Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-417/06 (J. P. i dr.)
Odluka donesena 20. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-417/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-417/06, rješavajući apelaciju Joke Pejdo i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Joke Pejdo, Dejana Pejdo, Danijela Pejdo, Azre Kunarac, Ranke Kunarac, malodobnog S.K., Nedeljke Kusalović, Tatjane Kusalović, Nataše Kusalović, Nade Slijepčević, Cvijete Slijepčević, malodobnog D.S., malodobnog M.S., malodobne S.S., Duška Mićanovića, Milorada Mitrovića, Rade Lečića, Milke Milošević, Predraga Miloševića, Branke Moro, Mihajla Moro, Miroslava Moro i Miljana Moro podnesene protiv odluka Okružnog suda Trebinje o ustupanju predmeta na nadležnost Pravobranilaštvu Republike Srpske br. Gž- 372/05, Gž-416/05, Gž-425/05, Gž-597/05 sve od 23. decembra 2005.
godine, Gž-208/05, Gž-251/05, Gž-428/05, Gž-638/05i Gž-677/05 sve od 26. decembra 2005. godine, jer su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Joka Pejdo, Dejan Pejdo, Danijel Pejdo, Azra Kunarac, Ranka Kunarac, malodobni S.K., Nedeljka Kusalović, Tatjana Kusalović, Nataša Kusalović, Nada Slijepčević, Cvijeta Slijepčević, malodobni D.S., malodobni M.S., malodobna S.S., Duško Mićanović, Milorad Mitrović, Rade Lečić, Milka Milošević, Predrag Milošević, Branka Moro, Mihajlo Moro, Miroslav Moro i Miljan Moro (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Trebinja, koje zastupa Rato Runjevac advokat iz Trebinja, podnijeli su, 27. februara 2006 godine, apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv odluka Okružnog suda Trebinje (u daljnjem tekstu: Okružni sud) o ustupanju predmeta na nadležnost Pravobranilaštvu Republike Srpske br. Gž-372/05, Gž-416/05, Gž-425/05, Gž-597/05 sve od 23. decembra 2005. godine, Gž-208/05, Gž-251/05, Gž-428/05, Gž- 638/05i Gž-677/05 sve od 26. decembra 2005. godine,
2. Član 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda nalaže da kada se Ustavnom sudu dostavi više zahtjeva iz njegove nadležnosti o istom pitanju, vijeće koje odlučuje o predmetu će, po pravilu, donjeti odluku o spajanju predmeta u kojima će Ustavni sud, odnosno vijeće voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku. Postupajući u smislu navedenog člana Pravila Ustavnog suda i u skladu sa prijedlogom opunomoćenog zastupnika apelanata, Ustavni sud je odlučio da apelacije AP-417/06, AP-418/06, AP-419/06, AP-420/06, AP-421/06, AP-422/06, AP-423/06, AP-424/06 i AP-425/06 spoji u jedan predmet, pod brojem AP-417/06,
3. Tužbama kojim su pokrenuli parnične postupke pred Osnovnim sudom u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), apelanti su postavili tužbeni zahtjev da sud obaveže Republiku Srpsku- Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) na naknadu nematerijalne štete zbog pogibije ili smrti, oca i supruga odnosno nastalog invaliditeta apelanata u vojsci Republike Srpske za vrijeme borbenih dejstava. U svim predmetima koji su vođeni po tužbenim zahtjevima apelanata Osnovni sud je donio prvostepene presude i to: br. P-104/02 od 26. januara 2005. godine i P-102/98 od 15. novembra 2004. godine kojima je djelimično udovoljeno tužbenim zahtjevima apelanata, P-6/02 od 13. marta 2003. godine, P-34/00 od 21. marta 2003. godine, P-9/02 od 13. marta 2003. godine, P- 270/03 od 19. aprila 2004. godine, P-178/02 od 8. aprila 2003. godine i P-101/02 od 8. maja 2003. godine, kojima su tužbeni zahtjevi apelanata odbijeni kao neosnovani zbog zastare potraživanja. Po izjavljenim žalbama apelanata i tuženog, kao i usvojenim revizijama apelanata svi predmeti su bili nepravosnažni i nalazili su se na Okružnom sudu kada je Okružni sud donio osporene odluke br. Gž-372/05, Gž-416/05, Gž-425/05, Gž-597/05 sve od 23. decembra 2005. godine, Gž-208/05, Gž- 251/05, Gž-428/05, Gž-638/05i Gž-677/05 sve od 26. decembra 2005. godine.
4. Navedenim odlukama Okružnog suda koje apelanti osporavaju, svi predmeti apelanata su na daljnji nadležan postupak upućeni Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) u smislu odredbi člana 5. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava.
5. Nezadovoljni odlukama Okružnog suda o ustupanju predmeta Pravobranilaštvu apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu. U apelaciji navode da je osporenim odlukama suda povrijeđeno njihovo pravo na pristup sudu, a obzirom da su ranije druga lica ostvarila štetu po istom osnovu smatraju i da su diskriminisani u odnosu na njih. Tvrde da je u odnosu na njih pogrešno i primjenjen manje povoljan zakon i da im je osporenim odlukama, protiv kojih nemaju pravo žalbe, uskračeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Iz iznesenih razloga svi apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6.stav 1., člana 13. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju, sud je donio odluku o ustupanju predmeta apelanata na daljnji postupak Pravobranilaštvu, na osnovu obligatorne odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 103/05-u daljnjem tekstu: Zakon) koji je u toku postupka rješavanja predmeta apelanata stupio na snagu. Član 5. Zakona nedvosmisleno nalaže da se predmeti za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju nadležnom Pravobranilaštvu. Obzirom da apelanti ne osporavaju činjenicu da u predmetima naknade štete koje koje su vodili pred sudom nije donesena konačna odluka i da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon koji u konkretnom slučaju određuje nadležnost Pravobranilaštva za pitanja naknada ratne štete, sud je bio obavezan da postupi u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP) koji regulišu pitanja stvarne sudske nadležnosti. Član 17. nalaže sudu da tokom cijelog postupka pazi na svoju stvarnu nadležnost, pa je sud, nakon što je utvrdio da je u konkretnoj stvari prestala njegova nadležnost predmete apelanata ustupio u skladu sa Zakonom, nadležnom Pravobranilaštvu.
10. Ustavni sud ne može naći bilo kakve činjenice i dokaze koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Nadalje, u pogledu navoda apelanata da im je u okviru povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1 Evropske konvencije, onemogučen pristup sudu Ustavni sud primječuje da je Zakonom u članu 10. propisana procedura pred upravnim organima i mogučnost da se protiv konačnog rješenja u upravnom postupku pokrene upravni spor pred nadležnim sudom, iz čega slijedi da je tvrdnja apelanata kako im je osporenim odlukama suda onemogućen pristupu sudu potpuno neosnovana. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema dokaza ili činjenica koji bi ukazali da su kršenja prava na koje se pozivaju vjerovatna ili moguća. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelanti se također žale na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju navodi apelanata o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da apelanati nisu dokazali povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, apelanti nisu dokazali ni da im je povrijeđeno pravo na djeleotvoran pravni ljek. Naime, osporenim odlukama Okružnog suda apelanti su na osnovu obligatorne odredbe Zakona upućeni na ostvarivanje nematerijalne i materijalne štete nadležnom Pravobranilaštvu.U postupku koji je predviđen Zakonom apelantima je obezbjeđen pristup sudu ukoliko ne budu zadovoljni odlukom upravnih organa, a samim tim i pravo na djelotvoran pravni ljek. Stoga, Ustavni sud smatra i ovaj navod apelanta očigledno (prima facie) neosnovanim.
13. Pored navedenog, apelanti se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da je pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo. To znači da navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije ne osiguravaju nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom osnovu može pozvati samo u vezi sa uživanjem ostalih prava i sloboda garantovanih ovim dokumentima.
14. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
15. Apelanti su u apelaciji naveli kako smatraju da su diskriminisani u vezi sa pravom na pravično suđenje zbog toga što je stupanjem na snagu Zakona promijenjena nadležnost organa za odlučivanje i njihovim zahtjevima. U obrazloženju ove diskriminacije pozivaju se na različit tretman do kojeg dolazi na osnovu Zakona između njih, budući da o njihovim zahtjevima odlučuje Pravobranilaštvo, i osoba o čijim relevantno istim zahtjevima je prema ranije važećem zakonu odlučivao sud. Ustavni sud naglašava da svaka vlast ima pravo da u predviđenoj proceduri kroz svoja zakonodavna tijela donosi zakone i druge propise kojima će urediti odnose u pojedinim oblastima u šta spada i određivanje nadležnih organa i procedura za odlučivanje o određenim pravima i obavezama građana. Sva tijela u državi uključujući i pravosudna primjenjuju pozitivne propise na relevantne situacije i na sve uključene osobe u periodu njihovog važenja odnosno sve do njihove izmjene, nakon čega se, shodno izmjenama, nastavlja primjena izmijenjenih propisa također na sve relevantne situacije i sve uključene osobe. Dakle, donošenje novih propisa ili izmjena ranijih čime se na drugačiji način uređuju neka pitanja, samo po sebi ne može predstavljati diskriminaciju u smislu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, stupanjem na snagu Zakona i na osnovu njega donesenim osporenim odlukama Okružnog suda nije dovedena u pitanje suština prava apelanata da se o njihovim zahtjevima za naknadu štete odlučuje pred nadležnim organom i u postupku u kojem je u konačnici obezbjeđena i sudska zaštita zbog mogućnosti pokretanja upravnog spora pred sudom. Pored toga, apelanti nisu dostavili nikakve konkretne argumente na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da se u njihovom slučaju radi o diskriminaciji.
16. Imajući u vidu izneseno i zaključak, do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju navodi apelanata o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U smislu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović