Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1994/06 (G. I.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1994/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-1994/06, rješavajući apelaciju Gordane Ivanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tač. 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Ivanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-554/05 od 25. aprila 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-660/04 od 18. februara 2005.
godine, i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-1224/00 od 9. marta 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 13, 14. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gordane Ivanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-554/05 od 25. aprila 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-660/04 od 18. februara 2005.
godine, i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-1224/00 od 9. marta 2004. godine u odnosu na član 23. tač. 1, 2. i 3. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je, 12. jula 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-554/05 od 25. aprila 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-660/04 od 18. februara 2005. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1224/00 od 9. marta 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda udruženog rada Tuzla (u daljnjem tekstu: Osnovni sud udruženog rada), broj Rs-743/91 od 17. decembra 1991. godine, poništene su odluke disciplinske komisije «2. oktobar» DD Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) od 18. juna 1991. godine i Radničkog savjeta od 28. juna 1991. godine o privremenom udaljenju apelantice iz preduzeća do okončanja disciplinskog postupka, odluka disciplinske komisije od 17. jula 1991. godine i konačna odluka Radničkog savjeta od 6. augusta 1991. godine o izrečenoj mjeri prestanka radnog odnosa apelantici, te je tuženom nalaženo da apelanticu vrati u radni odnos i rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, da joj poveže i u radnu knjižicu upiše radni staž za period preciziran presudom i po tom osnovu uplati odgovarajuće doprinose. Pored toga, tuženi je obavezan da apelantici na ime razlike isplaćene naknade do punog iznosa ličnog dohotka za period od 17. juna 1991. godine do 8. augusta 1991. godine (suspenzija) isplati 8.869,30 tadašnjih dinara sa zateznom kamatom u visini eskontne stope Narodne banke Jugoslavije uvećane za 20% po dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa te razlike do isplate, te da joj na ime štete zbog neostvarenog ličnog dohotka u priodu od 8. augusta 1991. godine (dan prestanka radnog odnosa) do 19. septembra 1991. godine (vraćanje na rad po privremenoj mjeri) isplati ukupno 12.060 tadašnjih dinara sa istom kamatom po dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, a sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti odluke pod prijetnjom izvršenja. Pored toga, navedenom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice za isplatu naknade za troškove prevoza na posao i za topli obrok, te je određeno da je tuženi dužan sam snositi svoje troškove.
3. Protiv navedene presude Osnovnog suda udruženog rada žalile su se obje stranke. Odlučujući o žalbama Kantonalni sud je presudom, broj Gž-459/99 od 16. decembra 1999. godine žalbu apelantice odbio, a žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu odluku ukinuo u dijelu u kome je dosuđena kamata i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje u ukinutom dijelu. U preostalom dijelu prvostepena odluka je potvrđena.
4. U ponovljenom postupku, Općinski sud je Presudom, broj P-150/00 od 14. aprila 2000. godine, obavezao tuženog da apelantici obračuna i isplati zatezne kamate na dosuđene iznose naknade štete zbog manje isplaćene plaće u iznosu od 20.749,30 tadašnjih dinara sa zateznom kamatom po eskontnoj stopi Narodne banke Bosne i Hercegovine za periode precizirane presudom.
5. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Kantonalni sud je presudom, broj Gž-763/00 od 20. aprila 2001. godine, žalbu tuženog odbio, a žalbu apelantice uvažio i preinačio prvostepenu presudu i dijelu o zateznim kamatama, tako da je tužena obavezana da apelantici za mjesec seprembar 1991. godine plati zateznu kamatu u iznosu od 5.751, 10 tadašnjih dinara.
6. Općinski sud je rješenjem, broj I-1142/00 od 26. aprila 2001. godine, obustavio izvršni postupak u dijelu u kome je tuženi kao dužnik, obavezan da apelantici plati iznos od 0,0008869 KM na ime razlike između isplaćene naknade do punog iznosa ličnog dohotka za period od 17. juna 1991. godine do 8. augusta 1991. godine i naplatu iznosa od 0,001206 KM na ime štete zbog neostvarenog ličnog dohotka za period od 8. augusta 1991. godine do 19. septembra 1991. godine i za taj dio ukinuo sve sprovedene izvršne radnje. U preostalom dijelu sud smatra da je sprovedeno rješenje o izvršenju ovog suda, broj I-1142/00 od 15. maja 2000. godine, te je odbijen prijedlog apelantice za nastavak izvršenja kao neosnovan.
7. Apelantica se žalila protiv navedenog izvršnog rješenja. Žalbu je kao neosnovanu odbio Kantonalni sud rješenjem, broj Gž-631/01 od 11. decembra 2001. godine, i njime potvrdio prvostepenu odluku. U obrazloženju je navedeno da u pogledu zahtjeva apelantice za isplatu dosuđenih iznosa iz izvršne isprave, nakon svođenja tih iznosa na sada važeću valutu KM, a shodno propisima o denominaciji i Zakonu o Centralnoj banci BiH, prvostepenu sud s pravom našao da je u tom dijelu izvršenje neprovodivo, dajući za takvu svoju odluku valjanje razloge u ožalbenom rješenju. Ne stoje tvrdnje žalbe da je prvostepeni sud trebao izvršiti uvećanje dosuđenih iznosa za eskontnu stopu Narodne banke uvećanu za 20%, pa tek onda pristupiti denominaciji, jer se eskontna stopa odnosi na visinu zatezne kamate koja je u odnosu na dosuđene iznose iz izvršne isprave sporedno potraživanje i u tom dijelu apelantica će moći ostvariti svoje potraživanje tek kada odluka o kamati postane pravosnažna i tek po isplati te kamate apelantica može evenualno postaviti zahtjev i za nakandu štete po članu 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega se i pozivanje apelantice na ovu odredbu pokazuje preuranjenim i neosnovanim.
8. Izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda, broj P-150/00 od 14. aprila 2000. godine, je provedeno na temelju pravosnažnog rješenja Općinskog suda, broj I-3831/01 od 17. oktobra 2001. godine, na osnovu kojeg je apelantici tuženi isplatio iznos od 682,03 KM.
9. Apelantica je protiv tuženog pokrenula novi parnični postupak za potpunu naknadu štete, zasnivajući tužbeni zahtjev na činjenici da je obezvrijeđen dosuđeni iznos naknade materijalne štete po presudi Osnovnog suda udruženog rada, broj Rs-743/91 od 17. decembra 1991. godine, zbog docnje tuženog u isplati i da joj po članu 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima pripadaju traženi iznosi koje je izračunala vezivanjem dosuđenog potraživanja u yu dinarima za kurs DM u decembru 1991. godine. Rješavajući tužbeni zahtjev, Općinski sud je presudom, broj P-1224/00 od 9. marta 2004. godine, odbio tužbeni zahtjev apelantice da joj tuženi isplati na ime razlike između isplaćene naknade do punog iznosa ličnog dohotka za period 17. jun 1991. godine do 8. august 1991. godine iznos 1.100 KM, kao i na ime štete zbog neostvarenog ličnog dohotka u periodu 8. august 1991. godine do 19. septembar 1991. godine iznos od 1.200 KM, sve sa zakonskom kamatom počev od 1. februara 2000. godine, pa do isplate; kao i da se obaveže tuženi da apelantici isplati naknadu materijalne štete na ime razlike isplaćene naknade do punog iznosa ličnog dohotka za period od 19. septembra 1991. godine do decembra 2003. godine i sve do rasporeda na određene poslove i zadatke za periode i iznose kako je precizirano u dispozitivu presude, a sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Navedeom presudom odbijen je i zahtjev apelantice da se nalaži tuženom da joj naknadi troškove parničnog postupka, a sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudog izvršenja».
10. Na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud je zaključio da je odluka Osnovnog suda udruženog rada Tuzla, broj Rs-743/91 od 17. decembra 1991. godine, u cijelosti izvršena, a novčana potraživanja u izvršnom postupku izvršena naplatom zateznih kamata zbog docnje tuženog, na čemu apelantica i zasniva svoj tužbeni zahtjev, u smislu člana 278. Zakona o obligacionim odnosima. Prvostepeni sud smatra da je apelantica bila dužna dokazati postojanje veće štete od visine kamate, koju je naplatila u izvršnom postupku, s obzirom da se zateznom kamatom nadoknađuje šteta zbog zakašnjenja u ispunjenju novčane obaveze, te da je apelantica naplatom zateznih kamata istu i ostvarila. Prvostepeni sud ističe da je apelantica eventualnu štetu, koja prevazilazi primljeni iznos kamata, morala iskazati kao konkretnu štetu, tj. dobit za koju je izvjesno da bi apelantica prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima slučaja ostvarila, a ne na apstraktan način konverzijom tadašnje zvanične valute yu dinara u konvertibilnu valutu DEM.
11. Kantonalni sud je presudom, broj Gž-660/04 od 18. februara 2005. godine, odbio žalbu apelantice i potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda. U obrazloženju je istaknuto da tužena, ne može snositi posljedice zbog objektivnih okolnosti, što je nakon donošenja prvostepene odluke došlo do inflacije i denominacije novca, te da je prvostepeni sud s razlogom odbio predmetni tužbeni zahtjev kojim se u suštini zahtijeva naknada štete zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca za koju naknadu ne postoji utemeljenje u članu 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, niti u drugoj normi navedenog zakona ili drugog materijalnog propisa.
12. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-534/05 od 25. aprila 2006. godine, odbio reviziju kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da su pravilno odlučili nižestepeni sudovi kada su ocijenili da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan, jer se ne može udovoljiti zahtjevu za naknadu štete zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca, budući da to nije šteta koja se nadoknađuje po odrebi člana 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud navodi da načelo monetarnog nominalizma isključuje odgovornost tuženog za gubitak vrijednosti domaćeg novca, te da postojanje štete koju propisuje član 278. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima pretpostavlja samo štetu koju je apelantica već pretrpjela do donošenja presude od 17. decembra 1991. godine, a ne štetu koja proizilazi iz činjenice obezvrjeđenja novca. Dalje je sud naveo da, s obzirom na činjenična utvrđenja nižestepenih sudova da je apelantica u postupku izvršenja odluke Osnovnog suda udruženog rada Tuzla od 17. decembtra 1991. godine raspoređena na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, za koje poslove je i primala plaću, apelantica ne može tražiti razliku plaće za poslove direktora ili tehničkog direktora, ako te poslove kod tuženog prije prestanka radnog odnosa nije obavljala.
13. Apelantica u apelaciji navodi da su joj osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim pravo iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo iz člana 17. Evropske konvencije, kao i člana 23. tač. 1, 2. i 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima. Ističe da u provedenom sudskom postupku nisu pravilno utvrđene činjenice, niti je pravilno primijenjeno pravo. Pored toga, apelantica smatra da sud nije izveo sve dokaze koje je apelantica predlagala, a u cilju utvrđivanja ukupne štete, pa je tako, po mišljenju apelantice, prekršen član 102. Zakona o parničnom postupku. Smatra da iznos od 682, 03 KM koji je primila u izvršnom postupku na ime zateznih kamata, nije namirio štetu koju je ona pretrpjela, a tumačenje suda da joj je time namirena šteta je usko i neprimjereno stvarnom životu. Apelantica smatra da bi joj u skladu s članom 278. stav 2. Zakona o obligacionom odnosima trebala biti isplaćena kako obična šteta, tako i izmakla dobit. Naglašava da je ona dobila samo izmaklu dobit, a sa naplatom još i iznosa od 2.300,00 KM njena materijalna situacija bi bila dovedena u ono stanje u kakvom bi apelantica bila da nije bilo docnje tuženog u izvršenju pravosnažne presude. Smatra da sud nije pravilno cijenio sve materijalne dokaze koje je ona nudila tokom prvostepenog, žalbenog i revizionog postupka.postupka, pa je zbog toga pogrešno primijenio zakon.
14. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Navodi o kršenju prava na pravično suđenje
17. Iz apelacije proizilazi da se apelantica u konkretnom slučaju, žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelantica učestvovala i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelantica ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njene tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
18. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka, broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
19. Ustavni sud zapaža da je presuda Osnovnog suda udruženog rada, broj Rs-743/91 od 17. decembra 1991. godine, postala pravosnažna 16. decembra 1999. godine, odnosno u dijelu o zateznim kamatama 20. aprila 2001. godine. Obaveze tuženog prema apelantici postoje, dakle, od trenutka pravosnažnosti prvosteoene presude, pa su neosnovane žalbe apelantice da ne bi pretrpjela štetu da joj je tuženi isplatio utvrđene iznose po prvostepenoj presudi od 17. decembra 1991. godine, jer tuženi prije pravosnažnosti presude nije ni bio u takvoj obavezi. Činjenicu da je tuženi bio u docnji utvrdili su sudovi i zbog toga obavezali tuženog na isplatu zakonskih zateznih kamata. Redovni sudovi su utvrdili da je suština zahtjeva apelantice bila da joj se nadoknadi šteta zbog docnje tuženog u izvršenju pravosnažnom presudom utvrđenih obaveza, a takav zahtjev je i ostvarila u sudskom postupku.
20. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelantica u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticala u žalbi protiv prvostepene presude i revizji, a koje su već razmotrili Kantonalni i Vrhovni sud u osporenim presudama. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelantica nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav
2. Pravila Ustavnog suda.
21. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava na imovinu
22. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
23. Apelantica kršenje prava na imovinu nije posebno obrazložila, niti se konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da je ovo njeno pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim presudama apelantici njena imovina oduzeta ili da joj je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine. Navodi o kršenju prava iz člana 13. i člana 17. Evropske konvencije
24. U vezi žalbe apelantice o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i povrede prava o zabrani zloupotrebe prava i sloboda propisanih Konvencijom i njihovog ograničavanja u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da osim paušalnog navoda o kršenju prava iz navedenih članova, apelantica nije ponudila nikakve dokaze koji bi potvrdili apelantičine navode. Stoga je Ustavni sud odlučio da ovaj dio apelacije takođe odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
Pravo na nediskriminaciju
25. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantici postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
26. U konkretnom slučaju, međutim, apelantica u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navodi o kršenju prava iz člana 23. tač. 1, 2. i 3. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima
27. U vezi navoda apelantice o povredi prava iz člana 23. tač. 1, 2. i 3. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ističe da pomenuta deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Budući da prava predviđena članom 23. tač. 1, 2. i 3. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima nisu zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae nedopuštena u skladu s članom 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.
28. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović