Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1945/05 (N. V.)

Odluka donesena 30. 03. 2007.

  • Decertificirani policajci
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1945/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 03. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović, David Feldman i Valerija Galić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Constance Grewe i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. marta 2007. godine, u predmetu broj AP-1945/05, rješavajući apelaciju Nasira Vehabovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nasira Vehabovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-774/04 od 5. jula 2005. godine, u odnosu na zabranu dikriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nasira Vehabovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-774/04 od 5. jula 2005. godine, u odnosu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu od zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Nasir Vehabović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, kojeg zastupa Razija Huseinagić, advokat iz Zenice, podnio je 19. septembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjm tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-774/04 od 5. jula 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. januara 2006. godine. navodima iz Mišljenja Venecijanske komisije pri Vijeću Europe.

2. Na osnovu obavijesti Komesara Međunarodnih policijskih snaga (u daljem tekstu: IPTF), od 27. novembra 2001. godine, kojom IPTF obavještava Ministarstvo unutarnjih poslova Zeničko- Dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: MUP), da je protiv apelanta pokrenut postuapk istrage, MUP je 4. decembra 2001. godine pod brojem 08-04/1-2-34-4-1-183/01, donio Rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta sa 3. decembra 2001. godine. Odlučujući o prigovoru apelanta, MUP je pod brojem 08-04/1-2-34-5-5927-1/01 od 15. januara 2002. godine, uvažavajući prigovor, donio Rješenje po kojemu se apelant «privremeno udaljava iz službe ... do okončanja istrage koju provodi IPTF». Po okončanju istrage od strane IPTF i oduzimanja ovlaštenja za vršenje policijske dužnosti apelantu od strane IPTF-a, MUP je 18. marta 2002. godine donio Rješenje broj 08-04/1-2- 34-4-1279-1/02 o prestanku radnog odnosa apelanta. Po prigovoru podnesenom od strane apelanta na ovo rješenje, MUP je donio Rješenje broj 08-04/1-2-34-4-1279-3/02 od 2. aprila 2002. godine kojim odbija prigovor.

3. Radi poništenja Rješenja o prestanku radnog odnosa, apelant je podnošenjem tužbe protiv MUPapokrenuo parnični postupak pred Općinskim sudom u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud). Općinski sud je Presudom broj P-1235/03 od 13. aprila 2004. godine poništio Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu i naložio MUP-u da apelanta vrati na posao. Ovaj sud utvrdio je da je MUP bio u obavezi da provede disciplinski postupak protiv apelanta, te jedino na temelju činjenica utvrđenih u tom postupku, a sukladno Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika i organa uprave u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 13/98), je mogao izreći mjeru prestanka radnog odnosa, dok ni u kom slučaju oduzimanje dozvole za rad od strane IPTF nije razlog predviđen navedenim zakonom za izricanje ove mjere, zbog čega je ovaj sud zaključio da je osporavana odluka MUP-a nezakonita. Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), je svojom Presudom broj Gž-726/04 od 24. augusta 2004. godine odbio žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Na Presudu Kantonalnog suda tuženi je izjavio reviziju pred Vrhovnim sudom, koja je Presudom broj Rev-774/04 od 5. jula 2005. godine uvažena, a presude Općinskog suda i Kantonalnog suda preinačane na način da je tužba apelanta u cjelosti odbijena. Vrhovni sud utvrdio je da je Aneksom 11 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Sporazumom o rekonstrukciji policije u Federaciji BiH, Petersburškom deklaracijom o Federaciji BiH i dokumentima IPTF-a, određeno ovlaštenje IPTF-a da vrši pregled i certifikaciju službenika MUP-a. Nadalje, ovaj sud naglasio je da član 3. poglavlja VII Ustava Federacije BiH određuje da svi međunarodni sporazumi koji su na snazi u Federaciji BiH kao i opća međunarodna pravila čine sastavni dio zakonodavstva Federacije BiH, te da u slučaju neslaganja međunarodnih i domaćih propisa, prioritet imaju međunarodni propisi. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud zaključio je da o ovom pitanju ne može odlučivati niti jedan sud, odnosno organ u Federaciji BiH, nego se odluka IPTF-a ima provesti.

5. Apelant je u augustu 2003. godine podnio prijavu Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine po pitanju povrede njegovih ljudskih prava, proizašlih iz prestanaka radnog odnosa u MUP-u na osnovu odluke IPTF-a, u vrijeme kada je jedino Općinski sud bio donio svoju presudu. U vrijeme odlučivanja o ovoj prijavi Komisiji za ljudska prava nisu bile poznate odluka Kantonalnog suda niti Vrhovnog suda. Komisija za ljudska prava je svojom odlukom broj CH/03/14507 od 4. novembra 2004. godine ovu prijavu proglasila neprihvatljivom iz razloga jer nije utvrdila niti jednu od povreda ljudskih prava na koje je apelant u svojoj prijavi ukazivao.

6. Apelant smatra da su Rješenje MUP-a kojim je prestao njegov radni odnos i Presuda Vrhovnog suda, nezakoniti, a iz razloga jer u njegovom slučaju nije vođen disciplinski postupak u kojemu bi bila utvrđena povreda službene dužnosti sa njegove strane. Na ovaj način apelant vidi povredu svog prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u uživanju prava na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navodnu diskriminaciju u uživanju prava na rad iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud podsjeća da pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uslova rada. Uživanje ovog prava garantovano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija», a na način što je određeno pravo svih osoba u Bosni i Hercegovini da jednako uživaju sva prava zagarantovana Ustavnom Bosne i Hercegovine ili sporazumima navedenim u Aneksu I Ustava, bez diskriminacije po bilo kom osnovu. U vezi s tim, Ustavni sud želi podsjetiti da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija postoji ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Europski sud za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, strana 86, stav 4. tačka 42). Pri tome je nebitno da li je diskriminacija posljedica različitog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stavak 226). Isto se može primijeniti, mutatis mutandis, na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje diskriminaciju u pogledu prava garantiranih Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima pobrojanim u Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine.

10. U okviru svojih navoda o povredi prava na rad, apelant navodi «da je bio žrtva diskriminatorskog ponašanja kako MUP-a tako i IPTF-a, jer su se na sve ostale slučajeve navodne povrede radne dužnosti i oduzimanja certifikata provodili i disciplinski postupci, a naročito nakon 2002. godine...». Osim ovoga, apelant ne daje niti jedan drugi navod o diskriminaciji u uživanju prava na rad. Međutim, apelant osim ovog paušalnog navoda, ne daje nikakve konkretne navode niti dokaze uz njih, koji bi na bilo koji način ukazivali na postojanje bilo kakvih naznaka o postojanju diskriminaciji u uživanju prava na rad. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» da se u ovom slučaju poziva na povredu prava na nediskriminaciju u uživanju prava na rad, zbog čega ove navode apelanta u odnosu na član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, ocjenjuje očigledno (prima facie) neosnovanim.

11. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na imovinu, kao i na zabranu od zloupotrebe prava i nediskriminaciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

12. Povredu prava na imovinu apelant vidi u «lišavanju» mogućnosti da dalje svojim radom u MUP-u ostvaruje redovne mjesečne plaće. Ustavni sud ovdje podsjeća da prema praksi Evropskog suda i «legitimno očekivanje da će se određeni uvjeti primjenjivati» predstavlja imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Presudu Evropskog suda Pine Valley Developments LTD protiv Irske iz 1991. godine). U slučaju kada je određena osoba u radnom odnosu, ona obavljajući određene poslove za poslodavca «legitimno», sukladno Zakonu o radu, očekuje naknadu za taj svoj rad. Takva vrsta naknade predstavljala bi imovinu zaštićenu Evropskom konvencijom po navedenom principu «legitimnog očekivanja». Međutim, u konkretnom slučaju apelantu je prestao radni odnos, on ne obavlja nikakve poslove za koje bi legitimno mogao očekivati i naknadu i u sudskom postupku nije dokazao da mu je radni odnos prestao nezakonito, zbog čega Ustavni sud konstatira da apelant ovdje nema «zaštićene» imovine. Obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da apelantu u ovom slučaju nije niti bilo moguće povrijediti pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega ovaj navod ocjenjuje ratione materiae inkompatibilnim sa Ustavnom Bosne i Hercegovine.

13. Što se tiče navoda apelanta koji se odnosi na zabranu od zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da ovo pravo iz Evropske konvencije nema samostalan karakter, već da se uvijek promatra u odnosu spram nekog od drugih prava zaštićenih Evropskom konvencijom. U ovom slučaju, apelant se primarno poziva na povredu svog prava na zabranu diskriminacije u uživanju prava na rad, koje nije pravo zaštićeno Evropskom konvencijom, već Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Kako dakle pravo na rad nije pravo zaštićeno Evropskom konvencijom, a kako pravo na zabranu od zloupotrebe prava iz člana 17. Europske konvencije nema samostalan karakter, to slijedi da je navod apelanta da je u njegovom slučaju došlo do povrede zabrane od zloupotrebe prava, ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U vezi sa navodom apelanta da je u predmetnom postupku povrijeđeno i njegovo prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da ovo pravo također ima akcesorni karakter te da je primjenljiv jedino u slučaju kada se vezuje u odnosu na neko od zagarantovanih prava iz Evropske konvencije.

15. Kako se apelant ovdje poziva na povredu svog prava na zabranu diskriminacije u uživanju prava na rad, koje nije pravo zaštićeno Evropskom konvencijom, već Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, a kako pravo na zabranu od diskriminacije nema samostalan karakter, to slijedi da je navod apelanta da je u njegovom slučaju došlo do povrede zabrane od diskriminacije, ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1945/05 (N. V.) | Sudska praksa | Aktio