Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-516/06 (A. D.)

Odluka donesena 05. 04. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-516/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP 516/06, rješavajući apelaciju Asife Dropljanin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asife Dropljanin, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-597/04 od 8. novembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1474/03 od 29. aprila 2004. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-1956/01 od 3. juna 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Asifa Dropljanin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa advokat Šemso Numanović, podnijela je 27. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-597/04 od 8. novembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1474/03 od 29. aprila 2004. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1956/01 od 3. juna 2003. godine.

2. Ustavni sud je odlukom o dopustivosti, broj AP 516/06 od 12. aprila 2006. godine, odbacio predmetnu apelaciju kao nedopuštenu zato što ju je podnijelo neovlašteno lice budući da je apelantica umrla u Živinicama 6. oktobra 2003. godine a da advokat uz apelaciju nije dostavio apelanticinu punomoć već punomoć izdatu od Šabana Begića koji je bio apelanticin punomoćnik u prvostepenom i drugostepenom postupku.

3. Advokat je 5. juna 2006. godine podnio zahtjev za preispitivanje predmetne odluke navodeći da je od prvostepenog suda pribavio dokaz da mu je apelantica za života dala punomoć za zastupanje.

4. Ustavni sud je rješenjem broj AP 516/06 od 5. aprila 2007. godine usvojio prijedlog za preispitivanje svoje odluke broj AP 516/06 od 12. aprila 2006. godine.

5. Općinski sud je presudom, broj P-1956/01 od 3. juna 2003. godine, odbio apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena Općina Čelić preda u posjed i dalje korištenje nekretnine upisane u posjedovni list broj 35 KO Mirosavci, oslobođene od lica i stvari te da apelantici na ime naknade štete isplati novčane iznose kako slijedi: na ime otuđenja 1.500 komada crijepa iznos od 1.350,00 KM, na ime uništenih šest vrata iznos od 1.920,00 KM, na ime uništena tri prozora sa balkonskim vratima i roletnama iznos od 5.550,00 KM, na ime uništenog šestokrilnog prozora sa roletnama iznos od 2.830,00 KM, na ime uništene fasade iznos od 750,00 KM, na ime zidarskih radova, malterisanja i popravke zidova iznos od 10.500,00 KM, na ime izgubljene dobiti u vidu zakupnine za korištenje objekta za period od osam godina iznos od 45.580,00 KM i na ime zakupnine za korištenje zemljišta za period od dvije godine i šest mjeseci iznos od 7.000,00 KM, sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, počev od dana podnošenja tužbe pa sve do konačne isplate, kao i da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka sve u roku od 15 dana, po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. U obrazloženju presude sud je naveo da su izbjegličke porodice koje su od 1996. godine na osnovu rješenja tužene stanovale u apelanticinoj kući iseljene 2002. godine te da su također uklonjena tri montažna objekta sa zemljišta oko kuće te je sud obzirom na te činjenice zaključio da apelantica nema nikakvog pravnog interesa za dio tužbenog zahtjeva usmjerenog na iseljenje i predaju, a budući da u prizemlju predmetne kuće po odobrenju apelantice borave druga lica sud je zaključio da tužena više ne bi ni bila pasivno legitimisana za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predaju stambenog objekta. Iz provedenih materijalnih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da se apelanticina kuća nalazila u takozvanoj «tampon zoni», da je kao i ostale kuće u okolini bila oštećena, da je tužena sačinila projekat za obnovu oštećenih kuća, da su humanitarne organizacije obezbjeđivale sredstva i raspisivale tender za opravku kuća, da je obnova vršena tokom 1996. godine te da je na taj način i apelanticina kuća prošla kroz program obnove. Sud je naveo da iz podneska vještaka građevinske struke proizilazi da je isti pokušao od tužene pribaviti dokumentaciju neophodnu za davanje nalaza i mišljenja ali da je saznao da tužena ne posjeduje tu dokumentaciju te da iz saslušanja vještaka, kojeg je sud saslušao kako bi otklonio nedoumice u vezi sa navodima iz podneska, proizilazi da vještak nije uspio doći do relevantne dokumentacije, da je vještak izašao na lice mjesta ali da nije mogao ući u objekat ali da je konstatirao vanjsko stanje objekta (kuća se sastoji od prizemlja i sprata, da je sa južne strane postavljen novi crijep te da smatra da su morale biti postavljene i nove letvice, da su sa iste strane postavljena tri nova prozora, premazana sadolinom, da su svi ostali prozori i vrata stari i mogu se koristiti, da je fasada na kući također stara i da na istoj postoje tragovi gelera te da nisu vršeni nikakvi građevinski radovi). Sud je dalje naveo da je do oštećenja apelanticine kuće došlo usljed borbenih dejstava za vrijeme ratnog stanja a to su događaji čiji se uzrok nalazio van stvari i djelatnosti tužene te je sud naveo da u pravilu viša sila isključuje odgovornost bez obzira na osnov odgovornosti. Sud je dalje utvrdio da je tužena kao poslovođa bez naloga (član 220. Zakona o obligacionim odnosima –u daljnjem tekstu: ZOO), izvršivši popravku krova, ugradnju troja vrata, zazidavanje otvora na zidu koji je nastao usljed dejstva ručnog mino-bacača te eventualno ostale popravke unutar kuće u svemu postupila kako treba te na taj način otklonila dalji nastanak štete na apelanticinoj kući (član 223. ZOO), te je sud zaključio da je zahtjev apelantice za naknadu štete po osnovu uništenja vrata, prozora sa roletnama, fasade, zidarskih radova i malterisanja potpuno neosnovan. Sud je odbio i dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete na ime otuđenja 1500 komada crijepa ( koji se nalazio u potkrovlju kuće) budući da apelantica nije ponudila relevantne činjenice odnosno materijalne dokaze na okolnost otuđenja crijepa od strane tužene a ni sud iste nije mogao utvrditi. Također je navedeno da apelantica nije ponudila ni jedan dokaz na okolnost da je predmetne nekretnine mogla izdati u zakup, niti koliku bi zakupninu mogla ostvariti, odnosno da bi ostvarila određene prinose obradom zemljišta pa je u tom dijelu ostao nerazjašnjen kako osnov tako i visina postavljenog tužbenog zahtjeva usljed čega je i taj dio odbijen kao neosnovan. Dalje, da je neosnovano i pozivanje apelantice na odredbe člana 219. ZOO budući da tužena po osnovu korištenja nekretnina od strane izbjeglica nije za sebe apsolutno stekla nikakvu korist. Konačno sud je zaključio da apelantica nije, premda je na njoj bio teret dokazivanja, uspjela pružiti dokaze na osnovu kojih bi sud utvrdio sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva.

7. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1474/03 od 29. aprila 2004. godine, djelimično je uvažena apelanticina žalba te je prvostepena presuda ukinuta u dijelu kojim je apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom za naknadu materijalne štete na ime otuđenja 1.500 komada crijepa i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude sud je konstatirao da iz rezultata dokaznog postupka proizilazi da je tužena raspolagala sa apelanticinim nekretninama kao privremeno napuštenim i stavila ih pod svoju upravu, te posredno ili neposredno, zajedno sa humanitarnom organizacijom, učestvovala u sanaciji apelanticine porodične kuće te da prvostepeni sud nije odgovornost tužene raspravio sa stanovišta tih činjenica i njima odgovarajućih propisa materijalnog prava ali je zaključio da navedene manjkavosti nisu od uticaja na pravilnost odluke prvostepenog suda izuzev u pogledu odluke o naknadi štete zbog otuđenja 1.500 komada crijepa. Sud je dalje zaključio da je pravilno odbijen zahtjev usmjeren na predaju u posjed nekretnina budući da se tužena ne nalazi u posjedu istih od 2001. godine te da je prvopstepeni sud pravilno zaključio da tužena nije pasivno legitimisana u pogledu zahtjeva za predaju nekretnina. Sud je prihvatio razloge prvostepene presude vezane za odbijanje zahtjev za naknadu materijalne štete na ime uništenja vrata, prozora sa roletnama, fasade, zidarskih radova i malterisanja, navodeći da je taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan i zbog istaknutog prigovora zastare budući da je Općinski sud utvrdio da je sanacija apelanticine porodične kuće izvršena 1996. godine a zahtjev za naknadu materijalne štete istaknut na ročištu 26. jula 2002. godine te je dakle protekao objektivni petogodišnji rok zastarjelsti (član 376. stav 2. u vezi sa članom 360. ZOO). Također je navedeno da su u prvostepenoj presudi dati valjani razlozi i za odbijanje dijela tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu štete u vidu izmakle koristi budući da osim paušalne navoda da su humanitarne organizacie uz visoku naknadu uzimale nekretnine u zakup apelantica nije pružila konkretne dokaze da je imala takvu ponudu budući da se kod ocjene izmakle dobiti, shodno članu 189. stav 3. ZOO, u obzir uzima dobitak koji se mogao osnovano, a ne apstraktno (teoretski), očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima. Stoga je sud u tom dijelu odbio žalbu apelantice i potvrdio ptvostepenu presudu. Međutim, Kantonalni sud je utvrdio da je žalba djelimično osnovana u pogledu odluke o naknadi materijalne štete zbog otuđenje 1.500 komada crijepa budući da se u obrazloženju prvostepene presude ne navode razlozi o odlučnim činjenicama odnosno proizilazi da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 206. ranijeg Zakona o parničnom postupkuu daljnjem tekstu: raniji ZPP) pri čemu je prvostepeni sud propustio pravilno i zakonito izvesti predložene dokaze i utvrditi sve relevantne činjenice jer je odbio prijedlog apelantice za saslušanje svjedoka H.Š. Ovakvim postupanjem prvostepenog suda je po shvatanju Kantonalnog suda počinjena povrede parničnog postupka te je sud u tom dijelu prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

8. Presudom, broj Rev-597/07 od 8. novembra 2005. godine, Vrhovni sud je na osnovu člana 375. ranijeg ZPP, koji se primjenjuje po odredbama člana 456. stav 1. važećeg ZPP, odbio kao neosnovanu apelanticinu reviziju navodeći da se umjesto posebnog obrazloženja presude, primjenom člana 376. ranijeg ZPP, poziva na razloge presuda nižestepenih sudova.

9. Apelantica smatra da smatra da su osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena njena ustavna prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ) i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Apelantica navodi da vještak nije raspolagao relevantnom dokumentacijom, da nije mogao ući u unutrašnjost kuće te da se nije mogao izjasniti o vrsti i visini štete te je sud po apelanticinom shvatanju bio dužan naložiti tuženoj da dokumentaciju stavi na raspolaganje vještaku, a budući da to nije učinio apelantica smatra da je povrijedio odredbe čl. 7. i 217. stav 5. ranijeg ZPP. Apelantica smatra da su osporene odluke u suprotnosti i sa odredbama ZOO koje reguliraju pravni pojam štete te institut zastare potraživanja, da je drugostepena presuda kontaradiktorna i u suprotnosti sa datim razlozima te da su žalbeni i revizijski sud počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka, da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da je apelantica izgubila pravni interes za reivindikacionu tužbu premda je utvrdio da je tužena u vrijeme podnošenja tužbe držala predmetne nekretnine.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

11. Iz gornjih odredbi proizilazi da Ustavni sud, prilikom ispitivanju dopustivosti predmeta, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane Kantonalnog suda. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. U vezi s tim, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelacije i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Ustavni sud podsjeća da je parnični postupak vođen po tužbi apelantice, da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka donio presudu kojom je u cjelosti odbio apelanticu sa postavljenim tužbenim zahtjevom, da je Kantonalni sud odlučujući o apelanticinoj žalbi dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je u pretežnom dijelu potvrdio prvostepenu presudu kao i razloge zašto je djelimično uvažio apelanticinu žalbu te u predmet u tom dijelu vratio na ponovno suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je donoseći oodluku po žalbi Kantonalni sud u cijelosti postupio u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 350. ranijeg ZPP, kojim je regulirano pod kojim uvjetima će sud odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu, odnosno u skladu sa članom 227. novog ZPP, kojim je regulirano ovlaštenje suda da pod određenim uvjetima može ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a koje odredbe se u smislu člana 456. st. 1. i 2. novog ZPP primjenjuju na apelanticin slučaj. Obzirom na navedeno ne stoje apelanticine tvrdnje da je drugostepeni sud «djelimično našao da je tužbeni zahtjev osnovan i u tom dijelu presudu ukinuo» te da je zbog toga drugostepena presuda kontaradiktorna i u suprotnosti sa datim razlozima budući da je drugostepeni sud konstatirao da je žalba (a ne tužbeni zahtjev) u tom dijelu osnovana jer bi u suprotnom drugostepeni sud, shodno svojim ovlaštenjima iz člana 229. novog ZPP, u u tom dijelu presudu prvostepenog suda preinačio i udovoljio tužbenom zahtjevu apelantice.

14. Dalje, vezano za navode apelacije da vještak nije raspolagao relevantnom dokumentacijom te da nije mogao ući u objekat, Ustavni sud zapaža da je vještak pokušao doći do relevantne dokumentacije ali da tužena tu dokumentaciju nije posjedovala mada je po tvrdnjama saslušanih svjedoka ista postoji. Ustavni sud također primjećuje da iz predočene dokumentacije, kao i navoda apelacije, proizilazi da u vrijeme izlaska vještaka na lice mjesta tužena nije bila u posjedu predmetnog objekta ali da je vještak u podnesku opisao vanjsko stanje objekta koje je ponovio u svom iskazu datom pred sudom. Obzirom na navedeno te na činjenicu da je apelanticin punomoćnik na ročištu održanom 3. juna 2003. godine izjavio da «je sud uradio sve što je mogao, 20 puta je tražio dostavu papira» to ne stoje navodi apelacije vezani za povredu odredbi čl. 7. i 217. stav 5. ranijeg ZPP budući da je sud cijenio i činjenicu da ta dokumentacija nije dostavljena sudu a na koje okolnosti je osim vještaka saslušao i druge svjedoke. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da utvrđivanje visine štete dolazi u obzir samo kad je zahtjev za naknadu štete osnovan a budući da su u apelanticinom slučaju redovni sudovi utvrdili da je zahtjev za naknadu štete neosnovan jer je do oštećenja apelanticine kuće došlo usljed borbenih dejstava čiji se uzrok nalazio van stvari i djelatnosti tužene to nije ni postojala obaveza utvrđivanja visine štete. Ovo tim prije što je drugostepeni sud zaključio da je osnovan i istaknuti prigovor zastare budući da je sanacija apelanticine kuće vršena 1996. godine, a što je potvrdio i apelanticin punomoćnik na ročištu održanom 3. juna 2003. godine kad je izjavio «Navedeni radovi na neninoj kući su vršeni u februarau 1996., ja sam za njih odmah znao i vidio sam izvođenje istih...» te su s tog neosnovani navodi apelacije da za opravak kuće apelantica nije saznala 1996. godine, koja okolnost po mišljenju Ustavnog suda i nije relevantna za utvrđivnje zastarjelosti budući da je Kantonalni sud utvrdio da je protekao objektivni petogodišnji rok zastarjelosti iz član 376. stav 2. ZOO.

15. Ustavni sud dalje, smatra da ne stoje apelacione tvrdnje da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da je apelantica izgubila pravni interes za reivindikacionu tužbu premda je utvrdio da je tužena u vrijeme podnošenja tužbe držala predmetne nekretnine, budući da je upravo taj sud utvrdio da se nesporno radi o vlasničkoj tužbi te da je stoga nepravilno pozivanje Općinskog suda na nedostatak pravnog interesa (jer se ne radi o tužbi iz člana 172. ranijeg ZPP), ali je zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije budući je tužena predmetne nekretnine napustila 2001. godine.

16. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelanticinog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Apelantica također, smatra da joj je osporenim odlukama, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelantica nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Također, Ustavni sud smatra da apelantica osim pozivanja na povredu prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije ne nudi nikakve činjenice niti dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda tog ustavnog prava te stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-516/06 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio