Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-24/06 (S. G.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Djelotvoran pravni lijek
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-24/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-24/06, rješavajući apelaciju Savke Gavranović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Savke Gavranović podnesena protiv presude Okružnog suda Banja Luka, broj Kž-227/05 od 22. septembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj K-88/05 od 4. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Savka Gavranović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Omarske, koju zastupa Siniša Marić, advokat iz Banjaluke, podnijela je, 4. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Kž-227/05 od 22. septembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-88/05 od 4. maja 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj K-88/05 od 4. maja 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Kž-227/05 od 22. septembra 2005. godine Milorad Gavranović (u daljnjem tekstu optuženi), oglašen je krivim, zbog krivičnog djela tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS», broj 49/03), koje je počinio na štetu apelantice. Osnovni sud mu je primjenom navedenog zakonskog propisa, te čl. 46. i 47. istog zakona, izrekao uslovnu osudu, kojom mu je utvrdio novčanu kaznu u iznosu od 1.000 KM i istovremeno odredio da se ista neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik RS», broj 50/03, u daljnjem tekstu: ZKP), optuženi je obavezan da plati sudu na ime troškova krivičnog postupka iznos od 50 KM, a na ime paušala iznos od 200 KM. Na osnovu člana 108. stav 3. ZKP oštećena apelantica sa svojim imovinsko-pravnim zahtjevom je upućena na parnicu.
3. Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu zbog odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se ista preinači, tako da se optuženi obaveže da apelantici na ime troškova njenog zastupanja u predmetnom postupku isplati iznos od 1.363,73 KM, kao i iznos od 288,75 KM, na ime sastava žalbe.
4. U obrazloženju prvostepene presude, u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima postupka, između ostalog, se ističe da sud nije udovoljio prijedlogu apelantice da optuženi presudom bude obavezan da plati troškove krivičnog postupka koji se odnose na troškove punomoćnika oštećene apelantice u tom postupku u ukupnom iznosu od 1.363,73 KM po ispostavljenom troškovniku od 4. maja 2005. godine, pošto je sud ocijenio da taj zahtjev nije osnovan, jer se ne radi o nužnim izdacima oštećenog ili njegovog zakonskog zastupnika, koje isti imaju u vezi sa vođenjem krivičnog postupka, koji se vodi po službenoj dužnosti i za krivično djelo, gdje se krivično gonjenje poduzima po službenoj dužnosti od strane nadležnog tužioca.
5. U obrazloženju drugostepene presude, između ostalog, se ističe da zastupanje apelantice u tom postupku nije bilo nužno, jer je optužbu zastupao ovlašteni tužilac, tako da se njena uloga, kao i uloga njenog punomoćnika suštinski svela na isticanje imovinsko-pravnog zahtjeva, čije rješavanje je već bilo inicirano tužbom za naknadu štete u parnici, koju je apelantica, kao oštećena podnijela nadležnom sudu dana 27. oktobra 2004. godine, decidno navodeći iznose i osnove za svoje potraživanje. Okružni sud je ocijenio da je paralelno traženje naknade troškova postupka za ostvarivanje imovinsko-pravnog zahtjeva u parničnom, a nakon toga krivičnom postupku neracionalno, a istovremeno i neosnovano. Stoga je Okružni sud zaključio da su troškovi krivičnog postupka pravilno odmjereni u skladu s odredbom člana 96. stav 3. ZKP, pa je prvostepena presuda potvrđena, a žalba apelantice odbijena kao neosnovana.
6. Apelantica smatra da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Do navedenih povreda je, po mišljenju apelantice, došlo zbog odbijanja redovnih sudova da joj dosude troškove postupka, odnosno zbog proizvoljne primjene član 96. stav 2. tačka z) ZKP, kojim je propisano da troškove postupka čine i nužni troškovi oštećenog i njegovog zakonskog zastupnika. Apelantica navodi, da su redovni sudovi proizvoljno zaključili da njeni troškovi u predmetom postupku nisu bili nužni, čime je došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje. Ovaj stav apelantica objašnjava time što javni tužlac u toku krivičnog postupka nema nikakva ovlaštenja u odnosu na imovinsko-pravni zahtjev oštećenog lica, te navodi da je ona kao oštećeno lice neuka za samostalno zastupanje, pa stoga, po ocjeni apelantice iz navedenog proizilazi da su troškovi zastupanja oštećene nužni troškovi. Dalje, apelantica ističe da drugostepeni sud nije u cjelosti odlučio o njenim žalbenim navodima, jer je u žalbi navela da se iz obrazloženja prvostepene presude vidi da prvostepeni sud nije usvojio zahtjev oštećene u odnosu na potraživane troškove ostupka, ali u samoj izreci presude ni u jednom dijelu nije odlučeno o potraživanim troškovima oštećene, čime je po ocjeni apelantice izreka prvostepene presude ostala nerazumljiva i protivrječna sama sebi. Apelantica navodi da ovaj žalbeni navod Okružni sud nije razmatrao, a kako nema redovnog pravnog lijeka protiv pobijane odluke to smatra da u tom dijelu povrijeđeno apelanticino pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju apelacija se odnosi na navodnu povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na naknadu troškova postupka apelantice, kao oštećene u krivičnom postupku. Potrebno je utvrditi da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, odnosno da li se predmetni postupak tiče utvrđivanja „građanskih prava i obaveza“ apelantice. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj se garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju i na postupak koji se tiče određivanja iznosa troškova postupka, čiji je ishod, dakle, odlučujući za građanska prava i obaveze apelantice i, u skladu s tim, dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-
792/04 od 18. januara 2005. godine i presudu Evropskog suda za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f). S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj.
10. Nakon što je utvrđeno da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj, Ustavni sud treba dati odgovor na navode apelantice o povredi njenog prava na pravično suđenje do kojeg je, po njenom mišljenju, došlo zbog proizvoljne primjene člana 96. stav 2. tačka z) ZKP i povrede pravila postuka, jer je prvostepena presuda po ocjeni apelantice bila nerazumljiva i protivrječna sama sebi, budući da u dispozitivu nije sadržavala odlučenje o zahtjevu apelantice za naknadu troškova postupka, iako su o tome dati razlozi u obrazloženju presude, a drugostepeni sud se na ove navode, iznesene u žalbi protiv prvostepene presude, nije očitovao.
11. U odnosu na navode apelantice da je došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene člana 96. stav 2. tačka z) ZKP, Ustavni sud je utvrdio da su i Osnovni sud i Okružni sud u pobijanim presudaa detaljno i jasno obrazložili svoj stav da troškovi apelanticinog zastupanja u krivičnom postupku nisu bili nužni troškovi za vođenje tog postupka. Redovni sudovi su ocijenili, koristeći svoje diskreciono pravo, da ti troškovi nisu bili neophodni za vođenje predmetnog krivičnog postupka, u smislu člana 96. stav 2. tačka z) ZKP, budući da se krivični postupak pokreće po službenoj dužnosti i optužbu zastupa nadležno tužilaštvo.
12. U odnosu na navode apelacije da prvostepena presuda u dispozitivu ne sadrži odlučenje o zahtjevu apelantice, kao oštećene, za naknadu troškova postupka, te da se Okružni sud nije očitovao na ovaj žalbeni navod, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav. 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Ustavni sud podsjeća da odredbom člana 97. stav 1. ZKP propisano da će se u presudi odlučiti «ko će snositi troškove krivičnog postupka i koliko oni iznose». U konkretnom slučaju Osnovni sud je u skladu s navedenom odredbom odlučio i u dispozitivu odredio ko će snositi troškove predmetnog krivičnog podstupka i koliko oni iznose. U skladu s navedenim, slijedi da prvostepeni sud nije bio u obavezi da se o apelanticinom zahtjevu očituje u dispozitivu, kako to pogrešno smatra apelantica, ali je bio u obavezi da obrazloži koje troškove postupka je optuženi obavezan platiti, pa se u skladu s tim u obrazloženju očitovao i na apelanticin zahtjev za naknadu troškova njenog zastupanja. Ustavni sud konstatuje da su razlozi koji su prvostepeni sud opredijelili da odredi na koje će troškove postupka obavezati optuženog, te razlozi neprihvatanja apelanticinih troškova kao nužnih za vođenje predmetnog postupka, jasno i precizno dati u obrazloženju prvostepene presude, koji su potvrđeni i drugostepenom presudom. Ustavni sud, nasuprot navodima apelacije, nije pronašao elemente koji bi ukazali na to da je Okružni sud, koristeći svoje diskreciono pravo, proizvoljno ili nepravično primijenjenio procesne propise na štetu apelantice. Ustavni sud stoga, zaključuje da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Apelantica također, smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno i njeno pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13 Evropske Konvencije. U odonosu na ove navode, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelantica, nasuprot njenim navodima, imala na raspolaganju žalbu protiv prvostepene presude, što je efektivan pravni lijek, koji je apelantica iskoristila. Ustavni sud konstatuje da je izjavljenom žalbom apelantica izdejstvovala da drugostepeni sud meritorno ispita pravilnost i zakonitost prvostepene presude u pobijanom dijelu. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelantice pobijanom presudom, kojom je njena žalba odbijena, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da je apelantica ostvarila pravo da njenu žalbu razmatra drugostepeni sud pune jurisdikcije, to su njeni navodi o povredi prava na efektivan pravni lijek očigledno neosnovani. Na osnovu toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na efektivan pravni lijek očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelantica nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav
2. Pravila Ustavnog suda.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović