Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1614/06 (N. T.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Pretpostavka nevinosti
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1614/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-1614/06, rješavajući apelaciju Nihada Tičevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nihada Tičevića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-0-Kž- 06-000019 od 21. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda u Bihaću, broj K-134/05 od 5. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nihad Tičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa, podnio je 31. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001-0-Kž-06-000019 od 21. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-134/05 od 5. januara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj K-134/05 od 5. januara 2006. godine, apelant je oglašen krivim da je na način, u vrijeme i u mjestu navedenom u izreci presude izvršio krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i krivično djelo sprečavanja službene osobe u obavljanju službene dužnosti iz člana 358. stav 1. KZ FBiH te mu je sud za krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. KZ FBiH izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci a za krivično djelo sprečavanja službene osobe u obavljanju službene dužnosti iz člana 358. stav 1. KZ FBiH izrekao kaznu zatvora od dva mjeseca te je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je toku postupka proveo dokaze koje je predložila optužba i to: saslušanje apelanta, saslušanje svjedoka i to oštećenih Smajila D. i Jasmina B. te Senada D. i Šefika T., uvid u prijavu o ozljedi te nalaz i mišljenje Doma zdravlja Ključ za oštećenog Smajila D., prijavu o ozljedi za oštećenog Jasmina B., nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine, zapisnik o ispitivanju alkoholiziranosti i fotodokumentaciju PU Sanski Most te izvod iz kaznene evidencije za apelanta. Na prijedlog apelantove odbrane sud je proveo dokaz vještačenjem apelanta po vještaku neuropsihijatru na okolnost apelantove uračunljivosti u vrijeme i nakon izvršenja krivičnog djela, te sposobnosti apelanta da u vrijeme izvršenja djela shvati značaj počinjenih djela i da upravlja svojim postupcima. Sud je u cijelosti prihvatio kao objektivan iskaz oštećenog Smajila D. a iskaz svjedoka Šefika T. sud je ocijenio kao nepotpun i osmišljen na ublažavanje apelantove odgovornosti te sud tom iskazu nije poklonio vjeru. Sud je zaključio da izjava svjedoka Senada D. ne predstavlja opis stvarnih dešavanja nego je ista također usmjerena na ublažavanje apelantove odgovornosti a što je po zaključku suda posljedica straha od apelanta jer je isti izjavio da osjeća strah za sebe i porodicu. Sud je ocjenom svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant na način, u vrijeme i u mjestu navedenom u izreci presude, nesporno izvršio krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. KZ FBiH, čija su obilježja vrijeđanje, zlostavljanje drugog, nasilje prema drugom, izazivanje tuče a prilikom čega je došlo do lahkog tjelesnog ozlijeđivanja Smajila D. Sud je na osnovu iskaza svjedoka policajca Jasmina B., a čije navode potvrđuje i fotodokumentacija sa lica mjesta, utvrdio da je apelant svojim ponašanjem ometao službene osobe u obavljanju službene dužnosti, a budući da nije dokazano da je usljed takvog ponašanja i isključivom odgovornošću apelanta došlo do povređivanja službenog lica, sud je utvrdio da se radi o krivičnom djelu iz člana 358. stav 1. KZ FBiH, čija su obilježja upotreba sile ili prijetnja za sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje koju je poduzela u okviru svojih ovlasi a ne krivičnog djela iz člana 358. stav 2. KZ FBiH, kako je navedeno u optužnici. Sud je konstatirao da stranke nisu imale primjedbi na nalaz vještaka sudske medicine i nalaz vještaka neuropsihijatra te je iste prihvatio jer su urađeni u skladu sa pravilima struke. Sud je kao nespornim utvrdio da je apelant u alkoholisanom stanju počinio oba krivična djela te ga je, a budući da nije našao okolnosti koje bi isključivale njegovu krivičnu odgovornost, oglasio krivim, za oba krivična djela utvrdio pojedinačne kazne te mu izrekao jedinstvenu kaznu u trajanju od sedam mjeseci. Sud je dalje naveo da odbranu apelanta, prema kojoj nije svojom voljom konzumirao alkohol te da se ne sjeća pojedinosti događaja, nije prihvatio nalazeći da je ista kontradiktorna i usmjerena na izbjegavanje krivične odgovornosti te da je neprihvatljivo i apelantovo objašnjenje da mu je neko sipao alkohol u sok te da je usljed radnje drugog lica bio doveden u stanje alkoholiziranosti budući da se apelant po vlastitoj izjavi liječi od ovisnosti od alkohola pa stoga zna razliku između alkohola i drugih pića.
4. Kantonalni sud je presudom, broj 001-0-Kž-06-000019 od 21. aprila 2006. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdio presudu Općinskog suda. Sud je u obrazloženju presude, vezano za žalbene navode o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, naveo da je prvostepeni sud izvršio pravilnu ocjenu izvedenih dokaza i na osnovu takve ocjene izveo pravilan zaključak da je apelant na način naveden u izreci presude počinio radnje koje predstavljaju obilježja navedenih krivičnih djela a ovaj svoj zaključak sud je zasnovao na iskazu oštećenog Smajila D. koji je decidno te na jasan i nedvosmislen način opisao radnje koje je apelant počinio, koji iskaz je potvrđen i nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke kojim je utvrđeno da je oštećeni Smajil D. zadobio lake tjelesne povrede a čiji iskaz apelant u toku glavnog pretresa kroz unakrsno ispitivanje nije obezvrijedio. Dalje je sud utvrdio da je ponašanje apelanta nedvojbeno dovelo do nesigurnosti i ugrožavanja građanskog mira gostiju koji su se nalazili u navedenom objektu, da je apelant pružao aktivan otpor policajcima prilikom privođenja u policijsku stanicu sprečavajući ih da izvrše službenu radnju te da je prvostepeni sud u svojoj presudi naveo jasne i određene razloge koji proizilaze iz dokaza provedenih na glavnoj raspravi, a koje razloge je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud. U obrazloženju presude sud je utvrdio da su, imajući u vidu nalaz sudskog vještaka neuropsihijatra, čije mišljenje nije dovedeno u sumnju niti je tom mišljenju apelant prigovorio, neosnovani i navodi žalbe prema kojim je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio neuračunljiv. Sud je ocijenio neosnovanim i navode žalbe prema kojim su službena lica-policajci nezakonito, suprotno odredbama Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) postupali prilikom apelantovog privođenja, budući da privođenje apelanta nije izvršeno prema ZKP BiH, jer u tom momentu protiv apelanta nije bio pokrenut krivični postupak niti istraga, već je izvršeno u smislu člana 53. Zakona o policiji Unsko-sanskog Kantona, radi obavljanja službene radnje-uzimanja izjave zbog događaja i radnji koje je apelant počinio u ugostiteljskom objektu. Sud je naveo da je apelant presudu osporavao i zbog odluke o krivičnoj sankciji ali da taj žalbeni razlog apelant uopće nije objasnio te je sud zaključio da taj žalbeni razlog nije ni mogao cijeniti.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koju povredu vidi u tome što je presuda zasnovana isključivo na iskazu jednog svjedoka, da je sud paušalno cijenio dokaze apelantove odbrane, da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na presumpciju nevinosti. Apelant navodi da je sud dužan da potpuno i istinito utvrdi činjenice koje terete optuženog kao i one koje mu idu u prilog te da je sud u slučaju sumnje u vezi sa dokazima obavezan da ide u prilog optuženog, da slobodna ocjena dokaza zahtijeva ocjenu svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi. Apelant dalje ukazuje da je čl. 138. i 139. ZKP FBiH reguliran način pozivanja odnosno dovođenja radi obezbjeđenja prisustva optuženog i uspiješnog vođenja krivičnog postupka te da se prilikom privođenja apelanta nije mogao primijeniti Zakon o policiji Unsko-sanskog Kantona niti se u radnjama apelanta stiču obilježja krivičnog djela sprečavanja službene osobe u obavljanju službene dužnosti iz člana 358. stav 1. KZ FBiH budući da to krivično djelo može počiniti ono lice koje silom spriječi službenu osobu, a budući da je apelant priveden u PS Ključ to smatra da je službeno lice svoju radnju izvršilo do kraja, te bi se eventualno moglo govoriti o izvršenju nekog drugog krivičnog djela.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava između ostalog vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto ti apelantovi prigovori nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari nalazeći da je apelant na način naveden u izreci presude počinio predmetna krivična djela. Obzirom da je sud razmotrio odbranu apelanta, i istu cijenio u vezi sa ostalim provedenim dokazima, te dao razloge zašto ista nije mogla uticati na donošenje drugačije odluke, što je po shvatanju Ustavnog suda u skladu sa članom 14. ZKP FBiH kojim je propisano da pravo suda, nadležnog tužitelja i organa unutrašnjih poslova da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Budući da je sud na osnovu ocjene svih provedenih dokaza, a ne isključivo iskaza oštečenog Smajila D., utvrdio da se u radnjama apelanta nalaze sva obilježja krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 2. i krivičnog djela sprečavanja službene osobe u obavljanju službene dužnosti iz člana 358. stav 1. KZ FBiH, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju materijalno pravo proizvoljno primjenjeno.
10. Vezano za apelantove navode u pogledu primjene Zakona o policiji Unsko-sanskog Kantona koji je prestao da važi, Ustavni sud konstatira da ta činjenica ne može uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari obzirom da je Zakonom o unutrašnjim poslovima propisano da je u nadležnost Ministarstva unutrašnjih poslova poduzimanje mjera za sprečavanje i otkrivanje krivičnih djela i pronalaženje i hvatanje njihovih počinilaca. Ustavni sud podsjeća da se u apelantovom slučaju upravo radi o tome budući da iz izreke prvostepene presude proizilazi da je oštećeni, nakon povrede koju mu je nanio apelant koji je svojim ponašanjem ugrozio građanski mir lica koja su se nalazila u ugostiteljskom objektu, izlazeći iz objekta vidio policiju kojoj je prijavio događaj i koja je na licu mjesta pokušala apelanta lišiti slobode ali je apelant pobjegao sa lica mjesta te je nakon što je pronađen od strane radnika policije iste vrijeđao i zlostavljao, opirao se, nasilno udarao po policijskom automobilu koji je oštetio sprečavajući na taj način ovlaštene službene osobe u obavljanju službene radnje.
11. Apelant također, navodi da je došlo do povrede njegovog prava da se smatra nevinim, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije, prema kojem se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona. Prema praksi Evropskog suda član 6. stav 2. Evropske konvencije se tumači tako da sud ne bi trebao da polazi od predubjeđenja da je optuženi izvršio predmetno krivično djelo, da je teret dokazivanja na optužbi te da postoji kršenje ovog načela ukoliko se teret dokazivanja prebacuje na odbranu (vidi Evropski sud Muray protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. februara 1996. godine). Vezano za navedeno, Ustavni sud primjećuje da je apelantova odbrana predložila izvođenje samo jednog dokaza–vještačenje po vještaku neuropsihijatru te je sud usvojio i izveo taj dokaz dok je sve ostale dokaze (saslušanje četiri svjedoka, čitav niz materijalnih dokaza te vještačenje po vještaku sudske medicine) predložila optužba. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama već naveo da su redovni sudovi na osnovu izvedenih dokaza, utvrdili da je apelant počinio navedena krivična djela te imajući u vidu da apelant, osim te uopštene tvrdnje nije iznio nikakve činjenice i dokaze koje bi ukazivali da su redovni sudovi povrijedili njegovo pravo da se smatra nevinim, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Iz navedenih razloga a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović