Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2379/05 (R. T.)

Odluka donesena 30. 03. 2007.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2379/05

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2379/05, rješavajući apelaciju Radoslava Tešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica David Feldman, potpredsjednik Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. marta 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Radoslava Tešića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-825/04 od 26. jula 2005. godine i Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1722/03 od 30. jula 2004. godine.

Predmet se u skladu s članom 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da u roku od šest mjeseci od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u »Službenom glasniku Bosne i Hercegovine«, »Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine«, »Službenom glasniku Republike Srpske« i »Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radoslav Tešić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Gorana Jezdića i Vlade Matuzovića iz Tuzle, podnio je 19. novembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-825/04 od 26. jula 2005. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1722/03 od 30. jula 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Federalnog pravobranilaštva i Kantonalnog pravobranilaštva Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo), zatraženo je 29. novembra 2005. godine dostavljanje odgovora na apelaciju. Od Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je dostavljanje odgovora na apelaciju i spis predmeta tog suda broj P-560/96.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. decembra 2005. godine, Općinski sud je svoj odgovor i spis broj P-560/96 dostavio 8. decembra 2005. godine. Federalno pravobranilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 13. decembra 2005. godine, dok Vrhovni sud i Kantonalno pravobranilaštvo nisu dostavili odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 27. oktobra 2006. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je bio radnik Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH, Centar službi sigurnosti Tuzla, a 14. aprila 1992. godine je upućen na bolovanje. Prvostepenoj ljekarskoj komisiji Doma zdravlja Tuzla koja mu je produžavala bolovanje javljao se u periodu od 4. maja 1992. godine do 7. januara 1994. godine. Iz činjeničnog stanja utvrđenog prvostepenom presudom proizlazi da je apelant obavijestio svoju šeficu da je na bolovanju i redovno je dostavljao doznake, te je na «šiht-listi» vođen na bolovanju sve do 26. juna 1992. godine. Nakon toga njegova šefica je odbijala primati doznake, pa je poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja prestao dostavljati doznake iako se redovno javljao ljekarskoj komisiji koja mu je produžavala bolovanje.

7. Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH broj 07/4-120-4/179 od 21. januara 1995. godine utvrđeno je da je apelantu prestao radni odnos 26. juna 1992. godine zbog toga što se apelant nije javio na posao duže od pet radnih dana neprekidno. Ova odluka je dostavljena MUP-u, Okružni sekretarijat za unutrašnje poslove Tuzla, 20. februara 1995. godine, a što se vidi iz prijemnog pečata MUP-a, Okružni sekretarijat za unutrašnje poslove Tuzla, koji se nalazi na rješenju od 21. januara 1995. godine.

8. Apelant je na navedeno rješenje uložio prigovor koji je odbijen Rješenjem MUP-a Sarajevo broj 07/4-120-264 od 15. februara 1996. godine. Navedeno rješenje apelant je primio 6. maja 1996. godine.

9. Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova donijelo je Zaključak broj 06/2-120-4/179 od 1. novembra 1998. godine u kojem je navedeno da je u dispozitivu rješenja o prestanku radnog odnosa od 21. januara 1995. godine pogrešno utvrđen datum prestanka radnog odnosa s «26. juni 1992. godine» umjesto s «15. april 1992. godine» čime se navedena greška ispravlja. Ovakav zaključak je donijet jer su ga pravni prednici tuženih odjavili u Zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje s datumom 15. april 1992. godine.

10. Apelant je tužbom koju je podnio 10. maja 1996. godine kao tuženog označio Okružni sekretarijat unutrašnjih poslova SJS Tuzla. Na ročištu i podneskom od 6. februara 2002. godine apelant je kao tužene označio pravne slijednike ranije označenih tuženih i to FBiH MUP Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i MUP Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: drugotuženi).

11. Drugotuženi nije pristao na subjektivno preinačenje tužbe tako da je tužilac podnio novu tužbu protiv TK MUP Tuzla u predmetu broj P-248/02 nakon čega je Općinski sud usvojio apelantov prijedlog kao tužioca i donio rješenje o spajanju parnica u predmetima tog suda br. P- 560/96 i P-248/02, te je postupak vođen pod jedinstvenim brojem P-560/96.

12. Presudom Općinskog suda broj P-560/96 od 28. aprila 2003. godine poništena su kao nezakonita rješenja RBiH MUP Sarajevo broj 07/4-120-4/179 od 21. januara 1995. godine i Rješenje FBiH MUP Sarajevo broj 07/4-120-264 od 15. februara 1996. godine kojima je apelantu prestao radni odnos. Drugotuženi je obavezan apelanta vratiti na posao na poslove referenta za izdavanje ličnih dokumenata, a prvotuženi je obavezan apelantu na ime naknade štete zbog neisplaćenih plaća isplatiti iznose pobliže određene u izreci navedene presude, te apelantu solidarno naknaditi troškove parničnog postupka, dok je višak apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen.

13. U obrazloženju prvostepene presude ističe se da je apelant prema ocjeni tog suda blagovremeno zatražio zaštitu prava pred nadležnim sudom, jer je rješenje o prestanku radnog odnosa od 21. januara 1995. godine apelant primio 23. februara 1995. godine. Na ovo rješenje apelant je uložio prigovor u zakonom propisanom roku u smislu odredbe člana 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, tj. 6. marta 1995. godine, koji je odbijen rješenjem o prigovoru 15. februara 1996. godine, a koji je apelant primio 6. maja 1996. godine dok je tužbu podnio 10. maja 1996. godine. Prvostepeni sud je zaključio budući da je apelant bio zaposlen u MUP-u RBiH CSS Tuzla čiji su pravni slijednici prvotuženi u pogledu preuzimanja prava i obaveza, a drugotuženi u pogledu preuzimanja radnika, pasivno legitimirani u tom sporu. Utvrđeno je da je apelant obavijestio svog neposrednog rukovodioca da je na bolovanju, uredno je dostavljao doznake za bolovanje sve do augusta 1992. godine, kod poslodavca je vođen na «šiht-listama» na bolovanju do 26. juna 1992. godine. Stoga je Općinski sud zaključio da apelantu nije mogao prestati radni odnos s 15. aprilom 1992. godine kako je to navedeno u Zaključku prvotuženog broj 06/120- 4/179 od 1. novembra 1998. godine, i nije mogao biti odjavljen kod Zavoda PIO s datumom 15. april 1992. godine kada je na «šiht-listama» vođen na bolovanju sve do 26. juna 1992. godine. Općinski sud je ocijenio da su odluke o prestanku radnog odnosa i o odbijanju prigovora nezakonite, jer se apelant nalazio na bolovanju od 12. aprila 1992. godine do 7. januara 1994. godine i u tom periodu mu nije mogao prestati radni odnos zbog nedolaska na posao.

14. Kako je utvrđeno da apelantu radni odnos nije prestao u skladu sa zakonom, sud je zaključio da je obaveza drugotuženog MUP-a TK u skladu s članom 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu apelanta vratiti na posao. Utvrđeno je da je prvotuženi FBiH MUP, koji je donio nezakonite odluke o prestanku apelantovog radnog odnosa, odgovoran za štetu koju je apelant pretrpio zbog neisplaćenih plaća, te mu je dosuđen iznos naknade plaća za period od 1. jula 1996. godine do 28. aprila 2003. godine. Navedeni iznos je dosuđen na osnovu izvještaja TK Ministarstva finansija od 21. januara 2003. godine na koji apelantov punomoćnik i zakonski zastupnik drugotuženog nisu imali primjedaba.

15. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1722/03 od 30. jula 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Rev-825/04 od 26. jula 2005. godine, preinačena je Presuda Općinskog suda broj P-560/96 od 28. aprila 2003. godine tako što je tužba odbačena kao neblagovremena u odnosu na stav I i II izreke kojim je utvrđeno da su rješenja tuženog nezakonita, naložena isplata naknade plaće i vraćanje na poslove referenta na izdavanju ličnih dokumenata, a odbijena apelantova žalba u odnosu na stav III i IV izreke kojim je odbijen višak apelantovog tužbenog zahtjeva. U obrazloženju drugostepene presude ističe se da nije pravilan pravni stav prvostepenog suda da je apelant kao tužilac na ročištu od 6. februara 2002. godine samo uredio tužbu navodeći pravne slijednike ranije označenih tuženih, jer po ocjeni Kantonalnog suda apelant je tek tada kao prvotuženog označio FBiH MUP Sarajevo, i proširio tužbu na drugotuženog MUP Tuzlanskog kantona, označene na ročištu i u pismenom podnesku od 6. februara 2002. godine. Kantonalni sud je zaključio da je tužba neblagovremena, jer pravo na zaštitu prava iz radnog odnosa pred sudom prema odredbama čl. 333, 334, 335. i 336. Zakona o državnoj upravi («Službeni list RBiH» broj 26/93), te prema odredbama člana 79. st. 1, 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, radnik može tražiti u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu i to u odnosu na donosioca konačnog akta o prigovoru, a u konkretnom slučaju to je rješenje MUP-a FBiH od 15. februara 1996. godine koje je apelant primio 6. maja 1996. godine. Stoga je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu i odbacio tužbu kao neblagovremenu.

16. Vrhovni sud u obrazloženju revizione presude ističe da je Kantonalni sud pravilno zaključio da je apelant kao tužilac podneskom od 6. februara 2002. godine izvršio preinačenje tužbe u subjektivnom smislu kad je kao tuženog označio FBiH MUP umjesto RBiH MUP, dakle drugo pravno lice, te kako je tužba podnesena 6. februara 2002. godine, nakon proteka zakonskog roka za podnošenje tužbe za zaštitu prava radnika pravilno je odlučio drugostepeni sud kada je usvajajući žalbe tuženih preinačio prvostepenu presudu i tužbu odbacio kao neblagovremenu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant osporava stav Vrhovnog i Kantonalnog suda da je tužba neblagovremena u odnosu na tužene označene na ročištu i u podnesku od 6. februara 2002. godine, jer je apelant izvršio subjektivnu preinaku tužbe i tužio druga lica nakon proteka prekluzivnog roka od 15 dana od prijema poslodavčevog drugostepenog rješenja. Apelant ističe da navedenim procesnim radnjama nije preinačio tužbu nego je izvršio uređenje tužbe tako što je označio tuženike kao pravne sljednike tuženog označenog u tužbi, te je njegova tužba blagovremena kako je to pravilno zaključio i obrazložio Općinski sud u svojoj presudi.

18. Apelant smatra da je navedeni stav Kantonalnog i Vrhovnog suda neshvatljiv i neprihvatljiv imajući u vidu konkretne okolnosti cijelog slučaja, odnosno manjkavosti drugostepenog rješenja. Apelant ističe da je neprihvatljivo da drugostepeni i revizioni sud nakon devet godina od podnošenja tužbe donose ovakve presude i da se «čisto birokratski postavljaju u ovom slučaju» ne uzimajući u obzir da je od početka rata do danas više puta bila reorganizacija tuženog poslodavca. Osim toga ističe se da je apelant u tužbi kao tuženika označio MUP, Okružni sekretarijat za unutrašnje poslove, SJS Tuzla, jer je on kao neuka stranka prepisao naziv organa s prijemnog pečata koji se nalazi na poslodavčevom osporenom aktu. Međutim, apelant je na ročištu od 9. septembra 1996. godine označio kao tuženika RBiH s tim da je bliže označio organ tuženika MUP, CSS Tuzla. Apelant posebno naglašava da je i drugostepeno rješenje od 15. februara 1996. godine, iako u zaglavlju stoji da ga je donio MUP FBiH, ovjereno pečatom MUP-a RBiH, a ne FBiH, «što jasno ukazuje na činjenicu da u vrijeme donošenja drugostepenog rješenja nije još uvijek bio uspostavljen MUP FBiH mada je Zakon o unutrašnjim poslovima FBiH («Službene novine FBiH» broj 1/96) stupio na snagu 1. februara 1996. godine, dakle prije donošenja drugostepenog rješenja. Ova činjenica prema apelantovoj ocjeni ukazuje na to da je drugostepeno rješenje donio MUP RBiH, dakle organ koji u to vrijeme formalno nije postojao što ga čini apsolutno ništavim. Apelant ističe i činjenicu da je MUP FBiH 1. novembra 1998. godine donio zaključak kojim de facto i de iure mijenja prvostepeno rješenje «ispravljajući grešku prilikom pisanja rješenja» tako što kao datum prestanka radnog odnosa umjesto 26. juna 1992. godine navodi 15. april 1992. godine, dok se u drugostepenom rješenju ne vrši takva ispravka. Apelant naglašava da upravo ove činjenice govore o birokratskom odnosu sudova koji ne žele razmotriti i prihvatiti da u vrijeme donošenja osporenih rješenja o prestanku radnog odnosa i pokretanju sudskog postupka čak ni sudovi ni drugi državni organi nisu bili u prilici da redovno dobijaju službena glasila, a od apelanta se traži tačno znanje o svim reorganizacijama državnih organa i propisa koji nisu nikako mogli ni biti dostupni običnim građanima. Kod takvog stanja stvari apelant smatra da je bilo sasvim dovoljno označiti kao tuženika Republiku Bosnu i Hercegovinu, odnosno Federaciju Bosne i Hercegovine, što je on i učinio.

19. Apelant ističe da je nakon provedenog prvostepenog postupka nesporno utvrđeno da je «odstranjen» iz službe još 1992. godine iako se nalazio na bolovanju, a da su sporna rješenja donesena tek 1995. i 1996. godine i da je sudski postupak trajao punih 10 godina. Prema apelantovoj ocjeni navedeno jasno ukazuje na to da mu je povrijeđeno pravo da u razumnom roku i u pravičnom suđenju dobije sudsku odluku i pravo na nediskriminaciju, jer smatra da je diskriminiran na nacionalnoj osnovi.

b) Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud navodi da u svemu ostaje kod razloga iz obrazloženja osporene presude koja je kao zakonita i pravilna potvrđena Presudom Vrhovnog suda FBiH broj Rev-825/04 od 26. jula 2005. godine. Odluka o žalbi tuženog donesena je u razumnom roku od četiri mjeseca. Stoga, Kantonalni sud predlaže odbijanje apelacije kao neosnovane.

21. Općinski sud smatra da prilikom donošenja prvostepene presude nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, te osporava navode apelacije u odnosu na postupanje tog suda.

22. Federalno pravobranilaštvo ističe da je apelant naveo da je osporenu presudu primio 21. septembra 2005. godine, a na prijemnom pečatu Ustavnog suda je vidljivo da je apelacija primljena 21. novembra 2005. godine, dakle 61 dan od prijema zadnje odluke, pa je u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda nedozvoljena. Dalje ističe da je apelantu omogućeno pravično suđenje, mogućnost podnošenja tužbe, iznošenja svih činjenica tokom postupka, zastupanje uz pomoć stručnih lica - advokata, mogućnost ulaganja pravnih lijekova propisanih zakonom što je apelant sve koristio u punom kapacitetu. Apelant paušalno navodi da su rješenja o prestanku radnog odnosa donijeta diskriminacijski, a ne prema sili zakona. Iz navedenih razloga predlaže da se apelacija odbaci kao nedozvoljena ili odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list RBiH« br. 2/92 i 13/94) «Član 79. stav 1.

U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa radnik ima pravo zahtijevati zaštitu pred organima u organizaciji, pred nadležnim sudom, društvenim pravobraniocem samoupravljanja, sindikatom, inspekcijskim organima i drugim organima u skladu sa zakonom. Član 80.

Radnik ima pravo nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu, podnijeti zahtjeve radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima.

Prigovor iz stava 1. ovog člana radnik podnosi organu utvrđenom općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kad je saznao za povredu prava.

Podnošenje prigovora iz stava 1. ovog člana zadržava izvršenje odluke do donošenja konačne odluke u organizaciji, odnosno kod poslodavca, izuzev u slučajevima utvrđenim zakonom. Član 83. st. 1. i 2.

Radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo u narednom roku od 15 dana tražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje.»

24. Zakon o državnoj upravi («Službeni list RBiH« broj 26/93) «Član 332.

O pravima i dužnostima radnika organa uprave iz radnog odnosa, na osnovu zakona, drugih propisa i općih akata organa uprave, odlučuje rješenjem funkcioner koji rukovodi organom uprave, osim kad je zakonom ili odlukom skupštine općine propisano da odlučuje drugi organ. Za donošenje i dostavljanje radniku rješenja iz prethodnog stava shodno se primjenjuju odredbe Zakona o općem upravnom postupku.

Član 333.

Ako radnik smatra da je rješenjem funkcionera koji rukovodi organom uprave povrijeđeno njegovo pravo, ima pravo tom funkcioneru podnijeti prigovor na rješenje.

Prigovor se podnosi u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

Prigovor odlaže izvršenje rješenja, osim ako zakonom nije određeno da ne odlaže izvršenje. Član 334.

Rješenje funkcionera koji rukovodi organom uprave doneseno po prigovoru je konačno. Funkcioner koji rukovodi organom uprave dužan je donijeti rješenje po prigovoru najkasnije u roku od 30 dana od dana podnesenog prigovora, a ako rješenje ne donese u tom roku smatra se da je prigovor odbijen.

Član 335.

Protiv rješenja funkcionera koji rukovodi organom uprave donesenog po prigovoru radnik ima pravo na zaštitu svojih prava kod redovnog suda, odnosno kod drugih zakonom određenih organa.»

25. Zakon o parničnom postupku («Službene novine FBiH« broj 42/98) «Član 176. st. 1. i 3.

Preinačenje tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

Član 177. stav 1.

Tužilac može sve do zaključenja glavne rasprave svoju tužbu preinačiti tako da umjesto prvobitnog tuženika tuži drugo lice».

VI. Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora radi presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-825/04 od 26. jula 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. septembra 2005. godine, a apelacija je preporučenom poštom podnesena 19. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud ističe budući da se datum predaje apelacije u poštu smatra datumom predaje Ustavnom sudu, navodi iz odgovora na apelaciju Federalnog pravobranilaštva o neblagovremenosti podnošenja apelacije su neosnovani. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom došlo do povrede njegovih ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.»

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

»1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»

33. Prije ispitivanja je li došlo do povrede prava na pravično suđenje Ustavni sud mora riješiti pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju.

34. U predmetnom slučaju radi se o apelantovoj žalbi na navodne povrede ljudskih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije učinjene u postupku pokrenutom za zaštitu prava iz radnog odnosa kod tuženog poslodavca koji je organ javne vlasti, a gdje je apelant bio zaposlen na radnom mjestu referenta na izdavanju ličnih dokumenata. Potrebno je, dakle, utvrditi može li se apelant kao zaposlenik organa javne vlasti smatrati nosiocem javne funkcije, odnosno uživa li u konkretnom slučaju u sporu za zaštitu prava iz radnog odnosa zaštitu člana 6. Evropske konvencije.

35. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Pellegrin protiv Francuske Evropski sud za ljudska prava s ciljem definiranja kriterija za određivanje potpadaju li sporovi između organa javne vlasti i zaposlenih koji rade na mjestima koja uključuju učestvovanje u izvršavanju ovlaštenja proizašlih iz javnog prava pod djelokrug zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ustanovio funkcionalni kriterij zasnovan na prirodi zaposlenikovih dužnosti i obaveza. Pri tome je usvojen restriktivni princip u skladu s ciljem i svrhom Evropske konvencije kako bi bilo što manje izuzetaka isključenih iz djelokruga ovog člana. Prema tome, u svakom pojedinom slučaju potrebno je procijeniti sadrži li funkcija koju obavlja javni službenik dio državnog suvereniteta, odnosno je li taj službenik odgovoran za zaštitu općih interesa države ili drugih javnih vlasti i u kojoj mjeri njegova funkcija sadrži funkciju državnog suvereniteta (tipičan primjer ovlaštenja koje sadrže značajna obilježja državnog suvereniteta imaju pripadnici oružanih snaga, policije i drugih snaga za održavanje reda, nosioci pravosudnih funkcija, carinski službenici, diplomatsko osoblje i dr). Nosioci ovakvih funkcija isključeni su iz djelokruga zaštite člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer država ima legitiman interes da takve javne službenike veže specijalnim zahtjevima povjerljivosti i lojalnosti, dok se prema ostalim kategorijama javnih službenika čije pozicije u sebi ne sadrže značajna obilježja državnog suvereniteta posebni zahtjevi ne postavljaju.

36. Ustavni sud zaključuje da apelant kao zaposlenik u organu javne vlasti na radnom mjestu referenta na izdavanju ličnih dokumenata ne obavlja javnu funkciju koja sadrži značajna obilježja državnog suvereniteta, pa stoga apelant u sporu za zaštitu prava iz radnog odnosa uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Dalje, Ustavni sud podsjeća da u skladu s ustaljenom praksom organa Evropske konvencije prekid radnog odnosa iz bilo kojeg razloga spada u građanska prava u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Buchholz protiv SR Njemačke, aplikacija broj 7759/77, Odluke i izvještaji broj 12, str. 163; Zand protiv Austrije, aplikacija broj 7360/76, Izvještaj Komisije, stav 54). U vezi s tim, slijedi da je apelant imao pravo na pravičan postupak u smislu člana 6. Evropske konvencije.

38. U konkretnom slučaju navodi apelacije otvaraju pitanje eventualne proizvoljne primjene procesnog prava budući da su Kantonalni i Vrhovni sud preinačili presudu Općinskog suda i odbacili apelantovu tužbu ocjenjujući procesni značaj apelantove radnje na ročištu od 6. februara 2002. godine kao neblagovremeno podnošenje tužbe protiv drugog lica i time su mu onemogućili da dobije meritornu odluku suda o zahtjevu za ostvarenje njegovog prava iz radnog odnosa kao građanskog prava koji je iznio pred sud.

39. U predmetnom slučaju, Kantonalni i Vrhovni sud su apelantovu procesnu radnju na ročištu od 6. februara 2002. godine, odnosno sadržaj podneska od istog datuma koju je Općinski sud smatrao uređenjem tužbe u smislu označenja pravnog slijednika tuženog, ocijenili kao preinačenje tužbe u subjektivnom smislu prema članu 177. ZPP-a, pa su izveli zaključak da je apelant kao tužilac označio drugo lice kao tuženog nakon proteka roka od 15 dana od prijema drugostepenog rješenja tuženog poslodavca, kako je to propisano članom 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa i članom 335. Zakona o državnoj upravi. Navedeni sudovi su zaključili da je iz tog razloga tužba neblagovremena, pa su prvostepenu presudu preinačili i tužbu odbacili.

40. U vezi s navedenim, Ustavni sud prije svega podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kad je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 25/02).

41. Ustavni sud, primjećujući da se osporenim presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda apelantu negira pravo pristupa sudu zajamčeno u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, istovremeno podsjeća da to nije apsolutno pravo i da ono može biti predmet ograničenja. Ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da «je sama suština prava umanjena» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, serija A, tom 333).

42. Razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu vlastite prakse i prakse Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud konstatira da su Kantonalni i Vrhovni sud, primjenjujući procesno pravo pri ocjeni procesnog značaja apelantove radnje na ročištu od 6. februara 2002. godine, proizvoljno zanemarili čitav niz organizacionih promjena koje je tuženi poslodavac pretrpio u periodu od donošenja poslodavčevih osporenih akata do donošenja osporenih presuda. Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka, prateći te promjene, bio prisiljen uređivati tužbu tako da pravilno označi pravnog slijednika donosioca osporenih akata, odnosno tuženog poslodavca. Općinski sud je utvrdio da su pravni slijednici tuženog poslodavca prvotuženi MUP FBiH u pogledu preuzimanja prava i obaveza, a drugotuženi MUP Kantona Tuzla u pogledu preuzimanja radnika, te da su oni pasivno legitimirani u tom sporu. Zanemarujući ove okolnosti i cijeneći da je apelant kao tužilac na ročištu od 6. februara 2002. godine, kad je kao tužene označio pravne slijednike tuženog poslodavca MUP FBiH i MUP Kantona Tuzla, podnio tužbu protiv drugog lica nakon proteka roka od 15 dana od prijema drugostepenog rješenja tuženog poslodavca, te da je stoga apelantova tužba neblagovremena, Kantonalni i Vrhovni sud su, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili procesno pravo čime je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.

43. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi iz apelacije

44. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije u pogledu kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

45. U konkretnom slučaju došlo je do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da je utvrđeno da su Kantonalni sud i Vrhovni sud na osnovu proizvoljne primjene procesnog prava odbacili apelantovu tužbu i time onemogućili apelantu da dođe do meritorne odluke o svom građanskom pravu o zahtjevu koji je iznio pred sud.

46. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2379/05 (R. T.) | Sudska praksa | Aktio