Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-908/06 (Z. S.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivično djelo
- Kazna
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-908/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici: Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP 908/06, rješavajući apelaciju Zlatana Subašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatana Subašića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine, br. Kž-03/06 od 21. februara 2006. godine i K-57/05 od 2. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zlatan Subašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 22. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), br. Kž-03/06 od 21. februara 2006. godine i K-57/05 od 2. novembra 2005. godine.
2. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, optužnicom broj KT-12/05 od 13. jula 2005. godine, izmijenjenom 21. oktobra 2005. godine, optužilo je prvooptuženog (J.P.) zbog krivičnog djela neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), u vezi sa članom 29. KZ BiH, a apelanta zbog krivičnog djela neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. KZ BiH, u vezi sa stavom 1. KZ BiH u vezi sa članom 31. KZ BiH.
3. Presudom Suda BiH, broj K-57/05 od 2. novembra 2005. godine, apelant je, kao jedan od dvojice suokrivljenih proglašen krivim za krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH u vezi sa članom 31. KZ BiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanja od pet godina. Također, u ovu kaznu zatvora sud je apelantu uračunao i pritvor koji je trajao od 24. januara do 21. februara 2005. godine. Prema članu 195. stav 4. KZ BiH sud je odlučio da se oduzima 38.716,21 grama opojne droge heroin. Apelant je oslobođen troškova krivičnog postupka.
4. U obrazloženju presude navedeno je da je na osnovu izvedenih brojnih dokaza Sud BiH utvrdio da je apelant u dogovoru sa prvooptuženim (P.J) a koji je bio u prethodnom dogovoru sa (E.Dž) u januaru 2005. godine iznajmio stan u Sarajevu u ulici Varaždinskoj broj 1. u vlasništvu D. G., te nakon što je prvooptuženi po dogovoru sa (E.Dž.) od istog primio 43 PVC paketa opojne droge «heroin» u količini od 21.330,00 grama oblijepljene selotejp trakom, smještene u jednu transportnu torbu i jedan ruksak zajedno sa apelantom opojnu drogu prenio iz naselja Mojmilo u Sarajevu u iznajmljeni stan, gdje su sakrivena 43 paketa opojne droge «heroin» po prostorijama stana, a nakon prijave vlasnika stana 22. januara 2005. godine pronađeni prilikom pretresa stana i oduzeti od strane ovlaštenih lica Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: MUP) o čemu je sačinjena objektivna dokumentacija. Dalje se navodi da su prvooptuženi (P.J.) i apelant postali pripadnici organizovane grupe ljudi, koja je novlašteno organizovala međunarodni promet droga «heroin» iz Turske u Bosnu i Hercegovinu, svaki u obimu svojih radnji preduzetih kao pripadnik organizovane grupe. Sud je utvrdio da je prvooptuženi doprinio izvršenju radnje na način da se angažovao oko iznajmljivanja stana, a nakon prethodnog dogovora, prihvatio da prenese i sakrije opojnu drogu u iznajmljeni stan, a apelant je u domenu svojih radnji nedvosmisleno pomogao prvookrivljenom, svjestan svih svojih radnji koje je preduzeo, te da je pronašao i ugovorio iznajmljivanje stana, predao naknadu za iznajmljeni stan i uzeo ključ i predao ga prvooptuženom, te zajedno sa prvooptuženim prenio i sakrio opojnu drogu u iznajmljenom stanu gdje je ista i pronađena. Sud je ocijenio da radnje koje su preduzeli pojedinačno i zajedno prvooptuženi i apelant jasno ukazuju na njihovu svijest, volju i namjeru, te da su krivično pravne radnje prvooptuženi i apelant počinili sa umišljajem kao oblikom vinosti u izvršenju istih. U radnjama apelanta sud je našao da je apelant počinio krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH u vezi sa članom 31. KZ BiH, za koje krivično djelo ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Sud je dalje naveo da je kod utvrđivanja visine kazne zatvora od olakšavajućih okolnosti na strani apelanta ocijenio da se radi o osobi mlađe životne dobi, koji nije ranije krivično odgovarao, njegovo držanje pred sudom i kajanje zbog počinjenih krivično pravnih radnji, a od otežavajućih okolnosti sud je cijenio prije svega iskazanu upornost u izvršenju krivično pravne radnje, uz to i količinu opojne droge koja je pronađena i oduzeta, koja po ocjeni suda nesumnjivo predstavlja veću količinu opojne droge, čije uvođenje na tržište narkotika u Bosni i Hercegovini i među konzumente, ovisnike, i eventualno buduće korisnike u velikoj mjeri bi ugrozilo i predstavljalo opasnost po zdravlje ljudi, odnosno mlađe populacije koja se u sve većoj mjeri pojavljuje kao konzument i ovisnik opojnih droga – heroina.
5. Presudom Suda BiH, broj Kž-03/06 od 21. februara 2006. godine, koja je donesena povodom žalbi prvooptuženog i apelanta, žalbe su djelomično uvažene i prvostepena presuda je preinačena u pogledu pravne ocjene krivičnog djela i odluke o kaznama, tako da su prvooptuženi i apelant oglašeni krivim da su u radnjama opisanim u prvostepenoj presudi učinili krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. u vezi sa članom 31. KZ BiH, pa je apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu je shodno članu 56. KZ BiH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 24. januara do 21. februara 2005. godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
6. Drugostepenom presudom je utvrđeno da se u ovom predmetnom slučaju radi o odvojenim krivično pravnim radnjama, tako da prvooptuženi i apelant, neovisno od pravne ocjene tužitelja, prema činjenicama i okolnostima, navedenim u izreci osporene presude ne pripadaju toj organiziranoj grupi, te da nisu učestvovali u djelatnostima grupe koja je iz Turske prebacila 38.716,21 grama «heroina», te da utvrđene činjenice i okolnosti opisane u radnjama prvooptuženog i apelanta ukazuju isključivo na pomagače radnje, što predstavlja saizvršilačko pomaganje od strane prvooptuženog i apelanta i to ne u faktičko vrijeme izvršenja krivično pravne radnje prenošenja «heroina» u Sarajevo, nego nakon toga. Nadalje, sud je konstatovao da je bitna činjenica da predmetni «heroin» nije definitivno rasturen, što po ocjeni suda znači da su pomagačke radnje mogle biti preduzete od strane prvooptuženog i apelanta i da su one kao takve faktički realizirane na način da je navedena količina «heroina» od 23.330,00 grama sakrivena u iznajmljenom stanu. Sud je ocijenio da su radnje učestvovanja prvooptuženog i apelanta tipično saučesničke, gdje su oni faktički pomagači (E.Dž.) koji je htio da «heroin» zadrži za sebe. Sud je također konstatovao da su prihvatljivi zaključci prvostepenog suda o načinu i saznanju prvooptuženog da je prethodno «heroin» dopremljen iz Turske, te da je u tom smislu upoznao i apelanta. Međutim, sud je ocijenio da oni na taj način djeluju samo kao pomagači (E.Dž.) i ne pripadaju organiziranoj grupi ljudi koja prebacuje «heroin» iz Turske u Sarajevo. Sud je dalje naveo da je, ispitujući osporenu presudu zbog odluke o kazni, imao u vidu da su prvooptuženi i apelant samo pomagači u izvršenju navedenog krivičnog djela, te da se u smislu člana 31. istog zakona za pomaganje može blaže kazniti, cijenio olakšavajuće okolnosti posebno mladost i neporočnost, i istakao da je izrečena kazna apelantu u trajanju od jedne godine srazmjerna stepenu složenosti krivičnog djela i njegovoj težini, i zaključio da će se i sa ovakvom kaznom postići svrha kažnjavanja u smislu člana 39. KZ BiH. Sud je također istakao da nije prihvatio prijedlog tužioca za izricanje uvjetne osude apelantu, obzirom da se utvrđene olakšavajuće okolnosti za apelanta, po ocjeni ovog suda ne mogu kvalifikovati kao osobito olakšavajuće okolnosti, pa se na njima ne može zasnovati primjena čl. 49. i 50. KZ BiH obzirom na težinu krivičnog djela.
7. U obrazloženju apelacije apelant je naveo da je primijenjen zakon na njegovu štetu jer sud nije dokazao da je on počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da bi mogao biti odgovoran samo za neprijavljivanje krivičnog djela. Apelant se žali i na visinu izrečene kazne i ističe da je mlađe punoljetno lice, da je bio izložen ozbiljnim prijetnjama od strane lica koja su mu dala torbe sa drogom, i smatra da se svrha kažnjavanja za njegove radnje u izvršenju krivičnog djela mogla postići izricanjem uvjetne osude. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant se u apelaciji pozvao na kršenje prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Međutim, navodi i činjenice iz apelacije upućuju da Ustavni sud treba ispitati kršenje prava u okviru garancija koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije. Ovo stoga što je apelant je u apelaciji naveo da povredu svojih prava vidi u tome što sud nije dokazao njegovu krivicu, i što mu srazmjerno stepenu njegove odgovornosti u izvršenju krivičnog djela nije izrečena uvjetna osuda umjesto kazne zatvora.
11. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda, broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).
12. Ustavni sud zapaža da je apelant u toku postupka pred Sudom BiH imao branioca, te da je imao i koristio mogućnost da predlaže i izvodi dokaze. Osim toga, svi dokazi na kojima se temelje pobijane odluke izvedeni su na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca. Iz osporenih odluka proizlazi da su saslušani brojni svjedoci, ostvaren uvid u obimnu relevantnu dokumentaciju MUP-a, nalaz i mišljenje vještaka hemijske struke, a da je navedene dokaze prvostepeni sud ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima.
13. U konkretnom slučaju, nesporno je da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se osporavaju apelacijom. Navedena činjenica mora se dovesti u vezu sa zakonskim ovlaštenjem redovnih sudova da utvrde činjenice za koje oni smatraju da su bitne za donošenje odluke, te sa njihovim pravom da izvrše njihovu procjenu u smislu koje će prihvatiti, a koje ne. Obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje apelantovih navoda da redovni sudovi nisu sigurno i zakonito dokazali njegovu krivicu. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda neosporno je da su redovni sudovi izveli veliki broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Zatim, apelant je tokom postupka mogao ulagati žalbe, te nema nijednog razloga da se posumnja u pravičnost suđenja. U osporenim presudama su data detaljna obrazloženja i razlozi, a također primijenjene su i relevantne zakonske odredbe.
14. Apelant se žali i na visinu izrečene kazne zatvora. U odnosu na ove žalbene navode apelanta Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom apelant oglašen krivim zbog toga što je počinio krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH u vezi sa članom 31. KZ BiH, za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina, a da je presudom Apelacionog vijeća Suda BiH prvostepena presuda preinačena u pogledu pravne ocjene krivičnog djela i odluke o kazni, tako da je apelant oglašen krivim za krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. u vezi sa članom 31. KZ BiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Apelaciono vijeće Suda BiH je ocijenilo da je izrečena kazna zatvora adekvatna težini izvršenja krivičnog djela i ličnosti apelanta. Ustavni sud smatra da je apelantu kazna zatvora izrečena u svemu u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, te da je Apelaciono vijeće Suda BiH detaljno obrazložilo razloge zbog kojih smatra da postoje legitimni ciljevi koji opravdavaju izricanje kazne zatvora u navedenom vremenskom trajanju.
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama suda nije došlo do kršenja prava apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pa se ovi žalbeni navodi apelacije moraju odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović