Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3312/06 (Industrijsko preduzeće «Krivaja» d.o.o. Zavidovići)
Odluka donesena 20. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3312/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-3312/06, rješavajući apelaciju Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o., Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o., Zavidovići, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-06-000 846 od 12. oktobra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-61/05 od 2. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Industrijsko preduzeća «Krivaja» d.o.o., Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 13. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-
0-Gž-06-000 846 od 12. oktobra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-61/05 od 2. marta 2006. godine. Apelant je također predložio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da obustavi izvršne radnje u predmetu koji se vodi pod brojem 042-0-I-06-004065 i drugim predmetima koji se vode protiv apelanta po istom osnovu do okončanja postupka po apelaciji.
2. Zaposlenik apelanta Zećir Hadžiefendić (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je Općinskom sudu tužbu protiv apelanta, radi isplate razlike plaća za period 24. januar 2002. godine do 1. septembar 2004. godine, u iznosu od 8.417,66 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos počev od 24. januara 2005. godine do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. U svojoj tužbi tužitelj je naveo da apelant, u skladu sa članom 69. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH», br. 43/98 i 32/00), kao poslodavac kojeg obavezuje Kolektivni ugovor ili Pravilnik o radu nije mogao obračunavati i isplaćivati plaću manju od one utvrđene Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Tužitelj je navedeni iznos precizirao u toku postupka, nakon davanja nalaza sudskog vještaka, kojeg je sud prihvatio kao objektivan i tačan, na kojeg stranke (tužitelj i apelant) nisu imale primjedbi u pogledu obračuna razlike plaća. Apelant je nalaz i mišljenje osporio samo iz jednog razloga, a taj je što vještak tokom izrade nalaza nije uzeo u obzir rezultate poslovanja apelanta, odnosno što nije utvrdio činjenicu da li je apelant poslovao sa gubitkom ili je ostvarivao dobit. Po ocjeni Općinskog suda, ova primjedba je irelevantna kako za valjanost nalaza tako i za donošenje odluke, jer poslovanje apelanta ne može uticati na isplatu osnovne plaće koja tužitelju pripada a koja predstavlja najniži iznos koji uposlenik mora dobiti, bez obzira da li poslodavac ostvaruje dobit ili ne, te da, osim toga, apelant nije usvojio program koji garantira savladavanje problema u proizvodnji, kojim bi, u dogovoru sa zaposlenicima, mogao predvidjeti da za razdoblje od tri mjeseca umanji plaće ispod najnižeg iznosa, a što je propisano članom 42. Kolektivnog ugovora. Presudm broj P-61/05 od 2. marta 2006. godine, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Općinski sud je utvrdio da je osnovna plaća koja se tužitelju morala isplatiti proizvod osnovne najniže plaće definisane članom 39. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 49/00) i koeficijenta složenosti, te na taj proizvod dodatog minulog rada. U toku postupka utvrđeno je i kolika je bila prosječna mjesečna plaća u Federaciji BiH za utuženi period. Pored glavnog potraživanja, Općinski sud je tužitelju dosudio zatezne kamate pozivajući se na odredbu člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine Federacije BiH», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni glasnik RBiH», br. 2/92, 13/93, 13/94 i 29/03), dosuđujući ih na sve dospjele a neisplaćene obroke do momenta podnošenja tužbe.
3. Na ovu presudu apelant je uložio žalbu, koju je Kantonalni sud presudom broj 004-0-Gž-06-
000-846 od 12. oktobra 2006. godine odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice i da je pravilno primjenio materijalno pravo te da žalbeni navodi apelanta u odnosu na provedeni postupak i donesenu presudu nisu osnovani.
4. Apelant smatra da je navednim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prije svega u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a uzrok tome vidi u postupanju sudova koji nisu uzeli u obzir činjenicu da je poslovao sa gubicima, zbog čega je po mišljenju apelanta i materijalno pravo nepravilno primijenjeno. Apelant nije posebno obrazlagao u čemu se ogleda povreda njegove imovine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjet za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o radu, Kolektivnog ugovora, Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, obavezali apelanta da tužitelju isplati razliku plaća u iznosu preciziranom u izreci presude sa kamatama od dana podnošenja tužbe do konačne isplate. Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka detaljno naveli razloge za takve odluke.
8. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi potpuno jasno obrazložili svoje odluke i primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice utvrđene proizvoljno ili nepravično a na štetu apelanta (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-2898/06 od 6. marta 2007. godine). Obzirom da se osnovni prigovor apelanta kojeg je isticao u postupku pred redovnim sudovima odnosio na tvrdnju da je on kao poslodavac isplaćivao plaću koju je jedino i mogao svojim zaposlenicima, jer posluje sa gubitkom, te da su sudovi trebali i morali imati u vidu ovu činjenicu kod presuđivanja, a nisu, Ustavni sud konstatuje da su sudovi cijenili i ovaj navod apelanta, te su utvrdili da on kao poslodavac nije donio program o sanaciji proizvodnje, na osnovu kojega je mogao u skladu sa članom 42. Kolektivnog ugovora, u saglasnosti sa zaposlenicima i sindikatom, umanjiti plaću zaposlenicima u razdoblju od tri mjeseca, što je jedino u ovom slučaju mogao uraditi. Apelant u ostalim slučajevima nije ovlašten umanjivati plaću zaposlenicima mimo zakonskim propisima utvrđenog minimuma, što su sudovi jasno obrazložili u svojim odlukama.
9. Stoga Ustavni sud ovu apelaciju vidi kao izraz nezadovoljstva apelanta činjenicom da je, ionako teškog materijalnog stanja, dodatno pogođen dosuđenim obavezama, što u konkretnom slučaju nema nikakve direktne ili indirektne veze sa pravičnim suđenjem. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. Naime, apelant nije naveo da li po njegovom shvatanju odluke sudova predstavljaju miješanje u njegovo pravo na neometano uživanje imovine ili «lišavanje» imovine, shodno stavu 1. ovog člana, ili se eventualno radi o «nadziranju korištenja imovine», shodno stavu 2. ovog člana. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, na što je Ustavni sud već ukazao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdatu tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
12. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović