Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-218/06 (Z. O.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-218/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-218/06, rješavajući apelaciju Zorana Opačića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Opačića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž- 2505/03 od 9. novembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj P-638/03 od 27. maja 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Opačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je, 31. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-2505/03 od 9. novembra 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-638/03 od 27. maja 2003. godine.
2. Osnovni sud je presudom, broj P-638/03 od 27. maja 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-2505/03 od 9. novembra 2005. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev u kojem je zatraženo da mu tuženi „Merkur“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime duga isplati iznos od 250 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 200 KM. U postupku pred prvostepenim sudom kao nesporno među strankama je utvrđeno da je apelant obavljao poslove naplate potraživanja tuženog po kreditima kod Osnovnog suda. Također je kao nesporno utvrđeno da je, 11. jula 1995. godine, sačinjeno vansudsko poravnanje (u daljnjem tekstu: sporno poravnanje) između apelanta, kojeg je zastupala punomoćnica Snježana Kudrić, tada advokatica iz Banja Luke, i tuženog, kojim se tuženi obavezao apelantu na isplatu 10.000 tadašnjih novih dinara za usluge zastupanja, a apelant se obavezao da povuče tužbe i odrekne se tužbenih zahtjeva u određenim postupcima u kojima je apelant tužitelj, odnosno u kojima je tužitelj advokatica Ljerka Kurtović. Kao sporno se pojavilo pitanje pravne valjanosti spornog poravnanja, prilikom čije ocjene se sud rukovodio činjenicama utvrđenim u postupku kao i pravnim stanovištem iz ranije presude Okružnog suda, broj Gž-411/99 od 2. marta 2000. godine, u kojoj je zauzet stav da je poravnanje kao poseban obligaciono pravni odnos uređeno odredbama članova 1089-1098. Zakona o obligacionim odnosima, te da je punomoćnica apelanta Snježana Kudrić, imala usmenu vanrednu punomoć za zaključenje spornog poravnanja sa tačno određenim imperativnim uputstvima kojih se kao punomoćnica morala pridržavati i kojih se pridržavala u cjelini. Utvrđeno je da je punomoćnica postupala po uputstvima tužitelja i obavila je sve radnje oko zaključenja spornog poravananja, ali na izričito uputstvo apelanta nije povukla tužbe kako je bilo dogovoreno vansudskim poravnanjem. Osnovni sud je zaključio da je sporno poravanje pravno valjano, sačinjeno u pismenoj formi iako nije propisana obavezna pismena forma, i u cjelosti je realizovano od strane tuženog koji je prema apelantu ispunio svoju obavezu a apelant je raspolagao novcem koji mu je isplaćen na ime poravnanja. Apelantov navod da je sporno poravnanje ništavo je nije moglo biti postignuto i u ime Ljerke Kurtović, s obzirom da punomoćnica nije imala i njenu punomoć prilikom zaključivanja poravnanja, Osnovni sud je odbio kao neosnovan navodeći da takav prigovor može isticati samo Ljerka Kurtović a ne i apelant, jer valjanost određenog pravnog posla koji je zaključen u ime trećih lica mogu pobijati samo ta lica. Okružni sud je u svojoj presudi potvrdio kao pravilan pravni stav prvostepenog suda u vezi sa pravnom valjanosti spornog poravnanja.
3. Apelant je naveo da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Herecgovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je bio pogrešan, odnosno proizvoljan, zaključak redovnih sudova da je njegovo potraživanje prema tuženom prestalo momentom zaključenja spornog poravnanja. Po apelantovom mišljenju sporno poravnanje je ništavo, u smislu člana 1098. Zakona o obligacionim odnosima koji propisuje da odredbe poravnanja čine cjelinu, te da ako je jedna odredba ništava, cijelo poravnanje je ništavo, izuzev kad se iz samog poravnanja vidi da se ono sastoji iz nezavisnih dijelova.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
6. Apelant je naveo da je u postupku donošenja osporenih presuda došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi proizvoljno primjenili zakonske odredbe u ocjeni pravne valjanosti spornog poravnanja.
7. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud je utvrdio da su u postupku pred Osnovnim sudom utvrđene činjenice od značaja za donošenje odluke po apelantovom tužbenom zahtjevu, a dato je pravno tumačenje koje se tiče pravne valjanosti spornog poravnanja koje je prihvatio i Okružni sud. Apelant je u svojoj apelaciji ponovio navode koje je istakao u postupku pred redovnim sudovima koji se tiču ništavosti spornog poravnanja. Redovni sudovi sud dali odgovore, odnosno obrazloženje na te apelantove navode koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Općenito, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, a apelant je u suštini nezadovoljan ishodom postupka. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
8. Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović