Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-105/06 (Z. O.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-105/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-105/06, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Opačića, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž- 640/05 od 7. decembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci, broj I-378/05 od 18. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je, 20. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-640/05 od 7. decembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj I-378/05 od 18. marta 2005. godine.
2. Pravosnažnom presudom Okružnog suda, broj U-208/04 od 12. augusta 2004.
godine, uvažena je apelantova tužba u upravnom sporu i poništeno je rješenje Upravnog odbora Advokatske komore Republike Srpske, broj 01-VI-09/03 od 1. septembra 2003. godine i oglašeno ništavim rješenje Upravnog odbora Advokatske komore Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Advokatska komora), broj 01-02-128/70/95/96 od 13. maja 1996. godine o brisanju apelanta iz Imenika advokata Republike Srpske.
3. Osnovni sud je rješenjem, broj I-378/05 od 18. marta 2005. godine, odbio prijedlog apelanta, kao tražioca izvršenja, za izvršenje presude Okružnog suda od 12. augusta 2004. godine u kojem je zatražio da se Advokatskoj komori naloži da ga ponovo upišu u Imenik advokata Republike Srpske. U obrazloženju rješenja je navedeno da presuda čije izvršenje traži apelant nije izvršna isprava podobna za izvršenje u smislu člana 23. stav 2. i člana 27. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 59/03, 85/03 i 64/05). Apelant je na navedeno rješenje uložio žalbu Okružnom sudu u kojoj naveo da se oglašavanjem ništavim rješenja Advokatske komore poništavaju i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo i koje djeluje ex tunc, te se smatra da to rješenje nije ni doneseno.
4. Okružni sud je rješenjem, broj Gž-640/05 od 7. decembra 2005. godine, odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje Osnovnog suda od 18. marta 2005. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da sudske odluke donesene u postupku u upravnim sporovime imaju svojstvo izvršne isprave ako je u njima utvrđena obaveza koja se može ostvariti po pravilima izvršnog postupka, a da su to prvenstveno dispozicije o troškovima sudskog postupka kao i naknadi štete i vraćanju stvari povodom nezakonitog upravnog akta. Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju izvršeniku nije naložena nikakva obaveza izvršnom ispravom, te da je u tom smislu bilo pravilno odlučenje prvostepenog suda da se radi o ispravi koja nije podobna za izvršenje.
5. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) s obzirom da osporenim odlukama nije naloženo izvršeniku da apelanta ponovo upiše u Imenik advokata Republike Srpske i da je to jedino moguće ostvariti izricanjem sudskih penala izvršeniku.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant je naveo da je u postupku donošenja osporenih rješenja došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, jer redovni sudovi nisu obavezali izvršenika da apelanta ponovo upiše u Imenik advokata Republike Srpske, odnosno nisu odredili sudske penale zbog neizvršenja presude Okružnog suda od 12. augusta 2004. godine. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud je utvrdio da su i Osnovni sud i Okružni sud dali obrazloženje u vezi sa razlozima zbog kojih smatraju da presuda Okružnog suda od 12. augusta 2004. godine nije izvršena isprava podobna za izvršenje u smislu relevantnih odredama Zakona o izvršnom postupku. Ustavni sud ne smatra obrazloženja redovnih sudova proizvoljim. Općenito, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a apelant je u suštini nezadovoljan ishodom postupka. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
9. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović