Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2523/06 (R. Š.)

Odluka donesena 05. 04. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2523/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-2523/06, rješavajući apelaciju Razima Šarčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Razima Šarčevića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-0- Gž-06-000892 od 17. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Razim Šarčević (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je, 29. augusta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001-0-Gž-06-000892 od 17. jula 2006. godine.

2. Apelant je Općinskom sudu Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinski sud), 23. septembra 2005. godine, podnio prijedlog za izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda, broj RS-85/04 od 24. augusta 2005. godine - pljenidbom i prenosom novčanih sredstava. Općinski sud je dozvolio predloženo izvršenje rješenjem, broj I-436/05 od 14. novembra 2005. godine.

3. Izvršenik RMU «Kamengrad» d.d. Sanski Most (u daljnjem tekstu: izvršenik) je, 23. novembra 2005. godine, Općinskom sudu podnio «prigovor i žalbu» protiv rješenja o izvršenju, gdje je zahtijevao da se na osnovu prijedloga za izvršenje kao tužbe, provede parnični postupak, odbije zahtjev apelanta kao tražitelja izvršenja, ukine rješenje o izvršenju i obustavi izvršni postupak, te da se do donošenja odluke parničnog suda odgodi izvršenje u skladu s odredbom člana 50. stav 5. Zakona o izvršnom pstupku. Takođe se žalio na troškove izvršenja.

4. Općinski sud je dopisom, broj I-436/05 od 16. decembra 2005. godine, apelantu dostavio prigovor izvršenika od 23. novembra 2005. godine, radi odgovora. U dopisu je navedeno da se odgovor na prigovor može dostaviti u roku od tri dana od dana prijema.

5. Podneskom od 16. decembra 2005. godine Raiffeisen bank dd BiH Sarajevo izvijestila je Općinski sud da je predmetno izvršenje u cijelosti sprovedeno.

6. Apelant je, 22. decembra 2005. godine, Općinskom sudu podnio odgovor na prigovor/žalbu izvršenika od 14. novembra 2005. godine. Između ostalog, apelant je tražio da sud obaveže izvršenika da apelantu na ime advokatskih troškova po ovom odgovoru nadoknadi iznos od 825,00 KM.

7. Općinski sud je, 15. februara 2006. godine, donio rješenje, broj I-436/05 kojim je: 1) prigovor izvršenika izjavljen na rješenje o izvršenju od 14. novembra 2005. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan; 2) zahtjev apelanta za naknadu troškova po odgovoru na prigovor u iznosu od 825,00 KM se odbija kao neosnovan; 3) utvrđeno je da je izvršenje u ovom predmetu sprovedeno u cijelosti, te se postupak izvršenja obustavlja; 4) apelant se obavezuje da uplati sudsku taksu u iznosu od 171,60 KM u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju je navedeno, između ostalog, da se odbija kao neosnovan zahtjev apelanta za dosudu troškova po odgovoru na prigovor, jer je odgovor sastavljen u skladu s odredbom člana 334. Zakona o parničnom postupku FBiH. U vezi navoda iz prigovora Općinski sud ističe da je utvrdio da u prigovoru nisu istaknuti razlozi za prigovor predviđeni članom 47. Zakona o izvršnom postupku FBiH, te je na osnovu člana 49. i 64. istog zakona sud odlučio kao u izreci rješenja.

8. Apelant se, 20. februara 2006. godine, žalio protiv navedenog rješenja Općinskog suda od 15. februara 2006. godine i to u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova za sastav odgovora na prigovor i u dijelu kojim se utvrđuje da se postupak izvršenja obustavlja. Kao razloge osporavanja apelant je naveo pogrešnu primjenu procesnog prava iz člana 209. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 21. Zakona o izvršnom postupku.

9. Odlučujući o navedenoj žalbi apelanta, Kantonalni sud je donio rješenje, broj 001-0-Gž-06- 000892 od 17. jula 2006. godine. Ovim rješenjem se žalba djelimično uvažava, pa se prvostepeno rješenje ukida u dijelu kojim je utvrđeno «da je izvršenje u predmetu sprovedeno u cijelosti, te se postupak izvršenja obustavlja». U preostalom dijelu žalba se kao neosnovana odbija i prvostepeno rješenje potvrđuje.

10. U obrazloženju navedenog rješenja Kantonalnog suda je navedeno da, budući da iz prvostepenog rješenja proizilazi da je u konkretnom slučaju banka u cijelosti provela rješenje o izvršenju, time je postupak izvšenja dovršen sprovođenjem te izvršne radnje, kako to propisuje član 64 Zakona o izvršnom postupku, pa nije bilo mjesta donošenju rješenja o obustavi izvršenja na način kako je to odlučeno stavom 3. izreke prvostepenog rješenja. Dalje se navodi da je prvostepeni sud zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava odgovora na prigovor pravilno odbio u skladu s odredbom člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku. U smislu navedene odredbe Zakona o parničnom postupku, koja se temeljem odredbi člana 21. Zakona o izvršnom postupku primjenjuje u izvršnom postupku, stranci se naknađuju samo troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice, odnosno u konkretnom slučaju radi vođenja izvršnog postupka. U konkretnom slučaju, po ocjeni Kantonalnog suda, ne radi se o troškovima koji su bili potrebni ni nužni radi ostvarenja i zaštite prava apelanta, pa s toga tvrdnje žalbe istaknute u tom pravcu su neosnovane. Pogrešno pozivanje prvostepenog suda u obrazloženju pobijanog rješenja na odredbe člana 334. Zakona o parničnom postupku, po ocjeni Kantonalnog suda, je pravno irelevantno budući da je odbijanjem zahtjeva apelanta za naknadu troškova odgovora na prigovor, na način određen u stavu 2. izreke pobijanog rješenja došlo do pravilne primjene odredbi člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku pa su i tvrdnje žalbe istaknute u tom pravcu neosnovane. Stoga je, zaključuje Kantonalni sud, žalbu apelanta trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostepeno rješenje temljem odredbi člana 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku u vezi sa odredbom iz člana 21. stav 1. Zakon o izvršnom postupku.

11. Apelant se žali da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda izvršena povreda njegovog prava na pravično suđenje i pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim povreda prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zatim povreda prava iz člana 17. Evropske konvencije. Također se žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ističe da, imajući u vidu pravo stranke da se izjasni na navode protivne strane, smatra da je u konkretnom slučaju odgovor na prigovor opravdana radnja, a troškove nastale sastavom odgovora opravdanim. Smatra da na ovakav stav ukazuje član 397. Zakona o parničnom postupku, koji Kantonalni sud nije primijenio. Kako je osnovno pravo apelanta da dostavi odgovor, a apelant je preduzeo ovu radnju i izložio se troškovim, to je propustom suda da odluči o troškovima nastalim po žalbi, povrijeđeno pravo apelanta na imovinu. Dalje, apelant navodi da Kantonalni sud pogrešno navodi «troškove radi zaštite prava i interesa apelanta», iako član 387. Zakona o parničnom postupku govori samo o «troškovima koji su potrebni za vođenje postupka». Apelant smatra da razlog koji zahtijeva sud, da bi priznao troškove, je protivan zakonu i predstavlja zloupotrebu prava suda da o radnjama koje će stranke poduzeti cijeni ne u odnosu na pravo na radnju već u odnosu na pravni interes. Rizik apelanta da se izjašnjava na žalbu ili prigovor izvršenika je jednak pravu i interesu izvršenika da prigovara, odnosno da se žali. Ako je izvršenik rizikovao da ulaže žalbu, onda je istovremeno rizikovao da snosi troškove nastale takvom žalbom, pa i troškove koje će apelant imati davanjem odgovora na žalbu. Zaključuje da apelant ima pravo na troškove postupka pred drgostepenim sudom sastavom odgovora na žalbu i da navedeni troškovi predstavljaju nužne troškove u izvršnom postupku.

12. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

14. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

16. Iz apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer smatra da mu je osporenim odlukama neosnovano odbijen zahtjev za naknadu troškova radi izrade odgovora na prigovor u izvršnom postupku. U pogledu pitanja primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj se suština odgovora na pitanje je li član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv ili ne, sadrži u odgovoru na sljedeće pitanje: «je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza». Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim.

17. Ustavni sud ističe da se garanti člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao sastavni dio postupka u cjelini i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi, Evropski sud za ljudska prava Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. Evropske konvencije prijmenjiv u predmetnom slučaju.

18. S obzirom na da apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je Kantonalni sud pogrešnom primjenom prava odbio priznati mu troškove za sastavljanje odgovora na prigovor, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), te da Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka, broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

19. Ustavni sud zapaža da, pri odlučivanju koje će parnične troškove naknaditi stranci, sud uzima u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su to troškovi kao i njihovoj visini odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti (član 387. Zakona o parničnom postupku). Zakon se, dakle, kod određivanja osnova za udovoljavanje zahtjevu za naknadu troškova postupka, ne služi subjektivnim već objektivnim kriterijem. Ne traži se izričito da su ovi troškovi bili potrebni radi svrsishodng vođenja parnice, no očigledno je da standardni izraz «potrebni» treba dopuniti odnosno shvatiti u tom smislu. Inače bi sud bio primoran usvojiti zahtjev za naknadu i onih troškova koji su, doduše sa stajališta stranke koja ih je imala bili potrebni zato da ona vodi parnicu kako želi, ali se u odnosu na vođenje parnice nisu pokazali svrsishodni radi ostvarivanja krajnjeg objektivno prihvatljivog cilja u postupku. Nesvrsishodne troškove snosi definitivno stranka koja ih je prouzročila, pa nema prava na naknadu ni kada u parnici uspije. U konkretnom slučaju, Općinski sud je prigovor izvršenika odbio kao neosnovan utvrdivši da u prigovoru nisu istaknuti zakonski razlozi propisani članom 47. Zakona o izvšnom postupku, a odbijanje zahtjeva apelanta za naknadu troškova sastavljanja odgovora na prigovor sud je odbio uz obrazloženje da se ne radi o troškovima koji su bili potrebni niti nužni radi ostvarenja i zaštite prava tražioca izvršenja. Pored toga, izvršenik je do 16. decembra 2005. godine izvšio svoju obavezu putem nadležne banke.

20. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno - pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Navodi o kršenju prava na imovinu

21. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

22. Apelant kršenje prava na imovinu nije posebno obrazložio, niti se konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim presudama apelantu njegova imovina oduzeta ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine. Pravo na nediskriminaciju

23. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979., serija A, broj 31, stav 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Navodi o kršenju prava iz člana 17. Evropske konvencije

24. U vezi žalbe apelanta o povredi prava o zabrani zloupotrebe prava i sloboda propisanih Konvencijomi njihovog ograničavanja u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom iz člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da osim paušalnog navoda o kršenju prava iz navedenih članova, apelant nije ponudio nikakve dokaze koji bi potvrdili apelantove navode. S toga je Ustavni sud odlučio da ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

25. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2523/06 (R. Š.) | Sudska praksa | Aktio