Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3458/06 (Industrijsko preduzeće «Krivaja» d.o.o. Zavidovići)

Odluka donesena 05. 04. 2007.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3458/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-3458/06, rješavajući apelaciju Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o., Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o., Zavidovići, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-06-000 093 od 24. oktobra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-43/05 od 6. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Industrijsko preduzeće «Krivaja» d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je, 27. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-

06-000 093 od 24. oktobra 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-43/05 od 6. decembra 2005. godine. Istovremeno, apelant je tražio i donošenje odluke o privremenoj mjeri kojom bi se naložilo obustavljanje izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom pod brojem 042-0-I-06-004176.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-43/05 od 6. decembra 2005. godine, IP «Krivaja» d.d. Zavidovići (pravni prednik apelanta) je kao tuženi obavezan da svom uposleniku Hamdi Gluhiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime razlike plaće isplati iznos od 7.552,52 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos 4.242,12 KM počev od 18. januara 2005. godine do konačne isplate, a na iznos 3.310,60 KM počev od 6. decembra 2005. godine do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom periodu bio zaposlen kod apelanta na poslovima pomoćnog radnika sa koeficijentom 1,60, te da nije sporan niti iznos plaća koji je tužitelj primao u navedenom periodu, ali da je sporno da li je apelant u tom periodu isplaćivao tužitelju plaće u skladu sa Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u FBiH («Službene novine F BiH» broj 49/00), (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), te da li je obzirom na rezultate poslovanja bio dužan isplaćivati tužitelju veću plaću od one koju mu je isplaćivao, bez obzira na rezultate poslovanja. Sud je konstatirao da je isplata visine plaća i naknada plaća ugovorena Kolektivnim ugovorom, te da je članom 39. tog ugovora precizirano da osnovna najniža plaća za najjednostavnije poslove i zadatke ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku za puno radno vrijeme i puni učinak, a da je članom 40. Kolektivnog ugovora definirana osnovna plaća kao najniži iznos koji se mora isplatiti za posao pripadajuće grupe složenosti za puno radno vrijeme i normalne rezultate rada, a utvrđuje se po grupama složenosti kao proizvod osnovne plaće i koeficijenta složenosti. Sud je naveo da je ugovorom o radu regulirano da je koeficijent složenosti radnog mjesta tužitelja 1,60 te da je osnovna plaća koja se tužitelju mora isplatiti proizvod osnovne najniže neto plaće iz člana 39. Kolektivnog ugovora i koeficijenta složenosti i minulog rada. Sud je dalje naveo da je vještak finansijske struke utvrdio visinu plaće za svaki mjesec pojedinačno, te je konstatovao da se dosuđeni iznos odnosi na razliku plaće između one koju je apelant isplaćivao i plaće koja tužitelju pripada po Kolektivnom ugovoru, da sam način obračuna u nalazu vještaka stranke nisu osporile, te da je punomoćnik apelanta ostao kod primjedbi koje je isticao u čitavom toku postupka. Sud je ocijenio neosnovanim te primjedbe punomoćnika apelanta vezane za primjenu člana 38. Kolektivnog ugovora, prema kojim se plaća uposlenika isplaćuje u skladu sa ostvarenom dobiti društva sa obrazloženjem da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti, bez obzira da li društvo, odnosno poslodavac ostvaruje dobit ili ne. Sud je dalje konstatovao da je članom

42. Kolektivnog ugovora regulisana mogućnost da se poslodavac dogovori sa zaposlenicima o isplati i manje najniže plaće za vrijeme Programa konsolidacije, koji ne može biti duži od tri mjeseca, s tim da tako ugovorena plaća ne može iznositi manje od 80% iznosa najniže plaće iz člana 39. tog ugovora, ali da u Protokolima na koje se poziva apelant kao i u apelantovom Programu konsolidacije od 9. jula 2004. godine, nigdje nije preciziran iznos niti procenat plaće, niti mjeseci za koje će to biti učinjeno, već se ti protokoli i program odnose uglavnom na dinamiku isplate plaće i rokove isplate, te se isti akti ne mogu tumačiti u vezi sa članom 42. Kolektivnog ugovora. Sud je zaključio da se odredba člana 39. apelantovog Pravilnika o radu, a koja sadrži istu odredbu kao član 38. Kolektivnog ugovora ne odnosi na osnovnu plaću iz člana 39. i 40. tog ugovora, već bi ista bila mjerilo u pogledu plaće zaposlenika preko iznosa osnovne plaće. Sud je odluku o kamati donio primjenom člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Na navedenu prvostepenu presudu apelant je uložio žalbu, koju je Kantonalni sud presudom, broj 004-0-Gž-06-000-093 od 24. oktobra 2006. godine, odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u cjelosti.

5. Tužitelj je podnio prijedlog za dozvolu izvršenja pravosnažne i izvršne presude Općinskog suda, broj P-43/05 od 6. decembra 2005. godine, na osnovu kojeg je Općinski sud odredio izvršenje rješenjem o izvršenju, broj 042-0-I-06-004176 od 2. novembra 2006. godine.

6. Apelant smatra da je navednim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi prije svega u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a uzrok tome vidi u postupanju sudova koji nisu uzeli u obzir činjenicu da je poslovao sa gubicima, te da je sačinio Protokole od 1. ožujka 2003. godine i od 30. srpnja 2004. godine, u kojima je predviđen i program konsolidacije, a koji su potpisali predstavnici uposlenika, zbog čega je po mišljenju apelanta i materijalno pravo nepravilno primijenjeno. Apelant nije posebno obrazlagao u čemu se ogleda povreda njegove imovine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjet za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora, Kolektivnog ugovora, Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, obavezali apelanta da tužitelju isplati razliku plaća u iznosu preciziranom u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama. Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka naveli detaljno razloge za takve odluke.

10. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama Kantonalnog suda i Općinskog suda u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke i primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni, ili da su činjenice utvrđene proizvoljno ili nepravično a na štetu apelanta (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-2898/06 od 6. marta 2007. godine). Obzirom da se glavni prigovor apelanata vezan za cjelokupni postupak odnosi na tvrdnju da je on kao poslodavac isplaćivao plaću koju je jedino i mogao svojim uposlenicima, obzirom da posluje sa gubitkom, te da su sudovi trebali i morali imati u vidu ovu činjenicu kod presuđivanja, te da jeste donio Program o konsolidaciji u dva navrata a koji su potpisali i predstavnici uposlenika, Ustavni sud konstatira da sudovi jesu cijenili i ove činjenice, te da su utvrdili da on kao poslodavac ne može umanjiti plaću uposlenicima u razdoblju dužem od tri mjeseca, te da je i ovo umanjenje dužan nakon završetka konsolidacije, koja mora biti sukladna programu, uposlenicima nadoknaditi. Navedeno nije ispoštovano u konkretnom slučaju, a apelant u ostalim slučajevima nije ovlašten umanjivati plaću uposlenicima mimo zakonskim propisima utvrđenog minimuma, što su sudovi dovoljno jasno obrazložili u svojim odlukama. Osim toga, apelant u svojoj apelaciji navodi da se kamata nije mogla odrediti prema Zakonu o obligacionim odnosima. Kao što to pravilno objašnjava i Kantonalni sud, Općinski sud se kod određivanja zakonske zatezne kamate poziva na odredbu člana

277. Zakona o obligacionim odnosima kod utvrđivanja prava na zateznu kamatu, dok je visinu iste utvrdio sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate. Navod apelanta da se u slučaju «plaća» ima odrediti zatezna kamata na temelju «posebnog zakona» nije ničim potkrjepljen, točnije, u potpunosti je neutemeljen. Stoga Ustavni sud ovu apelaciju vidi kao izraz nezadovoljstva apelanta činjenicom da je, ionako teškog materijalnog stanja, dodatno pogođen dosuđenim obvezama, što u konkretnom slučaju nema nikakve direktne ili indirektne veze sa pravičnim suđenjem. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povrede apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti je obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. Naime, apelant nije naveo da li po njegovom shvatanju odluke sudova predstavljaju miješanje u njegovo pravo na neometano uživanje imovine ili «lišavanje» imovine, shodno stavku 1. ovog članka, ili se eventualno radi o «nadziranju korištenja imovine», shodno stavku 2. ovog članka. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim točkama ove odluke u vezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neutemeljeni, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

13. Obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema temelja za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3458/06 (Industrijsko preduzeće «Krivaja»… | Sudska praksa | Aktio