Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3255/06 (P. Z.)

Odluka donesena 05. 04. 2007.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Mirno uživanje imovine
  • Pozitivne obaveze
  • Izvršenje
  • Imovina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3255/06

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3255/06, rješavajući apelaciju Pere Zelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Pere Zelića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Gradskoj upravi Grada Mostara da, na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda, hitno provede zaključak o dozvoli izvršenja Rješenja Službe za javni red i sigurnost, urbanističko-građevinskog inspektora Grada Mostara broj UPI-08-25-1801/06 od 22. februara 2007. godine.

Nalaže se Gradskoj upravi Grada Mostara, u skladu s članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda, da u roku od 3 mjeseca od dana prijema ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», i «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Pero Zelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara podnio je 5. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Zaključka o dozvoli izvršenja rješenja Službe za javni red i sigurnost, urbanističko-građevinskog inspektora Grada Mostara (u daljnjem tekstu: građevinski inspektor) broj UPI-08-25-1801/06 od 20. novembra 2006. godine, i neizvršenja Rješenja građevinskog inspektora broj UPI-08-25-1801/06 od 8. novembra 2006. godine.

2. Apelant je 31. januara 2007. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «naložio Gradskoj upravi Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Gradska uprava) da postupi po Zaključku o dozvoli izvršenja i izvrši pravosnažno i izvršno Rješenje broj UPI-08-25- 1801/06 od 8. novembra 2006. godine».

3. Apelant je 28. februara 2007. godine dopunio apelaciju, te je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «naložio Gradskoj upravi grada Mostara da postupi po zaključku o dozvoli izvršenja od 22. februara 2007. godine i izvrši pravosnažno i izvršno Rješenje broj UPI-08-25-1801/06 od 7. februara 2007. godine».

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Gradske uprave je zatraženo 7. februara 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Gradska uprava je odgovor na apelaciju dostavila i Ustavnom sudu i apelantu neposredno 19. februara 2007. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem građevinskog inspektora broj UPI-08-25-1801/06 od 8. novembra 2006. godine naloženo je investitorima Zvonku Staniću, Zdravku Marčinku, Draganu Šimunoviću i ostalima da u roku od pet dana od dana prijema tog rješenja uklone sve građevinske radove izvedene bez građevinske dozvole na izgradnji nogometnog igrališta i boćališta u naselju Buna bb (Novo naselje) na parceli k.č.650/03 (novi premjer 1723/28) i teren dovedu u prvobitno stanje.

7. Građevinski inspektor je donio Zaključak broj UPI-08-25-1801/06 od 20. novembra 2006. godine kojim je utvrđeno da je Rješenje građevinskog inspektora broj UPI-08-25-1801/06 od 8. novembra 2006. godine postalo izvršno i da će se pristupiti njegovom izvršenju.

8. Drugostepeni organ Gradske uprave je Rješenjem broj UP-II-09-03-25-123-2/06 od 19. januara 2007. godine poništio prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak.

9. Postupajući po uputstvima drugostepenog rješenja, prvostepeni organ Gradske uprave je otklonio procesne nepravilnosti zbog kojih je poništeno prvostepeno rješenje i u ponovnom postupku donio Rješenje broj UPI-08-25-1801/06 od 7. februara 2007. godine kojim se naređuje investitorima da u roku od 5 dana od dana prijema tog rješenja uklone sve izvedene građevinske radove na izgradnji nogometnog igrališta i boćališta u naselju Buna bb (Novo naselje) na parceli k.č.650/03 (novi premjer 1723/28) i teren dovedu u prvobitno stanje. U obrazloženju rješenja se navodi da je izlaskom na lice mjesta i uvidom u relevantnu dokumentaciju utvrđeno da su investitori samovlasno zauzeli predmetnu parcelu i bespravno izgradili nogometno igralište i boćalište na parceli na kojoj je, u skladu s prostorno-planskom dokumentacijom, predviđena izgradnja parka.

10. Građevinski inspektor je donio Zaključak broj UPI-08-25-1801/06 od 22. februara 2007. godine, kojim je utvrđeno da je Rješenje građevinskog inspektora broj UPI-08-25-1801/06 od 7. februara 2007. godine postalo izvršno i da će se pristupiti izvršenju rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant se žali da navedeno rješenje nije izvršeno, iako je to više puta tražio od nadležnih organa u Gradskoj upravi, jer ga korisnici predmetnog bespravno izgrađenog nogometnog igrališta i boćališta u neposrednom susjedstvu njegove kuće ometaju u mirnom uživanju imovine. Apelant ističe da je u konkretnom slučaju riječ o svakodnevnom, sistematskom kršenju njegovog prava na mirno uživanje imovine, te da zbog položaja jednog od bespravnih investitora u Gradskoj upravi, koji je šef imovinsko-pravne službe, ne može ostvariti izvršenje rješenja kojim se nalaže rušenje bespravno izgrađenih objekata. Navodi da mu je zbog korištenja igrališta onemogućeno mirno uživanje imovine, jer «lopta neprestano udara u prozore, vrata, zidove, pa i na stol na terasi na kojoj ruča, a kako je zbog teške bolesti teško pokretan i ne može pobjeći od naleta lopte, koja ga udara i u glavu», što po navodima apelanta bespravne graditelje posebno uveseljava. Zbog toga što se to događa svakodnevno navodi da je bio prisiljen iseliti iz kuće, tako da sad ne samo da je ne može mirno koristiti, nego je ne može koristiti nikako.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovoru na apelaciju Gradska uprava ne nudi nikakvo obrazloženje za propust provođenja zaključka o dozvoli izvršenja rješenja kojim se nalaže uklanjanje bespravne gradnje s parcele koja se graniči s apelantovom imovinom, već ističe da je Rješenje broj UPI-08-25-1801/06 od 8. novembra 2006. godine poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak, koji je u toku, te da će o ishodu ovog predmeta blagovremeno informirati Ustavni sud.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 2/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

«Član 5. stav 1.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti vode postupak i rješavaju, dužni su da strankama omoguće da što lakše zaštite i ostvare svoja prava, vodeći pri tom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba, niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom.

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja Član 220. stav 4.

Žalba ne odgađa izvršenje zaključka, osim ako je ovim ili drugim zakonom ili samim zaključkom drukčije određeno.

Član 275. stav 1.

Da bi se moglo pristupiti izvršenju rješenja, potrebno je da organ nadležan za provođenje administrativnog izvršenja donese po službenoj dužnosti ili na zahtjev tražioca izvršenja zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključkom se utvrđuje da je rješenje koje se ima izvršiti postalo izvršno i određuje način izvršenja. Protiv ovog zaključka dozvoljena je žalba nadležnom drugostepenom organu. »

VI. Dopustivost

14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. Također, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

17. Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/0). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

18. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike. Djelotvornost pravnog lijeka se ne ogleda samo u činjenici da je on pravno i formalno predviđen već i da je u praksi uspješan. Osnovna ljudska prava, koja štite Evropska konvencija i Ustav Bosne i Hercegovine, moraju biti stvarna i djelotvorna kako u zakonu, tako i u praksi, a ne iluzorna i teoretska. Pravni lijekovi koji su predviđeni za zaštitu prava moraju biti fizički dostupni, ne smiju biti ometani aktima, propustima, odgađanjima ili nemarom vlasti, te moraju biti u stanju štititi predmetna prava (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 36/02 od 30. januara 2004. godine, tačka 25, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 9/04).

19. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Bosni i Hercegovini već ustanovljena praksa da se podnosioci apelacije mogu obratiti direktno Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine u slučaju kada nema djelotvornih pravnih lijekova u vezi s određenim ustavnim pravom i pravima iz Evropske konvencije. Tako je u svim slučajevima nerazumnog trajanja postupka zaključeno da u Bosni i Hercegovini ne postoji pravni lijek protiv tvrdnje da je u određenom slučaju povrijeđeno pravo na odlučivanje u razumnom roku. Zbog toga se apelanti nisu morali obratiti niti jednom domaćem organu, već direktno Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine ili ranije Domu za ljudska prava, odnosno Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, i tvrditi povredu citiranog prava (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj AP 769/04 od 30. novembra 2004. godine, tačka 23, sa uputstvom na daljnju praksu Evropskog suda za ljudska prava). Dalje, Dom za ljudska prava je jasno naveo da činjenica da postupak još traje neće spriječiti Dom da ispita žalbene navode podnosilaca prijave u vezi s dužinom postupka (vidi Odluku o prihvatljivosti i meritumu, CH/99/1972, M.T. protiv Republike Srpske, od 3. jula 2003. godine, tačka 27). Isti slučaj je bio s pravom na pristup sudu, u kojem je zaključeno da Bosna i Hercegovina i njene poddržavne teritorijalne cjeline nisu predvidjele pravni lijek protiv povrede prava na pristup sudu (vidi naprimjer, Odluku o prihvatljivosti i meritumu Komisije, Dmitar Arula protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 8. i 9. marta 2005. godine, tačka 55; Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 19/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 12, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 27/01).

20. U konkretnom slučaju apelant se poziva na svoje pravo na mirno uživanje imovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što državni organi nisu ispunili svoju pozitivnu obavezu sadržanu u ovom članu da omoguće i zaštite apelantovo pravo na mirno uživanje imovine. Ustavni sud ističe da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o neprovođenju zaključka o dozvoli izvršenja rješenja, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje.

22. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

24. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu;»

25. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

26. Evropski sud za ljudska prava smatra da ova odredba «u biti garantira pravo na imovinu» i «sadrži tri različita pravila». Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, serija A, br. 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se poduzmu adekvatne mjere, negativno utiču na vlasništvo, a predmetno činjenje ili nečinjenje nije u opsegu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti je li povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga se mora odrediti «je li uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potreba da se zaštite osnovna prava pojedinca» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 69).

27. S ciljem ocjene je li u konkretnom slučaju došlo do povrede apelantovog prava na mirno uživanje imovine, Ustavni sud, najprije, treba da utvrdi radi li se u predmetnom slučaju o apelantovoj imovini.

28. Budući da se apelant žali na povredu prava na mirno uživanje vlastite kuće, Ustavni sud smatra nespornim da kuća, kao nekretnina u apelantovom vlasništvu, predstavlja njegovu imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te je apelant titular prava na mirno uživanje svoje imovine.

29. Ustavni sud iz navoda apelacije i priložene dokumentacije zaključuje da se predmetni slučaj odnosi na propust vlasti da djelotvorno zaštiti apelantova prava na mirno uživanje imovine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da koncept prava na imovinu podrazumijeva obavezu i odgovornost države da uspostavi preventivne mjere i mehanizme kojima se štiti pravo pojedinaca na mirno uživanje imovine. Pozitivna obaveza države može uključivati osiguravanje djelotvornih, razumnih i prikladnih mjera koje mogu doprinijeti zaštiti apelanta od bespravnog miješanja u pravo na mirno uživanje imovine. Iako je suština člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja javnih vlasti, on ne obavezuje državu samo da se uzdrži od takvog miješanja, jer osim ovog u prvom redu negativno određenog ponašanja, mora postojati i pozitivna obaveza usmjerena prema efektivnom poštivanju prava na imovinu.

30. Dalje, Ustavni sud ističe da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ukazuje na pozitivnu obavezu države da osigura djelotvornu zaštitu individualnih prava (vidi Evropska komisija, Odluka broj 20357/92 od 7. marta 1994. godine, D.R. 76 A, str. 80). Država ima pozitivnu obavezu da pojedincima daje zaštitu od miješanja i lišavanja imovine bez obzira od koga to dolazilo (od službenih lica, državnih organa ili od privatnih pojedinaca). Prema tome, država pruža zaštitu pojedincu i od miješanja i lišavanja imovine od drugog privatnog pojedinca (vidi Dom za ljudska prava, Odluka broj CH/96/17, Blentić protiv Republike Srpske, od 5. novembra 1997, Godišnjak 1996-1997, str. 81, stav 32).

31. Kako bi adekvatno ispunila svoju pozitivnu obavezu – da definiše, kontroliše i, po potrebi, sankcioniše aktivnosti onih koji ometaju druge da slobodno uživaju u pravima i slobodama zagarantovanim ustavom i Evropskom konvencijom, država mora donijeti zakone kojima se, između ostalog, definišu dozvoljene granice ljudske djelatnosti, a onda djelotvorno provoditi ustanovljene mehanizme prevencije, kontrole i sankcionisanja nedozvoljenog ponašanja. Stoga, ako neko, kao u konkretnom slučaju, bespravno i samovoljno zauzme cijelu građevinsku parcelu koja graniči s apelantovom parcelom na kojoj je on po odobrenju nadležne vlasti izgradio kuću i ako na toj bespravno zauzetoj parceli uz ulazna vrata apelantove kuće bez bilo kakvog odobrenja izgradi privatno nogometno igralište i boćalište, za čije korištenje naplaćuje naknadu a da korisnici tog igrališta i boćališta svakodnevno ometaju apelanta u korištenju vlastitog doma – državni aparat mora reagovati i takvo ponašanje sankcionisati kako bi zaštitio apelantovo ustavno pravo na mirno uživanje imovine.

32. U konkretnom slučaju država pomoću svojih organa uprave i građevinskog inspektora vrši kontrolu korištenja gradskog građevinskog zemljišta, te poduzima odgovarajuće mjere da spriječi i sankcioniše uzurpaciju i bespravno korištenje gradskog građevinskog zemljišta, kao dobra od općeg interesa, za koje se prostorno-planskom regulativom određuje namjena i način korištenja. Međutim, Ustavni sud ističe da samo donošenje rješenja, kojim se bespravnim investitorima nalaže uklanjanje bespravne gradnje i zaključka o dozvoli izvršenja navedenog rješenja, nije dovoljno da bi se smatralo da je država preko svojih organa ispunila svoju pozitivnu obavezu i zaštitila apelantovo pravo na mirno uživanje njegove imovine, jer propust vlasti da provede navedeni zaključak i izvrši obavezujuću odluku uključuje povredu pozitivnih obaveza države iz člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda od 28. septembra 1995. godine, serija A, br. 315-C, str. 54, stav 40; Dom za ljudska prava br. CH/96/28, M.J. protiv Republike Srpske, loc. cit., str. 137, stav 33; Onić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, kao gore, str. 12, stav 58).

33. U konkretnom slučaju, Gradska uprava je u okviru pozitivne obaveze provođenja efektivnih mjera s ciljem da zaštiti pravo na mirno uživanje imovine provela postupak i utvrdila da postoji bespravna gradnja na parceli u neposrednom susjedstvu apelantove imovine, iz čega prema prirodi namjene predmetne bespravne gradnje slijedi da korištenjem igrališta dolazi do sistematskog miješanja u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, ali nije poduzela mjere kojim bi prekinula kontinuiranu povredu apelantovog prava na mirno uživanje imovine.

34. Ustavni sud ističe da Gradska uprava nije dostavila odgovor koji bi mogao opravdati to što vlasti nisu djelovale tako da u ovom slučaju osiguraju odgovarajuću pravnu zaštitu apelantovog prava na mirno uživanje imovine. Naime, prema odredbama člana 220. stav 4. Zakona o upravnom postupku žalba protiv zaključka o dozvoli izvršenja ne odlaže izvršenje rješenja i nema zakonskog uporišta za propust javne vlasti da, u skladu s načelom zaštite prava građana i javnog interesa iz člana 5, načelom efikasnosti iz člana 6. i načelom ekonomičnosti iz člana 14. Zakona o upravnom postupku brzo i efikasno ne okonča ovu upravnu stvar.

35. U smislu navedenog, Ustavni sud zaključuje da se kršenje apelantovog prava na mirno uživanje imovine produžava neprovođenjem zaključka o dozvoli izvršenja rješenja kojim se nalaže uklanjanje bespravne gradnje iz apelantovog neposrednog susjedstva. Slijedi da javna vlast nije izvršila svoju pozitivnu obavezu da reagira blagovremeno i konzistentno u pogledu apelantovog prava na zaštitu od bespravnog uznemiravanja njegovog prava na mirno uživanje imovine, te da tolerisanje bespravne gradnje i neprovođenje zaključka o dozvoli izvršenja rješenja nisu aktivnosti u skladu s općim interesom zajednice, pa se takvim ponašanjem krše i osnovna prava pojedinca.

36. Prema tome, država nije izvršila svoju obavezu prema kojoj je morala djelovati i zaštititi pravo na imovinu svojih građana koje im je zagarantirano članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Paduraru protiv Rumunije, predstavka br. 63252/00, tačka 112).

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji kontinuirana povreda apelantovog prava na mirno uživanje imovine, a Gradska uprava nije navela da preduzima bilo kakve mjere da bi popravila situaciju, niti je dala bilo kakve druge razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovaj propust ispunjenja pozitivne obaveze.

38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. S obzirom na odluku o dopustivosti i meritumu u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3255/06 (P. Z.) | Sudska praksa | Aktio