Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3358/06 («Aluminij» d.d. Mostar)
Odluka donesena 31. 03. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Imovina
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
- Eksproprijacija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3358/06
Apelacija
Odluka o meritumu
31. 03. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3358/06, rješavajući apelaciju «Aluminija» d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica David Feldman, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Tudor Pantiru, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 31. marta 2007. godine donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija “Aluminij” d.d. Mostar, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-944/05 od 7. septembra 2006. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. «Aluminij» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, direktor Mijo Brajković, podnio je 20. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-944/05 od 7. septembra 2006. godine. Istovremeno, apelant je tražio i donošenje odluke o privremenoj mjeri, kojom bi Ustavni sud naložio obustavu provođenja izvršenja navedenog rješenja prema Rješenju o izvršenju Općinskog suda u Mostaru broj I-020007/06 od 15. decembra 2006. godine. Prema apelantovim navodima, prinudnim provođenjem izvršenja nad njegovim novčanim sredstvima u iznosu od 326.875,00 KM došlo bi, zbog ulaganja koja se trenutno vrše te zbog okončanja procesa privatizacije, do za njega nenadoknadive štete.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i od advokata suprotne strane je zatraženo 4. januara 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Od Vrhovnog suda 10. januara 2007. godine je primljen odgovor na apelaciju, dok advokat suprotne strane nije u ostavljenom roku dostavio traženi odgovor.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je dostavljen apelantu 25. januara 2007. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Po Rješenju SO Mostar, Zavoda za geodetske i imovinske poslove broj 09/I-473-132/83 od 25. septembra 1983. godine, izvršena je eksproprijacija k.č. 217/1, površine 13.075 m², upisane u zk. ul. br. 119, ko. Jasenica, vlasništvo Anđe Buhovac udate Zovko i još 34 suvlasnika (u daljnjem tekstu: tužitelji). Vlasnici navedene nekretnine su 13. maja 1995. godine pokrenuli postupak radi određivanja sudskim putem naknade za ekspropriranu nekretninu, koja, prema njihovim navodima, nikada nije određena niti su je oni ikada dobili. Rješenjem Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R-116/03-I od 26. novembra 2004. godine utvrđena je obaveza apelanta za isplatu naknade tužiteljima na ime eksproprirane nekretnine u ukupnom iznosu od 326.875,00 KM. Ovaj sud nije prihvatio prigovor zastare koju je apelant istaknuo u postupku, s obrazloženjem da je iz Uvjerenja Gradske općine Mostar – Jug, Služba građevinarstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okolice broj 01-III-02-33-1-75/02 od 5. septembra 2003. godine vidljivo da je postupak nagodbe proveden naknadno te da nije dao rezultate, te sa zaključkom da, s obzirom da prethodni organ nikada nije niti započeo postupak nagodbe, zastarni rok nije niti počeo teći. Osim navedenog, Općinski sud je u svojoj presudi konstatirao da je Zemljišno-knjižni ured Osnovnog suda u Mostaru svojim Rješenjem broj Dn-1727/87 od 26. novembra 1987. godine, a na osnovu pravomoćnog Rješenja o eksproprijaciji, uknjižio društveno vlasništvo 1/1 sa pravom korištenja «Aluminija» Mostar na nekretninama označenim kao k.č. 217/1 i 217/3, mada u predmetnom Dn spisu nije uložena izvršna isprava o isplaćenoj naknadi za ove dvije k.č., kao i da je apelant za ranije izvršenu eksproprijaciju prema Zapisniku sa nagodbama o sporazumnoj visini naknade sadržanom u tri predmetna DN spisa, formirana pri Zemljišnim knjigama, isplatio naknade i to za nekretninu označenu kao k.č. 215/4 iznos od 316.917,00 din., a za nekretnine označene kao k.č. 215/2, 215/6, 215/7 i 215/8 iznos od 3.169,899,00 din.
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Rješenjem broj Gž-184/05 od 16. lipnja 2005. godine uvažio žalbu u odnosu na prigovor zastarjelosti potraživanja istaknut još u prvostepenom postupku, te ovu stvar riješio tako da je zahtjev tužitelja odbijen u cijelosti. Ovaj sud, pozivajući se na član 79. stav 3. Zakona o eksproprijaciji («Službeni list SRBiH» br. 12/87, 38/89, 4/90 i 15/94), koji određuje da je nadležni organ općine dužan u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji spis predmeta uputiti sudu ukoliko se ne postigne sporazum o naknadi, s tim što se vlasnik nekretnine ili korisnik eksproprijacije, ukoliko organ općine ne postupi na navedeni način, može neposredno obratiti sudu radi određivanja naknade, našao je da su se tužitelji trebali obratiti neposredno sudu u određenom roku po isteku roka od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. Kantonalni sud računao je opći zastarni rok, u skladu s članom 371. Zakona o obligacijskim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list SRBiH» br. 2/92, 13/93 i 29/03) koji iznosi pet godina, te je utvrđujući da je rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno i izvršno sa 11. oktobrom 1987. godine utvrdio da su tužitelji zakasnili sa podnošenjem svoga zahtjeva sudu. Osim toga, Kantonalni sud konstatira da se tužitelji nisu mogli pozivati na činjenicu da im podaci o pravosnažnosti rješenja i nepostupanja organa općine nisu bili poznati, s obzirom da je upis prava vlasništva u korist apelanta u zemljišne knjige, koje su po svojoj prirodi javne, izvršen 27. novembra 1987. godine.
8. Odlučujući o reviziji tužitelja, Vrhovni sud je donio Rješenje broj Rev-944/05 od 7. septembra 2006. godine, kojim usvaja reviziju, drugostepeno rješenje preinačuje i potvrđuje prvostepeno rješenje. Ovaj sud svoju odluku obrazlaže riječima: «Zbog nepostupanja nadležnih državnih organa vlasnik ekspropriranih nekretnina ne može biti oštećen, ne može za njega podnošenje zahtjeva za utvrđivanje naknade zastarjeti, jer podnošenje zahtjeva ranijeg vlasnika za naknadu nije vezano za rok niti se to pravo može izgubiti.»
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, tačnije proizvoljno odlučio ne primijeniti materijalno pravo i to odredbu člana 79. stav 3. Zakona o eksproprijaciji, koja eksplicitno određuje kada se raniji vlasnik može obratiti sudu radi određivanja naknade, ukoliko je to propustio državni organ, te je dalje nepotrebno isticati da se pravo i na ovo potraživanje, kao i na svako drugo novčano potraživanje, nevršenjem kroz određeno vrijeme gasi. Na ovaj način apelant vidi povredu svog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim ove povrede, apelant smatra da je osporavanim rješenjem povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu, zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud je u svom odgovoru naveo da u ovom slučaju nema povrede prava zagarantiranih Evropskom konvencijom.
V. Relevantni propisi
11. Zakon o eksproprijaciji («Službeni list SRBiH» br. 19/77 i 18/86) «Član 67.
Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, nadležni općinski organ uprave će dostaviti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima općinskom sudu na čijem području se nalazi eksproprirana nepokretnost, radi određivanja naknade.
Organ iz prethodnog stava može i prije isteka roka od dva mjeseca dostaviti rješenje o eksproprijaciji sa spisima općinskom sudu, ako iz izjava i ponašanja stranaka zaključi da se ne može postići sporazum o naknadi.
Ako organ uprave u određenom roku ne postupi po odredbi stava 1. ovog člana, raniji vlasnik eksproprirane nepokretnosti, kao i korisnik eksproprijacije, mogu se neposredno obratiti nadležnom općinskom sudu radi određivanja naknade.»
12. Zakon o eksproprijaciji («Službeni list SRBiH» br. 12/87, 38/89, 4/90 i 15/94) «Član 79.
Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, nadležni općinski organ uprave dostavit će pravomoćno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima i dokazom o isplati vlasniku iznosa naknade iz člana 77. ovog zakona ili o polaganju istog u depozit nadležnom redovnom sudu na čijem se području nalazi eksproprirana nepokretnost, radi određivanja naknade.
Organ iz prethodnog stava može i prije isteka roka od dva mjeseca dostaviti rješenje o eksproprijaciji sa spisima nadležnom redovnom sudu, ako iz izjava i ponašanja stranaka zaključi da se ne može postići sporazum o naknadi.
Ako organ uprave u određenom roku ne postupi po odredbi stava 1. ovog člana, raniji vlasnici eksproprirane nepokretnosti, kao i korisnik eksproprijacije, mogu se neposredno obratiti nadležnom redovnom sudu radi određivanja naknade.»
13. Zakon o obligacijskim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list SRBiH» br. 2/92, 13/93 i 29/03) «Opći rok zastare Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.»
VI. Dopustivost
14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj Rev- 944/05 od 7. septembra 2006. godine, protiv kojega nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, pobijano rješenje apelant je primio 6. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 19. decembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant pobija navedeno rješenje, tvrdeći da mu je tim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom».
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
21. U konkretnom slučaju, apelant povredu svog prava na pravično suđenje vidi u tome što Vrhovni sud nije usvojio njegov prigovor zastare potraživanja tužitelja, što, prema apelantovom mišljenju, predstavlja proizvoljno odlučivanje, mimo materijalnih propisa, konkretno člana 79. stav
3. Zakona o eksproprijaciji, koji određuje da, ukoliko ovlašteni općinski organ ne donese odgovarajuću odluku ili spis ne dostavi sudu, same stranke su ovlaštene da se neposredno obrate sudu. Osim toga, apelant smatra da i kod ovog potraživanja, kao i kod svakog drugog novčanog potraživanja, pravo na ostvarivanje sudskim putem mora biti vezano za određeni rok.
22. Imajući u vidu apelantove navode u pogledu toga u čemu vidi povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru načina na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili materijalno pravo, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti u slučaju kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima.
23. Apelant u konkretnom slučaju ne spori način na koji je u ovom slučaju vođen postupak, ne spori sam relevantni zakon, već pobija konačnu odluku po reviziji koju je donio Vrhovni sud, koja je nepovoljna za njega, a za koju smatra da je donesena proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Vrhovni sud je svojom odlukom preinačio drugostepenu odluku donesenu u apelantovu korist, nalazeći da je u ovom slučaju nadležni općinski organ, u skladu s članom 75. Zakona o eksproprijaciji, bio dužan bez odlaganja, odmah po pravosnažnosti Rješenja o eksproprijaciji, a ukoliko ne dođe do sporazuma o naknadi, cjelokupni spis dostaviti nadležnim sudu na konačno odlučivanje. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nepostupanje općinskog organa na navedeni način je dovelo do oštećenja tužitelja na neopravdan i nezakonit način, koji nije ničim moguće opravdati, jer su tužitelji ostali i bez zemlje i bez naknade, zbog čega je ovaj sud i donio osporavanu odluku. Iz svega iznesenog proizlazi da je Vrhovni sud odlučio na osnovu zakonskih odredbi, te da je svoje tumačenje osnove za odlučenje dao na jasan i nedvojben način, iz kojeg se ne može zaključiti da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje proizvoljnim tumačenjem i primjenom materijalnog prava zaštićenog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije, zbog čega Ustavni sud ovu apelaciju ocjenjuje neosnovanom. Pravo na imovinu
24. S obzirom na izneseno u odnosu na pravo na pravično suđenje, a s obzirom da apelant u odnosu na pravo na imovinu ne daje nikakve nove navode niti dokaze, već se u odnosu na povredu prava na imovinu poziva na navode date u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati apelantov navod u odnosu na povredu pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
25. Ne postoji proizvoljnost u suđenju koja predstavlja kršenje prava na pravično suđenje, zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, u slučaju kada sud u postupku suđenja odluke donosi u skladu sa zakonskim odredbama, dajući jasna i nesumnjiva obrazloženja za zaključke donesene u postupku i razlozima za odlučenje kakvo jeste.
26. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
27. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije nužno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
28. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović