Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2589/05 (R. Đ.)

Odluka donesena 30. 03. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršenje
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2589/05

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2589/05, rješavajući apelaciju Rasima Đulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica

David Feldman, potpredsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinjana sjednici održanoj 30. marta 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se apelacija Rasima Đulića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-672/05 od 18. novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao neosnovana.

Odbacuje se apelacija Rasima Đulića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-672/05 od 18. novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda kao nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Rasim Đulić (u daljnjem tekstu: apelant) je podnio 19. decembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-672/05 od 18. novembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda i RMU „Zenica“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: izvršenik), 18. januara i 2. februara 2006. godine je zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i izvršenik su 6. i 13. februara 2006. godine dostavili odgovore na apelaciju. Izvršenik je 31. januara 2007. godine dostavio odgovor na dopis Ustavnog suda.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i izvršenika su 27. novembra 2006. godine dostavljeni apelantu. Odgovor izvršenika od 31. januara 2007. godine je 13. februara 2007. godine dostavljen apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Odlukom Osnovnog suda Udruženog rada u Zenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-

2460/86 od 17. aprila 1987. godine, izvršenikovom predniku RO RMU «Zenica» OOUR «Raspotočje» Zenica, kao učesniku u postupku, naloženo je da apelanta, kao predlagača, uvrsti na narednu rang-listu za dodjelu stanova, da ga boduje u skladu s Pravilnikom o stambenim odnosima, te da mu dodijeli odgovarajući stan u prvoj narednoj raspodjeli raspoloživih stanova radi trajnog rješenja apelantovog stambenog pitanja.

7. Apelant je na osnovu navedene odluke 31. maja 1995. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika, te je Općinski sud predloženo izvršenje odredio Rješenjem o izvršenju broj I-93/95 od 27. juna 1995. godine. Navedeno rješenje je postalo pravosnažno 21. maja 1996. godine.

8. Na osnovu navedenog rješenja o izvršenju izvršenik je apelantu dodijelio stan u Ulici Armije BiH broj 12 u Zenici, te je apelant sa Stambenom zadrugom «Zenica» u Zenici zaključio Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 04-04-1 od 3. marta 1996. godine.

9. Nakon toga apelant je po punomoćniku Armini Gičević, advokatici iz Zenice 5. novembra 1996. godine izvijestio sud da je izvršenik u potpunosti izmirio svoju obavezu prema apelantu i da je potrebno Izvršni postupak pod brojem I-93/95 obustaviti. Općinski sud je Izvršni spis broj I-93/95 arhivirao.

10. Međutim, apelant je iz navedenog stana deložiran 1. aprila 2002. godine na osnovu Rješenja Službe za opću upravu i stambene poslove Općine Zenica broj 03-372-647/98 od 8. februara 2002. godine, kojim je utvrđeno pravo na povrat tog stana ranijoj nositeljici stanarskog prava Jelisavki Zelić, a apelantu naloženo iseljenje bez prava na alternativni smještaj.

11. Zbog navedenog je apelant 19. februara 2002. godine Općinskom sudu ponovo podnio Prijedlog za izvršenje odluke Osnovnog suda broj Rs-2460/86 od 17. aprila 1987. godine, te je sud predloženo izvršenje odredio Rješenjem o izvršenju broj I-358/02 od 7. marta 2002. godine. Protiv navedenog Rješenja o izvršenju izvršenik je izjavio prigovor koji je Općinski sud odbio Rješenjem broj I-358/02 od 10. maja 2002. godine. Kantonalni sud je o žalbi izvršenika Rješenjem broj Gž-

1237/02 od 14. marta 2003. godine ukinuo Rješenje Općinskog suda broj I-358/02 od 10. maja 2002. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje.

12. U ponovnom postupku Općinski sud je Rješenjem broj I-1004/03 od 1. septembra 2003. godine odbio prigovor izvršenika. Navedeno rješenje je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-2124/03 od 11. maja 2004. godine ukinuo i predmet vratio sudu na ponovno odlučivanje.

13. Nakon toga, Općinski sud je Rješenjem broj I-546/04 od 31. decembra 2004. godine usvojio prigovor izvršenika, a Rješenje o izvršenju broj I-358/02 od 7. marta 2002. godine je stavljeno van snage, te je određeno da se apelantov Prijedlog za izvršenje, zaveden pod brojem I-358/02 od 19. februara 2002. godine, smatra prijedlogom za nastavak izvršnog postupka po pravosnažnom Rješenju o izvršenju broj I-93/95 od 27. juna 1995. godine. Određeno je da se nastavlja izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju broj I-93/95 od 27. juna 1995. godine, koje se ograničava tako što sud nalaže izvršeniku da ispuni obavezu iz pravosnažne Izvršne odluke Osnovnog suda broj Rs-2460/86 od 17. aprila 1987. godine i dodijeli apelantu odgovarajući stan radi trajnog rješenja stambenog pitanja, i to u roku od osam dana pod prijetnjom izricanja novčane kazne izvršeniku i odgovornom licu izvršenika, koju će sud odrediti na apelantov prijedlog. Također je određeno da se obustavlja izvršenje u preostalom dijelu za izvršeni dio obaveze po Rješenju o izvršenju broj I-93/95 od 27. juna 1995. godine, iz Odluke Osnovnog suda broj Rs-2460/86 od 17. aprila 1987. godine, po kojoj je izvršenik apelanta stavio na rang-listu za dodjelu stanova i bodovao apelanta.

14. Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavio izvršenik. Žalbu izvršenika je Kantonalni sud Rješenjem broj Gž-672/05 od 18. novembra 2005. godine uvažio, te prvostepeno rješenje u pobijanom dijelu preinačio tako što je ukinuo sve provedene izvršne radnje i odbacio prijedlog za izvršenje od 19. februara 2002. godine.

15. Svoju odluku drugostepeni sud je obrazložio činjenicom da je našao utvrđenim da je izvršenje u predmetu I-93/95 provedeno, te da nisu postojale zakonske pretpostavke da prvostepeni sud povodom ponovo podnesenog prijedloga za izvršenje od 19. februara 2002. godine usvoji prigovor izvršenika, ili zauzme stav da se podneseni apelantov prijedlog za izvršenje, zaveden pod posl. brojem I-358/02 od 19.2.2002. godine, smatra prijedlogom za nastavak izvršnog postupka po pravosnažnom Rješenju o izvršenju broj I-93/95 od 27. juna 1995. godine, jer taj postupak nije bio prekinut niti je u njemu potpuno ili djelimično odloženo izvršenje. Sud je naveo da je apelant stan, koji mu je bio dodijeljen 3. marta 1996. godine, izgubio zbog izmjene zakona, a ne krivicom izvršenika i to nakon njegovog korištenja u trajanju od oko šest godina, te da je apelant podnio novi prijedlog za izvršenje na osnovu iste pravosnažne odluke kao u predmetu broj I-93/95. Sud je obrazložio da je zbog općepoznatih događaja u tom periodu izmjena propisa u stambenoj oblasti pogodila mnoge građane Bosne i Hercegovine, a ne samo apelanta.

16. Dalje je Kantonalni sud naveo da je, budući je apelant postao privremeni korisnik stana koji mu je bio dodijeljen 1996. godine, on imao zakonsku mogućnost da u određenom roku traži povrat ranijeg stana koji je koristio na osnovu Ugovora o korištenju, šifra 04-31-1 od 1. jula 1991. godine, u kojem, prema navodima žalbe, i danas stanuje, što apelant nije osporio. Sud je podsjetio da je Ugovor o korištenju, šifra 04-31-1, apelant zaključio na osnovu rješenja izvršenikovog prednika u 1991. godini, a to je bilo nakon proteka oko četiri godine od pravosnažnosti Odluke Osnovnog suda broj 2460/86 od 17. aprila 1987. godine, koja je izvršni naslov i u predmetu broj I-93/95, pravosnažno okončanom i arhiviranom 8. novembra 1996. godine, a i u predmetnom slučaju u kojem je doneseno prvostepeno rješenje. Navedeno, prema mišljenju Kantonalnog suda, ukazuje da je izvršenik realizirao činidbu iz pravosnažne odluke još u 1991. godini. Sud je zaključio da je izvršenik, u svakom slučaju, ispunio svoju činidbu iz pravosnažne odluke na osnovu koje je doneseno Rješenje o izvršenju broj I-93/95 od 27. juna 1996. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da je rješenjem Kantonalnog suda došlo do povrede njegovih prava, i to «prava na stan», odnosno prava na dom, iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na «fer i pošteno suđenje» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Smatra da Odluka Osnovnog suda broj Rs-2460/86 od 17. aprila 1987. godine nije u cijelosti ispoštovana jer je on morao napustiti stan koji mu je izvršenik dodijelio 1996. godine zbog povrata navedenog stana prijeratnoj nositeljici stanarskog prava.

b) Odgovori na apelaciju

18. Kantonalni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da odlukom drugostepenog suda nije došlo do povrede apelantovog prava na dom. Sud je istakao da je apelant, ukoliko je smatrao da je iz stana u Ulici Armije BiH broj 12 deložiran krivicom izvršenika, trebao podnijeti tužbu radi naknade pričinjene mu štete, a ne podnositi novi prijedlog za izvršenje nakon proteka više od 15 godina od pravosnažnosti izvršne odluke.

19. U svom odgovoru na apelaciju izvršenik je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na dom. Ističe da je apelant pravo na dom ostvario tako što je uz dopuštenje i aktivnu ulogu učesnika u postupku, i pored zakonskih prepreka, nastavio sa korištenjem stana lociranog u Ulici velikog sudije Gradiše broj 9, u Zenici. U odgovoru od 31. januara 2007. godine izvršenik navodi da je apelant potpisao ugovor o kupoprodaji stana u Zenici u Ulici velikog sudije Gradiše broj 9, prizemlje, površine 38,00 m², na kojem je apelant nosilac stanarskog prava od 1979. godine. Dalje je naveo da je apelantov kupoprodajni ugovor sa pratećom dokumentacijom dostavljen radi ovjere 28. decembra 2006. godine u Kantonalno pravobranilaštvo u Zenici.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o izvršnom postupku («Službene list SFRJ» br. 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 16/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: «Član 63.

Na prijedlog dužnika sud će ako dužnik učini vjerovatnim da bi provođenjem izvršenja pretrpio znatniju štetu, u potpunosti ili djelimično odložiti izvršenje:

1)ako je protiv odluke na osnovu koje je određeno izvršenje izjavljen vanredni pravni lijek ili vanredno pravno sredstvo;

2)ako je podnesen prijedlog za povrat u pređašnje stanje u postupku u kojem je donesena odluka na osnovu koje je određeno izvršenje;

3)ako je podnesena tužba za poništaj presude izabranog suda na osnovu koje je određeno izvršenje;

4)ako je protiv pravosnažnog rješenja donesenog u izvršnom postupku podignut zahtjev za zaštitu zakonitosti;

5)ako je podnesena tužba za stavljanje van snage poravnanja na osnovu kojeg je dozvoljeno izvršenje;

6)ako je dužnik protiv rješenja o izvršenju podnio prigovor, odnosno tužbu;

7)ako je dužnik podnio prijedlog za ukidanje potvrde o izvršnosti; 8)ako izvršenje zavisi od istovremenog ispunjenja neke obaveze povjeriočeve, a dužnik je uskratio ispunjenje svoje obaveze zbog toga što povjerilac nije ispunio svoju obavezu niti je pokazao spremnost da je istovremeno ispuni;

9)ako je dužnik ili učesnik u postupku zahtijevao da se otklone nepravilnosti učinjene pri provođenju izvršenja.

Sud može, na prijedlog dužnika, odložiti izvršenje i u drugim slučajevima u kojima za to postoje naročito opravdani razlozi.

Sud može, prema okolnostima slučaja, uvjetovati odlaganje izvršenja polaganjem jamstva.

Član 64.

Na prijedlog povjerioca sud će, potpuno ili djelimično, odložiti izvršenje ako provođenje izvršenja nije otpočelo.

Ako je provođenje izvršenja otpočelo, a dužnik se, u roku koji mu je sud odredio, izjasni protiv odlaganja, sud će odbiti prijedlog za odlaganje.

Ako je zakonom predviđeno da se izvršenje ima tražiti u određenom roku, povjerilac može podnijeti prijedlog za odlaganje u tom roku.

Član 65.

Na prijedlog lica koje je tražilo da se izvršenje na određenom predmetu proglasi nedopuštenim, sud će odložiti izvršenje u pogledu tog predmeta, ako nalazi da bi inače to lice pretrpjelo znatniju štetu.

Sud može, prema okolnostima slučaja, uvjetovati odlaganje izvršenja polaganjem jamstva.

Član 67.

Odloženo izvršenje nastavlja se, po službenoj dužnosti, po isteku vremena za koje je odloženo.

Na prijedlog povjerioca, sud može nastaviti izvršenje i prije isteka roka za koji je odloženo, ako povjerilac učini vjerovatnim da su prestali razlozi za odlaganje ili ako položi jamstvo.»

VI. Dopustivost

21. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (...)

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom».

22. Apelant smatra da je Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-672/05 od 18. novembra 2005. godine došlo do povrede njegovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer smatra da nije u cijelosti izvršena Odluka Osnovnog suda broj Rs-2460/86 od 17. aprila 1987. godine.

23. Dakle, apelant u činjenici da mu još uvijek, u skladu sa odlukom Osnovnog suda, nije riješeno stambeno pitanje vidi povredu svoga prava na dom. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija ne sadrže pravo na stjecanje doma, ili rješavanje stambenog pitanja. Naime, u predmetu Velosa Barreto (vidi Evropski sud za ljudska prava, presudu od 21. novembra 1995. godine, serija A-334) smatralo se da učinkovita zaštita poštivanja privatnog i porodičnog života ne može tražiti postojanje, u domaćem zakonodavstvu, pravne zaštite koja omogućava svakoj porodici da ima dom samo za sebe. Navedeno stanovište podržava i Ustavni sud, te ponovo naglašava da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije daju pravo na poštivanje i zaštitu od uznemiravanja samo postojećeg doma kojeg apelant već ima. S obzirom na činjenicu da, u konkretnom slučaju, apelant ne traži zaštitu već postojećeg doma nego traži da mu se, u skladu sa odlukom Osnovnog suda, dodijeli odgovarajući stan, Ustavni sud smatra da pravo koje apelant traži ne uživa zaštitu iz člana 8. Evropske konvencije, te da su apelantovi navodi u odnosu na povredu njegovog prava na dom u postupku koji je okončan pobijanim rješenjem ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

24. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu apelantovog prava na dom, smatra nedopustivom i kao takvu ju je odbacio.

25. U odnosu na dio apelacije koji se tiče prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-672/05 od 18. novembra 2005. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu, a apelacija je podnesena 19. decembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija u ovom dijelu nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelant smatra da je pobijanom odlukom Kantonalnog suda došlo do povrede njegovog pravana pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

30. Apelant, u suštini, smatra da Odluka Osnovnog suda broj Rs-2460/86 od 17. aprila 1987. godine nije u cijelosti izvršena, te da je time povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine stav 40), prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal; to obuhvata „pravo na sud“, u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke; tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine u predmetu Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24, te str. 1410. i 1411, st. 16-20).

31. Ustavni sud smatra da se navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava može primijeniti i na predmetnu apelaciju, s obzirom da se ona, također, odnosi na navodno neizvršavanje pravosnažne sudske odluke. Ustavni sud dodaje i da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby također naglasio da „efektivna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavlja obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda“ (vidi stav 41. navedene odluke). U navedenom predmetu, Evropski sud za ljudska prava odlučio je da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zbog toga što vlasti nisu ispoštovale izvršenje sudske presude.

32. Dalje, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je u predmetu Blentić protiv Republike Srpske (vidi predmet broj CH/96/17 odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) našao povredu prava na pravično suđenje zato „što je policija bila pasivna usprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke“. Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je u predmetu B. D. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet broj (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) našao povredu člana 6. Evropske konvencije u činjenici da „vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnositeljice prijave“. Također, Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je u predmetu A. O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) našao povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u „propustu Osnovnog suda iz Banje Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku, koju je donijela Komisija osnovana prema Aneksu 7 u korist podnositelja žalbe“.

33. Iz navedenog proizlazi da postoji izgrađena praksa u pogledu činjenice da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje.

34. Stoga će Ustavni sud ispitati je li, u konkretnom slučaju, došlo do izvršenja pravosnažne Odluke Osnovnog suda broj Rs-2460/86 od 17. aprila 1987. godine, kojom je izvršenikovom predniku, između ostalog, naloženo i da apelantu dodijeli odgovarajući stan u prvoj narednoj raspodjeli raspoloživih stanova radi trajnog rješenja apelantovog stambenog pitanja. Naime, činjenica je da Rješenjem Općinskog suda broj I-546/04 od 31. decembra 2004. godine obustavljeno izvršenje odluke Osnovnog suda u dijelu u kojem je izvršenik izvršio dio obaveze prema Rješenju o izvršenju broj I-93/95 od 27. juna 1995. godine, odnosno u dijelu u kojem je izvršenik bio u obavezi da apelanta stavi na rang-listu za dodjelu stanova i boduje ga.

35. Ustavni sud konstatuje da, iz apelacije i dokumentacije priložene u spisu, proizlazi da je izvršenik ispunio i svoju obavezu iz pravosnažne Odluke Osnovnog suda broj Rs-2460/86 od 17. aprila 1987. godine, u skladu s Rješenjem o izvršenju broj I-93/95 od 27. juna 1996. godine, o čemu je i apelantova punomoćnica obavijestila sud podneskom od 5. novembra 1996. godine, nakon čega je sud predmetni izvršni spis arhivirao. Naime, u skladu s pravosnažnom odlukom Osnovnog suda, apelantu je Rješenjem izvršenika broj 1073/86 od 3. marta 1996. godine dodijeljen na korištenje jednosoban stan u Zenici u Ulici Armije BiH broj 12, nakon čega je apelant sa Stambenom zadrugom «Zenica» u Zenici zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Međutim, zbog izmjene zakona u stambenoj oblasti, po zahtjevu ranije nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, nakon provedenog upravnog postupka, apelant je deložiran iz navedenog stana. Tek nakon deložacije apelant je podnio sudu novi prijedlog za izvršenje na osnovu iste pravosnažne odluke, odnosno Odluke Osnovnog suda broj Rs-2460/86 od 17. aprila 1987. godine, koja je već bila predmetom izvršenja u postupku koji je vođen pod brojem I-93/95.

36. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, donoseći pobijano rješenje, dao jasne i precizne razloge za svoju odluku da se ne može zaključiti da je izvršenje u predmetu broj I-93/95 bilo prekinuto, odnosno potpuno ili djelimično odloženo u smislu odredbi čl. 63, 64. i 65. ranije važećeg Zakona o izvršnom postupku, te da ga je zbog toga trebalo nastaviti. Naprotiv, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud jasno obrazložio svoj stav prema kojem je izvršenje po Rješenju o izvršenju broj I-

93/95 od 27. juna 1995. godine provedeno kada je izvršenik 3. marta 1996. godine apelantu dodijelio na korištenje jednosoban stan u Zenici, Ulica Armije BiH broj 12, nakon čega je apelant istoga dana sa Stambenom zadrugom «Zenica» u Zenici zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana.

37. Stoga su, prema mišljenju Ustavnog suda, neosnovani apelantovi prigovori kojima tvrdi da nije u cijelosti došlo do izvršenja pravosnažne Odluke Osnovnog suda broj Rs-2460/86 od 17. aprila 1987. godine, jer je nakon deložacije, na što je pravilno ukazao i Kantonalni sud, i apelant u konkretnom slučaju pogođen izmjenom pozitivnih propisa u stambenoj oblasti, kao i mnogi drugi građani Bosne i Hercegovine, zbog čega je morao napustiti stan koji mu je bio dodijeljen u skladu s pravosnažnom odlukom Osnovnog suda, odnosno kao rezultat provedenog izvršnog postupka. Štaviše, Ustavni sud primjećuje da je nakon deložacije i okončanja postupka pred redovnim sudovima izvršenik dobrovoljno omogućio apelantu da stan u Zenici, u Ulici velikog sudije Gradiše broj 9, prizemlje, površine 38², na kojem je apelant od 1979. godine imao stanarsko pravo, otkupi i na taj način riješi svoje stambeno pitanje.

38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom postupku Kantonalni sud nije proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise, pa tako nije došlo ni do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada redovni sud da jasne i precizne razloge zbog kojih je odlučio da izvršni postupak, koji je obustavljen nakon što je apelant obavijestio nadležni sud da je pravosnažna presuda izvršena, ne može biti nastavljen po presudi koja je bila izvršni naslov u izvršnom postupku koji je proveden kada apelant, uslijed izmjene pozitivnih propisa, izgubi stan koji mu je dodijeljen provođenjem prethodnog izvršnog postupka.

40. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2589/05 (R. Đ.) | Sudska praksa | Aktio