Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-942/06 (D. L.)

Odluka donesena 20. 03. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-942/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-942/06, rješavajući apelaciju Dušana Lečića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Lečića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-16/04 od 23. decembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-322/03 od 25. septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-137/02 od 15. aprila 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Lečić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubinja, kojeg zastupa Nebojša Rudan, advokat iz Trebinja, podnio je 23. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-16/04 od 23. decembra 2005. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž- 322/03 od 25. septembra 2003. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-137/02 od 15. aprila 2003. godine.

2. Protiv «Ljubinke» iz Ljubinja kao prvotuženog i apelanta kao drugotuženog, V.K. i M.K. kao prvo i drugotužitelj, podnijeli su tužbu Osnovnom sudu radi utvrđivanja prava vlasništva u odnosu na prvotuženog, odnosno radi ispražnjenja od stvari i predaje u posjed u odnosu na apelanta, a po pitanju stana u Ljubinju na «Mejdanima». Osnovni sud je Presudom broj P-137/02 od 15. aprila 2003. godine utvrdio suvlasništvo prvo i drugotužitelja sa po 1/3, drugotuženog od 2/3, te apelantu naložio iseljenje iz predmetnog stana. Osnovni sud je utvrdio da je prvotužiteljica bila zaposlena kod prvotužene te da prvotužena potvrđuje da je prvotužiteljica dobila rješenje o korištenju stana, da je drugotužitelj bio zaposlen u SUP-u Ljubinje, da je SUP Ljubinje zaključio ugovor o sufinasiranju predmetnog stana sa prvotuženom, da SUP Ljubinje nije nikada isplatio ugovoren iznos na ime sufinasiranja, već je to uradio drugotužitelj u ime SUP-a, a radi dodjele stana prvotužiteljici, koja je njegova supruga, da je po uplati 49% sredstava na ime cijene iz ugovora o sufinsiranju od strane drugotužitelja prvotužiteljica dobila 60 bodova po kojima je dobila prvo mjesto na rang listi za dodjelu stana kod prvotužene, da je prvotužiteljica dobila i rješenje o dodjeli stana na korištenje, da prvo i drugotužitelj u predmetni stan nikada nisu uselili jer je drugotuženi isti bespravno zaposjeo, te da su tužitelji putem stambenog organa već pokušali iseljenje drugotuženog, u vezi sa čim je donesen i zaključak o iseljenju, ali isto nikada nije realizirano, te da drugotuženi, prema njegovim vlastitim riječima, nikada nije imao bilo kakav osnov za posjedanje stana. Osnovni sud je kao osnov za sticanje prava suvlasništva prvo i drugotužitelj naveo ugovor o sufinansiranju, kao pravnog posla, pozivajući se na član 20. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 6/80 i 36/90).

3. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-322/03 od 25. septembra 2003. godine, kojom žalbu uvažava i preinačava Presudu Osnovnog suda na način da se prvo i drugotužitelj u cjelosti odbija sa tužbenim zahtjevom. Ovaj sud našao je povredu od strane Osnovnog suda i to u primjeni materijalnog prava, koja se, prema mišljenju tog suda, ogleda u činjenici da prvotužiteljica nikada nije uselila u sporni stan, zbog čega nije mogla steći stanarsko pravo, da ugovor kao osnov sticanja vlasništva, da bi bio valjan, mora biti zaključen u pisanoj formi i ovjeren od strane suda, te da prema Zakonu o sticanju suvlasništva na stanu («Službeni list SR BiH», br. 26/89 i 27/91 i «Službeni glasnik RS», broj 8/94), nisu stečeni uslovi da se utvrdi suvlasništvo na način kako je to utvrdio provostepeni sud.

4. Na Presudu Okružnog suda prvo i drugotužitelj izjavili su reviziju, koju je Vrhovni sud Presudom broj Rev-16/04 od 23. decembra 2005. godine uvažio i Presudu Okružnog suda preinačio na način da je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je zaključio da je Osnovni sud donio pravilnu i zakonitu odluku, primjenom člana 10. a u vezi sa članom 446. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93 i 3/96).

5. Apelant smatra da su Osnovni sud i Vrhovni sud pogrešno primjenili materijalne propise, navodeći razloge na koje se u svojoj presudi poziva Okružni sud, koji je jedini, prema mišljenju apelanta, ispravno sudio u ovoj stvari, čime je povrijeđeno njegovo prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtur-Tiszazugi Vizgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant u svojoj apelaciji navodi da su sudovi na utvrđene činjenice pogrešno primjenili materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o obligacionim odnosima, dok su, prema njegovom mišljenju, trebali primjeniti odredbe Zakona o sticanju suvlasništva na stanu, prema kojima je za sticanje suvlasništva potrebno zajedničko ulaganje ličnih sredstava fizičkih lica, zaključivanje ugovora na osnovu ponude, donošenje akta kojim se daje saglasnost na sticanje suvlasništva te ovjera ugovora od strane nadležnog pravobranilaštava. Kako svi ovi elementi nisu ispoštovani, apelant smatra da su Osnovni sud i Vrhovni sud donijeli očito pogrešne odluke i to pogrešnom primjenom Zakona o obligacionim odnosima.

9. U vezi navedenog, Ustavni sud naglašava da je van nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu tumačenja i primjene materijalnog prava, osim ukoliko se isto ne čini očito proizvoljnim. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i na takve primjenili određeno pravo, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti u slučaju kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bilo očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efikasan pravni lijek i u drugim slučajevima.

10. U konkretnom slučaju, na osnovu nesporno utvrđenog činjeničnog stanja, po kojem je prvotužiteljica dobila rješenje o korištenju stana i to na osnovu bodova stečenih po sufinasiranju od strane drugotužitelja, njenog supruga, umjesto njegovog poslodavca, te da drugotuženi nikada nije imao bilo kakav osnov da koristi predmetni stan, Osnovni sud i Vrhovni sud su donijeli odluke po kojima se prvo i drugotužitelju priznaje pravo suvlasništva, dok se apelantu nalaže iseljenje i predaja u posjed stana tužiteljima. Brhovni sud i Osnovni sud su dali detaljna i logična objašnjenja za svoja odlučenja, i to cjelovito, kako u odnosu na utvrđene činjenice, tako i u odnosu na primjenjeno pravo. Nasuprot tome, apelant u provedenim postupcima, kao niti u samoj apealciji, ne daje niti jedan navod niti dokaz o pravnom osnovu po kojemu se on nalazi u spornom stanu, kojima bi se suprotstavio navodima i dokazima prvo i drugotužitelja datim i utvrđenim u provedenim postupcima, a u odnosu na šta bi se eventualno mogla ogledati povreda njegovog prava na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu stanje spisa apelacije, date navode i dostavljene dokaze, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoje bilo kakve naznake koje bi mogle ukazivati na postojanje vjerovatnosti da su redovni sudovi postupali proizvoljno prilikom utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog prava, odnosno zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» da se, pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnih propisa od strane Osnovnog suda i Vrhovnog suda na utvrđeno činjenično stanje, poziva na kršenje njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-942/06 (D. L.) | Sudska praksa | Aktio