Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3375/06 (S. F.)
Odluka donesena 20. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-3375/06
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3375/06, rješavajući apelaciju Sanela Fazlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sanela Fazlića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Kž-140/05 od 7.
septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda Bosanska Krupa broj K-81/05 od 29. septembra 2005. godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Sanel Fazlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Alaga Bajramović, advokat iz Bihaća, podnio je 20. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-140/05 od 7. septembra 2006. godine i Presude Općinskog suda Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-81/05 od 29. septembra 2005. godine. Istovremeno, apelant je tražio i donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi se naložilo obustavljanje od izvršenja odluke o krivičnoj sankciji upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora, do okončanja postupka o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog javnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 9. januara 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovori na apelaciju su zaprimljeni Od Kantonalnog suda 10. januara 2007. godine, od Općinskog suda 11. januara 2007. godine i od Kantonalnog tužilaštva 2007. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 25. januara 2007. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Zajedno sa M.S. i S.B. apelant je po optužnici Kantonalnog tužilaštva optužen za počinjenje krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojne droge iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH. Nakon provedenog krivičnog postupka, Općinski sud je donio Presudu broj K-81/05 od 29. septembra 2005. godine kojom se M.S. i apelant proglašavaju krivim za krivično djelo za koje su optuženi i izriče im se kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Optuženi S.B. je oslobođen od optužnice zbog toga što je, prema svjedočenju dvojice policajaca, imao s njima dogovor (radi povoljnijeg postupanja prema njemu u posebnom postupku koji se vodi protiv njega) da im dojavi bilo kakva saznanja koja bude imao u vezi sa nabavljanjem i rasturanjem droge, zbog čega je i bio u društvu M.S. i apelanta. Općinski sud je u provedenom postupku utvrdio da su se određenog dana trojica optuženih vraćali iz Banje Luke motornim vozilom u kojem su pronađene 482 tablete ekstazija, koje su dvojica policajaca, koji su bili i svjedoci u ovom postupku, izuzeli od M.S., koji je vlasnik vozila u kojem su tablete pronađene. Svjedoci-policajci su izjavili da su imali dojavu koju je porukom preko mobitela poslao S.B da su M.S. i apelant u Banjoj Luci «nešto nabavili». Općinski sud svoju osuđujuću odluku u odnosu na M.S. i apelanta obrazlaže na sljedeći način: «S obzirom da su u vozilu kojim je upravljao M.S., a sa kojim su bili i S.B. i apelant, pronađene tablete ekstazija, sud zaključuje da su ove tablete kupili nakon prethodnog dogovora u Banjoj Luci od nepoznate osobe i na neutvrđenom mjestu, u namjeri da ih prodaju. Na osnovu iskaza svjedoka, kojima je S.B., koji se tada nalazio u Banjoj Luci zajedno sa M.S. i apelantom, dojavio preko mobitela da se nešto nalazi u vozilu i da postoji mogućnost da su narkotička sredstva, sud je utvrdio da su tablete kupljene upravo u Banjoj Luci od nepoznate osobe, jer je mala vjerovatnoća da bi im neko tako veliku količinu tableta poklonio. Zaključak o namjeri kod optuženih sud je donio na osnovu činjenice da se u konkretnom slučaju radi o većoj količini tableta ekstazija, te s obzirom na način na koji su došli do njih (nakon dogovora odlaze u Banju Luku i skrivaju ih u vozilo), kao i na osnovu činjenice da su obojica od ranije poznati organima gonjenja u pogledu djelatnosti vezane za drogu».
7. Odlučujući o žalbi koji su izjavili M.S., apelant i Kantonalno tužilaštvo, Kantonalni sud je donio Presudu broj Kž-140/05 od 7. septembra 2006. godine, kojom je djelimično uvažio žalbu tužilaštva utvrđivanjem kazne zatvora za M.S. i apelanta u trajanju od jedne godine, dok je žalbe osuđenih odbio kao neosnovane. Apelant je žalbu izjavio zbog bitnih povreda krivičnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nelogičnih i dvosmislenih razloga datih kao odlučujućih kod donošenja prvostepene presude i zbog necitiranja iskaza svjedoka u samoj presudi, jer bi se iz njih vidjelo da su iskazi dati u suprotnom pravcu od onoga koji je sud naveo kao svoj zaključak. Kantonalni sud je apelantove žalbene navode odbio konstatacijom da je prvostepeni sud dao jasne i nedvosmislene razloge, te da nije potrebno citirati iskaze svjedoka, kao i da zaključak suda nije suprotan iskazima svjedoka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da sudovi u provedenim postupcima nisu utvrdili odnosno dokazali niti jednu činjenicu vezanu za izvršenje krivičnog djela i za namjeru za njegovo izvršenje, te da niti u samoj presudi nisu dali uopće niti jedan valjan razlog o odlučnim činjenicama, što je suprotno Zakonu o krivičnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04). Naime, apelant smatra da sama činjenica što je on bio u vozilu u kojem su pronađene tablete ekstazija nije dovoljna kao odlučujuća za zaključak da je on imao namjeru i da je izvršio krivično djelo za koje je inkriminiran. Apelant i u apelaciji i u izjavljenoj žalbi posebno ističe činjenicu da su iskazi svjedoka iz kojih u svojim presudama sudovi izvlače zaključak o njegovoj krivici u potpunosti suprotni onome što su sami svjedoci posvjedočili kada je on u pitanju, te «prelaženje» preko njegovih žalbenih navoda od Kantonalnog suda smatra posebno teškom povredom svog, u obje instance povrijeđenog, prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
b) Odgovor na apelaciju
9. Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju ostaje kod donesene presude.
10. Općinski sud u svom odgovoru navodi da je brižljivo ispitao sve činjenice, te da navodi apelanta ni u kojem slučaju nisu opravdani.
11. Kantonalno tužilaštvo smatra da je donesena zakonita odluka.
V. Relevantni propisi
12. Krivični zakon Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 69/04) «Član 238. stav 1.
Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1)Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, ...».
13. Zakon o krivičnom postupku Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04) «Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1)Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2)Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.
Član 15.
Jednakost u postupanju Sud, tužilac i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje terete osumnjičenika odnosno optuženika, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi. (2)Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima te na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 305. stav 7.
Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanim ili nedokazanim, dajući osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio ne ispitati direktno svjedoka ili vještaka čiji je iskaz pročitan, kojim se razlozima upravljao pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li krivično djelo i krivična odgovornost optuženika i pri primjeni određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženika i njegovo djelo.
Član 312. stav 1. tačka k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka
k) ako je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadržava razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.»
VI. Dopustivost
14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-140/05 od 7. septembra 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu je presudu apelant primio 6. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 20. decembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog člana, stav 2, što uključuje:
(…) (e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke».
20. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svatko tko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.»
21. Apelant se žali protiv odluka donesenih u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
22. Navodi apelacije se odnose na utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza na kojima su osnovane pobijane presude. Apelant smatra da sudovi u provedenim postupcima nisu utvrdili odnosno dokazali niti jednu činjenicu vezanu za izvršenje krivičnog djela i za namjeru za njegovo izvršenje, te da niti u samoj presudi nisu dali uopće niti jedan valjan razlog ili bilo kakav razlog o odlučnim činjenicama. Apelant smatra da sama činjenica što je on bio u vozilu u kojem su pronađene tablete ekstazija nije dovoljna kao odlučujuća za zaključak da je on imao namjeru i da je izvršio krivično djelo za koje je inkriminiran. Posebno apelant i u apelaciji kao i u ranije izjavljenoj žalbi pred Kantonalnim sudom ističe činjenicu da su iskazi svjedoka iz kojih u svojim presudama sudovi izvlače zaključak o njegovoj krivici u potpunosti suprotni onome što su sami svjedoci posvjedočili kada je on u pitanju, te «prelaženje» preko njegovih žalbenih navoda od Kantonalnog suda smatra posebno teškom povredom svog, u obje instance povrijeđenog, prava na pravično suđenje.
23. Prema vlastitoj jurisprudenciji Ustavni sud nije, općenito, mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). Ovakvu je praksu imao i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da «nije u nadležnosti Doma procjenu domaćih sudova zamijeniti vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno» (vidi Dom za ljudska prava, «Trgosirovina Sarajevo (DDT)» protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
24. U konkretnom slučaju, apelant je imao sva prava jednaka tužilačkoj strani - pravo da sudjeluje ravnopravno sa tužilačkom stranom u pogledu ispitivanja svjedoka i predlaganja izvođenja dokaza. Nakon završenog prvostepenog postupka, apelant je iskoristio pravo na žalbu - djelotvoran pravni lijek, te po sumnjama u odnosu na provedeni postupak postavljenim u žalbi dobio odgovore od Kantonalnog suda, kao suda više instance. Dalje, iz cjelokupne apelacije nije jasno koji segment prava na pravično suđenje apelant smatra povrijeđenim, osim načina na koji su sudovi procjenjivali u postupku utvrđivane činjenice, te na osnovu toga izvodili svoje zaključke u pogledu izvršenja krivičnog djela. S tim u vezi, Ustavni sud ne može pronaći niti jedan element koji bi upućivao na proizvoljno postupanje sudova, jer su sudovi u obje instance dali detaljna obrazloženja za svoje odluke, kako u odnosu na utvrđene činjenice, tako i u odnosu na primijenjene odredbe materijalnog prava. Odluka Kantonalnog suda sadržava odgovore na žalbene navode apelanta, te stoga nije osnovana apelantova tvrdnja da sudovi «prelaze» preko razloga datih u njegovoj žalbi. Osim činjenice da je tumačenje utvrđenih činjenica koje sudovi navode u svojim presudama, a koji su inkriminirajući za apelanta i suprotni tumačenjima samog apelanta, Ustavni sud ne vidi niti jedan drugi razlog izjavljivanja apelacije u ovom slučaju, niti se iz načina na koji je cjelokupan postupak proveden može izvući zaključak o postojanju bilo kakvih indicija koje bi dalje upućivale na mogućnost povrede prava na pravično suđenje.
25. Stoga, Ustavni sud smatra da ova apelacija u suštini predstavlja apelantovo nezadovoljstvo zaključcima redovnih sudova u pogledu izvršenja i krivice za predmetno krivično djelo, utvrđenih po provedenom dokaznom postupku, dok zadatak Ustavnog suda nije da ocjenjuje način na koji su sudovi izvodili i usvojili izvedene dokaze kao dokaznu građu, osim ukoliko se nesumnjivo može utvrditi da su sudovi u svom radu postupali proizvoljno. Osim toga, Ustavni sud naglašava da redovni sudovi nisu vezani strogim i formalnim pravilima kod izvođenja dokaza odnosno utvrđivanja činjenica. Sam Zakon o krivičnom postupku ostavlja sudu slobodu kod izbora sredstava dokazivanja s ciljem utvrđivanja činjenica, s tim što se u postupku moraju dati ista prava objema stranama, tačnije, svi dokazi moraju biti dostupni osumnjičenom odnosno njegovom braniocu, kako bi se na njih mogli očitovati i u njihovom izvođenju aktivno sudjelovati, a što u ovom slučaju ne spore ni sami apelanti.
26. Iz svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi upućivali na proizvoljno izvođenje i procjenu izvedenih dokaza od sudova, a kako to u svojoj apelaciji apelant navodi, kao što nema niti elemenata koji bi upućivali da su u toku postupka redovni sudovi davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu, tj. da je bilo različitog postupanja u odnosu prema njima. Osim toga, Ustavni sud nije našao niti bilo kakve druge naznake koje bi eventualno upućivale na mogućnost povrede nekog od aspekata prava na pravično suđenje, zagarantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
27. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u slučaju kada osuđeni smatra da sudovi nisu utvrdili činjenice odnosno proveli dokazni postupak na način koji sam smatra jedino pravilnim, dok se posmatranjem provedenog postupka u cjelini ne može naći niti jedan element koji bi upućivao na proizvoljno postupanje sudija kako u odnosu na utvrđivanje činjenica, tako i u odnosu na primjenu materijalnog prava.
28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u izreci ove odluke.
29. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
30. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović