Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1549/05 (I. D.)
Odluka donesena 30. 03. 2007.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Raskid ugovora
- Ništavost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1549/05
Apelacija
Odluka o meritumu
30. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1549/05, rješavajući apelaciju Izeta Dževlana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica David Feldman, potpredsjednik Mato Tadić, sudija Tudor Pantiru, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 30. marta 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Izeta Dževlana.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se:
- Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-403/03 od 22. marta 2005. godine;
- Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-277/03 od 21.
maja 2003. godine;
- Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj P-999/96 od 30.
augusta 2002. godine.
Utvrđuje se da je ništav ugovor, zaključen 18. februara 1986.
godine između apelantove prednice Šerife Biber kao prodavateljice i Salema i Lejle Hatibović kao kupaca, o kupoprodaji kuće u Sarajevu u ulici Ćapajeva broj 15, sagrađene na k.č. 94 zajedno s pravom korištenja zemljišta ispod i oko kuće na k.č. 94 u površini od 183 m² i k.č. 304 u površini od 148 m², sve upisano u z.k. ul. LVIII/35 k.o.
Sarajevo, što po novom premjeru odgovara k.č. 895 i 896 k.o.
Sarajevo IV.
Ova odluka se dostavlja Općinskom sudu u Sarajevu, koji je dužan da je izvrši u roku od 90 dana od dana prijema, a u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Sarajevu da, u skladu s članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem njenog izvršenja.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Izet Dževlan (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Trbarić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. jula 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-403/03 od 22. marta 2005. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-277/03 od 21. maja 2003. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-999/96 od 30. augusta 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, te od Salema Hatibovića i Lejle Hatibović, preko njihove zastupnice Edine Jahić, advokatice iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: tužitelji), 15. i 16. augusta 2005. godine je zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud i Vrhovni sud su dostavili 1. i 7. septembra 2005. godine, a tužitelji 30. augusta 2005. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i tužitelja su 21. jula 2006. godine dostavljeni apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Općinski sud je Presudom broj P-999/96 od 30. augusta 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-277/03 od 21. maja 2003. godine, utvrdio da su apelant, Ismeta Dževlan, Miralem Dževlan i Zehra Dževlan, kao tuženi-protutužitelji, dužni u ispunjenju kupoprodajnog ugovora zaključenog 19. februara 1986. godine između tužitelja kao kupaca i Šerife Biber rođ. Dževlan, kao prodavateljice, tužiteljima-protutuženim priznati pravo vlasništva sa jednakim dijelovima na porodičnoj stambenoj zgradi i pravo trajnog korištenja zemljišta označenog kao k.č. broj 94 - kućište s dvorištem u površini od 183 m² upisano u z.k. ul. br. LVIII/35 k.o. Sarajevo, te omogućiti nesmetano korištenje parcele k.č. broj 304 - oranica u površini od 148 m² iz istog z.k. ul., što po novom premjeru odgovara k.č. 895 i 896 k.o. Sarajevo IV i navedene nekretnine predati tužiteljima-protutuženim i trpjeti da se na osnovu te presude izvrši upis prava suvlasništva i trajnog korištenja na nekretninama označenim kao k.č. 94 kućište s dvorištem, površine 183 m² u z.k. ul. br. LVIII/35 k.o. Sarajevo u korist tužitelja s dijelovima od po ½ uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.471,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Odbijen je protutužbeni zahtjev tuženih-protutužioca kojim su tražili da se utvrdi da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav, što su im tužitelji dužni priznati i predati u posjed sprat kuće u ulici Čapajeva broj 15, sagrađen na k.č. 94 upisana u z.k. ul. LVIII/35 k.o. Sarajevo, slobodan od ljudi i stvari uz naknadu troškova postupka.
7. Protiv drugostepene presude apelant, Ismeta i Zehra Dževlan, su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj Rev-403/03 od 22. marta 2005. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju revizijske presude se navodi da je drugostepeni sud pravilno izveo zaključak da je prvostepeni sud u ponovljenom postupku, nakon Rješenja Vrhovnog suda broj Rev-79/97 od 5. septembra 1997. godine, izveo sve parnične radnje i raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio revizijski sud navedenim rješenjem, te da je svoju presudu temeljio na relevantnom činjeničnom stanju koje je utvrdio primjenom člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 42/98 i 3/99) koji je primjenjivan u vrijeme donošenja pobijane presude.
8. Vrhovni sud je naveo da je u nižestepenim presudama utvrđeno da su tužitelji s prednikom tuženih Šerifom Biber 19. februara 1986. godine sklopili sporni kupoprodajni ugovor kojim je ona tužiteljima na jednake dijelove prodala svoje nekretnine. Kupoprodajna cijena je bila četiri miliona tadašnjih dinara, te je jedan milion dinara dat u vrijeme sklapanja tog ugovora, a preostala tri miliona dinara unijeto je u ugovor i kupci su morali platiti u rokovima otplate i to: dva miliona do 30. aprila 1986. godine, a jedan milion do 30. septembra 1986. godine. Ugovarači su se predmetnim ugovorom sporazumjeli da prodavateljica zadržava doživotno pravo uživanja ½ kuće, što u naravi predstavlja uživanje i korištenje prizemlja. U ispunjenju ugovora prodavateljica je već u vrijeme zaključenja ugovora predala kupcima u posjed sprat zgrade i zemljište oko zgrade, dok su pravo ulaska u posjed prizemlja kupci trebali steći nakon prodavateljicine smrti. Navedenim ugovorom kupci su prihvatili obavezu da paze i njeguju prodavateljicu, što je, uključujući prodavateljicino doživotno uživanje dijela zgrade, uticalo prilikom određivanja visine kupoprodajne cijene. Po sklapanju ugovora prodavateljica je odstupila od navedenog ugovora želeći ga raskinuti, te je prije dospijeća rate od dva miliona (30. aprila 1986. godine) prekinula kontakt s kupcima (zaključavanjem dvorišnih vrata, odbijanjem telefonskog razgovora) što kupci nisu htjeli prihvatiti, a što je očito iz tužbe koju su kupci podnijeli 3. aprila 1986. godine.
9. Prodavateljica je 9. maja 1986. godine sačinila sudski testament i sa nekretninama koje su predmet ugovora raspolagala tako da ih je nakon svoje smrti ostavila apelantu sa kojim je zasnovala zajednicu življenja, a kupce o tome obavijestila 19. maja 1986. godine. Prodavateljica je 12. juna 1986. godine umrla od infarkta srca.
10. Kupci su obavezu plaćanja ugovorene kupoprodajne cijene izvršili nakon smrti prodavateljice, a prije dospjelosti konačnog roka isplate (30. septembar 1986. godine), tako što su 29. septembra 1986. godine položili iznos od tri miliona na štednu knjižicu kod banke na donosioca sa šifrom, a knjižicu su zatim deponovali kod nadležnog suda i prijavili je u ostavinski postupak iza umrle prodavateljice u predmetu broj O-988/86. O izvršenom polaganju novca kupci su obavijestili nasljednike prodavateljice, što je konstatovano na zapisniku ostavinskog spisa od 14. oktobra 1986. godine.
11. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi na osnovu navedenog utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev, jer prema članu 327. stav 1. u vezi sa stavom 3. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78 do 57/89 te «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94) navedena mogućnost ispunjenja ugovorene obaveze je propisana navedenom zakonskom odredbom, jer se u predmetnom slučaju radilo o povjerilačkom kašnjenju Šerife Biber, a nakon njene smrti nije izvjesno ko su sukcesori prodavateljice budući da je ostavinski postupak otvoren, ali ne i završen. Vrhovni sud navodi da je prednica tuženih kao prodavateljica pala u povjerilačko kašnjenje (član 325. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima) bez krivice tužitelja kao kupaca, s obzirom da je u nižestepenim presudama utvrđeno da je ona bez osnovanog razloga «zatvorila vrata kapije i prekinula kontakt», te im je tim radnjama onemogućila ispunjenje ugovora, kako vezano za pažnju i njegu tako i za isplatu prve rate kako je ugovoreno (član 319. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima). Vrhovni sud je naveo da i prema njegovom shvatanju posljedica povjerilačkog kašnjenja nije raskid ugovora niti se ta činjenica sama za sebe može tumačiti kao odustajanje od ugovora.
12. U vezi s posjedom tužitelja Vrhovni sud je naveo da je prodavateljica već u vrijeme sklapanja ugovora prenijela pravne učinke vezane za činjenicu posjeda prodanih nekretnina i stavila ih u posjed, što je očigledno iz samog sadržaja ugovora jer je sklopljen u prizemlju kuće, te je dovoljno da je sama stvar u vidokrugu stjecatelja da se izvrši relevantan prijenos posjeda.
13. Dalje je Vrhovni sud naveo da su tužitelji nakon pologa novca u visini od tri miliona tadašnjih dinara na ime isplate kupoprodajne cijene podigli kamate za 1986, 1987, 1988. i 1989. godinu, također u tadašnjim dinarima. Međutim, činjenica da su tužitelji podigli kamate nema značenje u smislu člana 331. stav 5. Zakona o obligacionim odnosima da je dužnik uzeo natrag položenu stvar, jer se radi o ubiranju plodova s obzirom da su kamate plodovi u odnosu na novac koji je stvar. Utvrđeno je da polog od tri miliona tadašnjih dinara na ime kupoprodajne cijene nije diran. Pitanje jesu li tužitelji bili ovlašteni da ubiru te plodove nad kojima se vlasništvo stiče dosjelošću i percepcijom nije stvar koja je predmet rješavanja predmetnog spora, a što je drugostepeni sud pravilno i zaključio.
14. Dalje je Vrhovni sud utvrdio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je parcela k.č. 304 u funkciji okućnice i da služi za redovno korištenje predmetne kuće, te osnovano u tom dijelu usvojili tužbeni zahtjev i tuženima nametnuli obavezu da tužiteljima omoguće korištenje navedene parcele. Vrhovni sud je zaključio da takvom odlukom tužitelji nisu zasnovali stvarno pravo u odnosu na navedenu parcelu i da je time nižestepeni sud uvažio da je raspolaganje stranke protivno prisilnim propisima (član 3. stav 2. ZPP).
15. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odbili protutužbeni zahtjev kojim su tuženi tražili da se utvrdi ništavost ugovora zbog toga što potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu. Vrhovni sud je naveo da je u nižestepenim presudama utvrđeno da je predmetni ugovor iz 1986. godine sačinjen u prisustvu dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor, te na osnovu toga proizlazi da je zaključen u formi koju je propisivao član 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» broj 38/78) koji je primjenjivan u to vrijeme, te da takav ugovor proizvodi pravno dejstvo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelant navodi da je u vrijeme zaključenja ugovora prodavateljica Šerifa Biber bolovala od niza teških oboljenja, što je vidljivo iz ljekarske dokumentacije koja se nalazi u spisu, te da su njeno zdravstveno stanje tužitelji zloupotrijebili i sa njom zaključili nemoralan ugovor kojim su za sebe ostvarili nesrazmjernu imovinsku korist zloupotrijebivši nedovoljno iskustvo prodavateljice, neobrazovanost, tešku bolest i zavisnost od drugih. Zbog toga apelant smatra da je predmetni ugovor u smislu člana 141. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima apsolutno ništav.
17. Apelant navodi da je zbog ponašanja tužitelja koji su protiv Šerife Biber pokrenuli niz postupaka s namjerom da uđu u posjed spornih nekretnina, prijetnji i pritisaka koje su na nju vršili, ona umrla od infarkta srca 12. juna 1986. godine, odnosno nepuna četiri mjeseca nakon zaključenja ugovora. Navodi da je tokom trajanja predmetnog postupka na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti («Službene novine RBiH» broj 18/94), te da je prvostepeni sud bio dužan da punovažnost ugovora o prodaji posmatra s aspekta odredaba tog zakona, jer je prvostepena presuda donesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Ističe da obaveze iz spornog ugovora nije ispunila ni jedna ugovorna strana u cijelosti, a ni u pretežnom dijelu, te je stoga ugovor apsolutno ništav i ne proizvodi pravno dejstvo. Navodi da je prodavateljica zbog prekomjernog oštećenja u pogledu ugovorene cijene prekinula svaki kontakt sa tužiteljima-kupcima, te da kupci-tužitelji nisu platili kupovnu cijenu u ugovorenom roku, a ni na zakonit način kako je to propisano ugovorom i Zakonom o vanparničnom postupku. Navodi da sud nije bio nadležan da mijenja namjenu parcele k.č. broj 304-oranica u površini od 148 m² jer navedena materija spada u isključivu nadležnost općinskog organa uprave za imovinsko-pravne poslove.
18. Apelant smatra da su sudovi razmatrali samo činjenice koje idu u korist tužitelja i to na pristran i neobjektivan način. Navodi da su tužitelji odmah nakon donošenja drugostepene presude izdejstvovali kod suda odluku o dozvoli izvršenja i prinudnim putem prisilili apelanta da sa članovima porodice (nezaposlena supruga i dvije kćerke) napusti stan u prizemlju i pomoćne prostorije koje je do tada koristio kao i da su u izvršnom postupku izdejstvovali odluku za naplatu troškova spora na teret apelantove zarade koja mjesečno iznosi 150 KM. Predlaže da Ustavni sud uvaži apelaciju, odbije zahtjev tužitelja i usvoji zahtjev za naknadu troškova.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud u svom odgovoru na apelaciju navodi da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje presude.
20. Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju navodi da je drugostepeni sud u svojoj odluci dao sve razloge zbog kojih je donio takvu odluku, te da ostaje pri datim razlozima.
21. Tužitelji u svom odgovoru kao prvo ističu prigovor neblagovremenosti apelacije, navodeći da apelant u apelaciji navodi da je osporenu presudu Vrhovnog suda primio 23. maja 2005. godine, a da je na naslovnoj strani apelacije vidljivo da je apelacija kod Ustavnog suda zaprimljena 25. jula 2005. godine, dok je u dopisu Ustavnog suda, kojim je zatražen odgovor na apelaciju, naveden datum 22. juni 2005. godine kao datum prijema apelacije. Navode da, ukoliko Ustavni sud smatra da nisu ispunjeni uvjeti za donošenje odluke o nedopustivosti predmetne apelacije Ustavni sud razmotri njihove navode koji ukazuju na neosnovanost apelacije. Navode da su nižestepeni sudovi postupali jednako prema suprotstavljenim stranama, te da stoga ne stoji navod o nepravičnosti suđenja. Apelant je imao pristup Općinskom, Kantonalnom i Vrhovnom sudu koji su ispitali njegove navode primjenjujući zakonske odredbe, a što upućuje na zaključak da nema mjesta indikacija nepravičnog suđenja. Ističu da je apelantov prigovor o nepristranosti sudova neosnovan jer je paušalan i ničim dokazan. U vezi s apelantovim prigovorom o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava navode da su oni već bili predmetom apelantove žalbe i revizije, te da su nižestepeni sudovi detaljno razmotrili te žalbene navode, obrazložili njihovu neosnovanost i donijeli odbijajuće odluke iz čega proizlazi da ne stoje navedeni apelantovi prigovori. Apelant ne ukazuje niti na jednu procesnu radnju nižestepenih sudova za koju smatra da je njome povrijeđeno pravo na pravičan postupak. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu ističu da predmetne nekretnine ne predstavljaju postojeću imovinu apelanta koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje tužitelji traže da im apelant nadoknadi troškove odgovora na apelaciju prema važećoj advokatskoj tarifi u iznosu od 990,00 KM.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78) relevantne odredbe glase:
«Član 9. st. 2. i 4.
(2) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
(4) Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo vlasništva, proizvodit će pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.»
23. U Uredbi sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list RBiH» broj 18/94), koja je stupila na snagu 15. jula 1994. godine, relevantne odredbe glase:
«Član 1.
U Zakonu o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te «Službeni list RBiH“ br. 21/92 i 3/93) član 9. mijenja se i glasi:
Ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.
Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo. Član 3.
Član 46. mijenja se i glasi:
Ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ove uredbe, sačinjeni u pismenoj formi punovažni su ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ove uredbe izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju.
Ugovori o prometu nepokretnosti, zaključeni u pismenoj formi prije stupanja na snagu ove uredbe, ako nisu izvršeni među strankama do stupanja na snagu ove uredbe ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru kod nadležnog suda Republike Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ove uredbe.
Odredbe st. 1. i 2. ovog člana primjenjivat će se i u zatečenim postupcima pred sudom ako nije donesena prvostepena odluka, odnosno ako prvostepena odluka bude ukinuta.»
24. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) relevantne odredbe glase:
«Član 325.
(1) Povjerilac dolazi u kašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije da primi ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi.
(2) Povjerilac dolazi u kašnjenje i kad je spreman da primi ispunjenje dužnikove istovremene obaveze, ali ne nudi ispunjenje svoje dospjele obaveze.
(3) Povjerilac ne dolazi u kašnjenje ako dokaže da u vrijeme ponude ispunjenja, ili u vrijeme određeno za ispunjenje, dužnik nije bio u mogućnosti da svoju obavezu ispuni.
Član 327. st. 1. i 3.
(1) Kad je povjerilac u kašnjenju, ili je, nepoznat, ili kad je neizvjesno ko je povjerilac ili gdje se nalazi, ili kad je povjerilac poslovno nesposoban, a nema zakonskog zastupnika, može dužnik položiti dugovanu stvar kod suda za povjerioca.
(3) O izvršenom polaganju dužnik je dužan izvijestiti povjerioca ako zna za njega i za njegovo boravište.»
VI. Dopustivost
25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev- 403/03 od 22. marta 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 23. maja 2005. godine, a apelacija je preporučenom poštom podnesena 22. jula 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
30. Predmetni postupak koji je rezultirao pobijanim odlukama odnosi se na predaju u posjed nekretnina i raskid ugovora, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije.
31. Apelant navodi da su sudovi u predmetnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno i proizvoljno primjenili materijalno pravo.
32. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 39/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 25/02).
33. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presudu od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluku broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
34. Razmatrajući apelantove navode u vezi s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud konstatuje da je predmetni ugovor o kupoprodaji zaključen 19. februara 1986. godine, te da je u to vrijeme bio na snazi Zakon o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» broj 38/78). Članom 9. stav 2. navedenog Zakona je bilo propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Stavom 4. navedenog člana je propisano da će izuzetno proizvoditi pravno dejstvo ugovor koji je zaključen u pismenoj formi na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru. Predmetni ugovor nije ovjeren kod nadležnog suda, ali je zaključen u prisustvu dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.
35. U vrijeme trajanja predmetnog postupka došlo je do izmjene Zakona o prometu nepokretnosti Uredbom sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti koja je stupila na snagu 15. jula 1994. godine. Članom 46. stav 1. novog Zakona o prometu nepokretnosti propisano je da su ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ove uredbe, sačinjeni u pismenoj formi, punovažni ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ove uredbe izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju. Stavom 2. ovog člana je propisano da ugovori o prometu nepokretnosti, zaključeni u pismenoj formi prije stupanja na snagu ove uredbe, ostaju na snazi ako ugovarači izvrše ovjeru potpisa na ugovoru kod nadležnog suda Republike Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ove uredbe. Stavom 3. je određeno da će se odredbe st. 1. i 2. ovog člana primjenjivati i u zatečenim postupcima pred sudom ako nije donesena prvostepena odluka, odnosno ako prvostepena odluka bude ukinuta.
36. Tuženi-protivtužitelji su se u toku postupka pozvali na primjenu novog Zakona o prometu nepokretnosti. Redovni sudovi pozivanje tuženih-protutužitelja na odredbe navedenog zakona smatraju neosnovanim, obrazlažući to time da je jedna od ugovornih strana umrla prije donošenja navedenog zakona. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovakvo stajalište redovnih sudova je neprihvatljivo ako se uzme u obzir da se u konkretnom slučaju radilo o zatečenom postupku, odnosno postupku u kojem je prvostepena odluka ukinuta. Stoga Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku trebalo primijeniti odredbe člana 46. Zakona o prometu nepokretnosti. S tim u vezi, da bi se u skladu s navedenim članom utvrdilo je li predmetni ugovor o kupoprodaji punovažan ili ne, potrebno je prije svega utvrditi jesu li ugovorne strane ispunile svoje ugovorne obaveze u cjelosti ili u pretežnom dijelu na ugovoreni način i u ugovorenom roku.
37. Kao prvo, Ustavni sud nalazi da su ugovorne obaveze tužitelja kao kupaca po predmetnom ugovoru bile isplata kupoprodajne cijene od tri miliona dinara, s tim da je ugovoreno da se kupoprodajna cijena plati u dvije rate i to prva rata u iznosu od dva miliona dinara do 30. aprila 1986. godine, a druga rata u iznosu od milion dinara do 30. septembra 1986. godine, nakon čega će se izvršiti zemljišno-knjižni prijenos. Također, obaveza tužitelja je bila da paze i njeguju prodavateljice u starosti. Druga ugovorna strana, odnosno prodavateljica Šerifa Biber je, kako se navodi u predmetnom ugovoru u ispunjenju ugovora, kupcima predala u posjed cijeli sprat zgrade i zemljište oko zgrade, dok je ugovoreno da kupci pravo na ulazak u posjed prizemlja stiču tek nakon njene smrti.
38. Prije nego što Ustavni sud ispita je li ugovarač ugovorne obaveze ispunio u cijelosti ili pretežnom dijelu na ugovoreni način i u ugovorenom roku, Ustavni sud konstatuje da je prodavateljica Šerifa Biber, kako proizlazi iz dokumentacije, bila stara, teško bolesna i zavisna od drugih, neuka i neinformisana osoba, te da je ona u kratkom vremenu nakon zaključenja predmetnog ugovora, a po saznanju da je ugovorena cijena neadekvatna stvarnoj vrijednosti nekretnina, obavijestila kupce da odustaje od ugovora i zaključala kapiju, čime je stavila do znanja drugoj ugovornoj strani da ona ne želi ostati kod navedenog ugovora. S tim u vezi ona je 19. maja 1986. godine pismeno obavijestila drugu ugovornu stranu da je 9. maja 1986. godine sačinila sudski testament i da nekretnine, koje su predmet kupoprodajnog ugovora, nakon svoje smrti ostavlja apelantu sa kojim je tada zasnovala zajednicu življenja. Također proizlazi da je ona smatrala da se u konkretnom slučaju radilo o ugovornoj pogodbi, a ne o zaključenom kupoprodajnom ugovoru. Iz navedenog se može zaključiti da u kratkom vremenskom periodu nakon zaključenja predmetnog ugovora prodavateljica nije htjela da se navedeni ugovor i realizuje, odnosno da ugovorene obaveze ispune ni ona kao prodavateljica, ni tužitelji kao kupci.
39. Sudovi su u predmetnom postupku utvrdili da su tužitelji ispunili svoju ugovornu obavezu u pogledu plaćanja kupoprodajne cijene, dajući u presudama razloge za to. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, tužitelji nisu ispunili navedenu ugovornu obavezu na ugovoreni način i u ugovorenom roku. Naime, tužitelji su svoju ugovornu obavezu u pogledu plaćanja kupoprodajne cijene bili dužni ispuniti plaćanjem tri miliona dinara u dvije rate, s tim da je prva rata od dva miliona dinara trebala biti uplaćena 30. aprila 1986. godine, a milion dinara do 30. septembra 1986. godine. Činjenica je da tužitelji do smrti prodavateljice, odnosno do 12. juna 1986. godine, nisu platili ništa odnosno nisu platili prvu ratu od dva miliona dinara kako je to bilo ugovoreno. Sudovi navode da su tužitelji obavezu plaćanja kupoprodajne cijene izvršili prije dospjelosti konačnog roka isplate tako što su položili dugovani iznos na štednu knjižicu kod banke na donosioca sa šifrom, a zatim štednu knjižicu deponovali kod nadležnog suda. Iz navedenog proizlazi da su kupci dugovani iznos položili kod banke na donosioca sa šifrom, a ne na prodavateljicu, što bi prema mišljenju Ustavnog suda bilo jedino ispravno. Dalje iz dokumentacije proizlazi da je tadašnji Općinski sud u Sarajevu 1. novembra 1986. godine donio rješenje kojim je dozvoljeno otvaranje depozita, dakle mjesec dana nakon proteka roka u kojem su tužitelji bili dužni da uplate posljednju dugovanu ratu. Također u postupku je kao nesporno utvrđeno da su tužitelji sa tako deponovane štedne knjižice podizali kamatu, iz čega proizlazi da su raspolagali dugovanim iznosom, a što sudovi pravdaju time da su tužitelji na taj način sebe osigurali od nastanka nenadoknadive štete koja bi neminovno uslijedila usljed denominacije dinara. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, suprotno nalazima redovnih sudova proizlazi da tužitelji kao kupci na navedeni način nisu ispunili svoju ugovornu obavezu u pogledu plaćanja kupoprodajne cijene na ugovoreni način i u ugovorenom roku. Također proizlazi da tužitelji nisu ispunili ni obavezu pomaganja i pružanja njege prodavateljici, što je bilo sastavni dio ovog ugovora. Pokazao se pogrešnim zaključak prvostepenog suda da će, s obzirom na brigu koju su tužitelji vodili o Šerifi Biber prije zaključenja ugovora, kada nisu imali nikakvu ugovornu obvezu i kada to od njih nitko nije ni tražio niti zahtijevao, oni tako nastavili i dalje. S obzirom da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je prodavateljica nedugo nakon zaključenja ugovora zaključala kapiju i nije željela bilo kakve kontakte sa tužiteljima, proizlazi da tužitelji nisu ispunili ni tu svoju ugovornu obavezu u pogledu brige i pažnje o prodavateljici.
40. U odnosu na ispunjenje ugovorne obaveze prodavateljice Šerife Biber, iz ugovora proizlazi da je ona kupcima u ispunjenju ugovora predala u posjed cijeli sprat zgrade i zemljište oko zgrade. Međutim, kako je ona u kratkom vremenskom roku nakon zaključenja ugovora zaljučala kapiju i kupce nije puštala u kuću, proizlazi da ona nije htjela da ispuni svoju ugovornu obavezu i kupcima omogući da budu u posjedu sprata kuće i nesmetano ga koriste.
41. S obzirom na navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da u konkretnom slučaju ugovorne obaveze ugovarači nisu ispunili ni u cijelosti, a niti u pretežnom dijelu na ugovoreni način i u ugovorenom roku, zbog čega predmetni ugovor u skladu sa odredbom člana 46. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti nije punovažan. Dalje ni potpisi ugovarača nisu ovjereni u skladu s odredbom člana 46. stav 2. navedenog zakona. Ne može se zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o povjerilačkom kašnjenju prodavateljice u smislu člana 325. Zakona o obligacionim odnosima kako su to utvrdili redovni sudovi. Stoga proizlazi da su u konkretnom slučaju redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava.
42. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da je ovakvim nezakonitim postupkom došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te je Ustavni sud imajući u vidu predmetni postupak u cjelini, a posebno činjenicu da je postupak pred redovnim sudovima trajao više od 20 godina, odlučio da u ovom predmetu sam donese odluku u skladu s članom 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda i predmetni ugovor proglasi ništavim.
Ostali navodi
43. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava redovnih sudova.
45. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović