadležnim organom, radi utvrđenja valjanosti ugovora.

7. Nakon toga apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu žaleći se da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencijeza zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je osporenim presudama redovnih sudova onemogućeno pravo na povrat spornog stana.

8. Dopisom od 13. februara 2007. godine, Ustavni sud je tražio od apelanta da dopuni apelaciju tako što će dostaviti podatak o tome da li je postupio po zaključku Službe za prostorno uređenje, katastar i imiovinsko pravne poslove Općine Bihać, broj 03/3-31-4414 od 12. februara 2004 godine, kojim mu je naloženo pokretanje postupka pred nadležnim organom radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji nepokretnosti-stana zaključenog 10. februara 1992. godine.

9. Apelant je, 27. februara 2007. godine, dostavio dopis kojim je obavjestio Ustavni sud da nije pokrenuo postupak za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji nepokretnosti-stana zaključenog 10. februara 1992. godine. Apelant je također naveo da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glase:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji koji od slijedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;»

11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

12. Ustavni sud zapaža da se o pravu apelanta da mu se vrati predmetna imovina-stan, nije meritorno odlučivalo pred organima uprave i redovnim sudovima. Ustavni sud nalazi da organi uprave i redovni sudovi nisu raspravljali o zahtjevu apelanta za vraćanje stana u posjed, već su postupak prekinuli i uputili apelanta da pred nadležnim organom pokrene postupak radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji nepokretnosti-stana, zaključenog dana 10. februara 1992 godine. Ovo iz razloga što je članom 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, propisano šta se smatra valjanim ugovorom, a to je da je ugovor zaključen do 6. aprila 1992. godine, da je dostavljen nadležnoj poreznoj službi na ovjeru, da je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i iznos cijene u cijelosti izmiren u ugovorenom roku. Dakle, apelant je imao mogućnost da se o njegovom zahtjevu za povrat stana u posjed vodi upravni postupak kao i pravo na sudsku zaštitu, ali tek nakon što pred nadležnim organom rješi predhodno pitanje, tj. dokaže pravnu valjanost kupoprodajnog ugovora.

13. Dakle, postupak koji je apelant pokrenuo za povrat stana u posjed je prekinut i apelantu je naloženo pokretanje postupka pred nadležnim organom radi utvrđivanja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora. Prekid postupka će trajati do okončanja postupka pred nadležnim organom. Članom 142. Zakona o upravnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 2/98) propisano je da: «Ako organ koji vodi postupak naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može rješiti sama stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješenje nadležan sud ili neki drugio organ (predhodno pitanje) on može[...] postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne rješi[...]». Članom 54. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 53/93) predviđa se mogućnost podnošenja tužbe kojom se utvrđuje postojanje ili nepostojanje nekog prava, pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost neke isprave. Podnošenje tužbe sudu je djelotvoran domaći pravni lijek koji se mora iscrpiti u slučaju kada apelant nema u posjedu valjan kupoprodajni ugovor nego se mora utvrditi da li je on vlasnik, i to na osnovu radnji koje je preduzeo u procesu otkupa stana tokom 1991 i 1992 godine. (vidi Odluku o prihvatljivosti Doma, broj CH/98/1160, CH/98/1177 i CH/98/1264, Pajagić, Kuruzović i M.P. protiv Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine od 9. maja 2003 godine).

14. Ustavni sud smatra razumnim da očekuje da apelant mora snositi teret pokretanja sudskog spora radi utvrđivanja postojanja ugovornog odnosa ili bilo kog ugovornog prava. Tek po okončanju postupka dokazivanja postojanja i valjanosti ugovora pred nadležnim sudom, on će imati mogućnost daljnjeg postupanja u vezi sa pravom vlasništva, zavisno od rezultata ovog postupka. Prema tome, podnosilac prijave je mogao podnijeti tužbu nadležnom sudu prema članu 54. Zakona o parničnom postupku, te dokazivati postojanje i pravnu valjanost ugovora o otkupu predmetnog stana (vidi Odluku o prihvatljivosti Komisije, broj CH/98/289 i drugi, B.Č. protiv Bosne i Hecegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, od 8. februara 2005. godine) Apelant, u toku cijelog postupka pred organima uprave i redovnim sudovima, nije argumentovano opravdavao činjenicu da bi podnošenje tužbe nadležnom sudu, u konkretnom slučaju bio «prevelik teret» za njega zbog čega bi osporene odluke predstavljale povredu njegovih ustavnih prava. Apelant je svo vrijeme tvrdio da su organi uprave i redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primjenili materijalno pravo, kad su prekinuli postupak. Međutim, kao što je već naglašeno, da bi se raspravljalo pitanje povrata stana u posjed, uključujući i u postupku pred Ustavnim sudom, apelant je morao podnijeti tužbu nadležnom sudu ili opravdati nemogućnost podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-844/04 od 13. septembra 2005. godine). Dakle, apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve u pogledu pravnog lijeka, zbog čega odluka koju osporava u apelaciji nije konačna odluka, donesena po djelotvornom i adekvatno ispitanom i utvrđenom činjeničnom i pravnom stanju zahtjeva apelanta. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1968/06 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio