Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1640/06 (J. Đ.)

Odluka donesena 05. 04. 2007.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1640/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP 1640/06, rješavajući apelaciju Jordana Đurkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jordana Đurkovića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj Kž-

12/05 od 20. aprila 2006. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici, broj K-215/03 od 9. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jordan Đurković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, koga zastupa advokat Goran Todorović, podnio je 1. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Kž-12/05 od 20. aprila 2006. godine i presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-215/03 od 9. decembra 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 2. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj K-215/03 od 9. decembra 2004. godine, apelant je oglašen krivim da je u vrijeme i na način naveden u izreci presude počinio produženo krivično djelo obljube zloupotrebom položaja iz člana 186. stav 2. Krivičnog Zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) koje djelo je počinio kao nastavnik biologije u OŠ «Vuk Karadžić» prema oštećenim koje su bile njegove učenice te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci i obavezan da sudu naknadi troškove postupka u iznosu od 600,00 KM. Malodobne oštećene J.V., S.Z. i V.M. su sa imovinsko pravnim zahtjevom upućene na parnicu a apelantu je na osnovu člana 60. KZ RS izrečena mjera bezbjednosti zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti u trajanju od godinu dana, počev od dana pravosnažnosti presude, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ne uračunava u vrijeme trajanja mjere.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je u dokaznom postupku saslušao kao svjedoke malodobne oštećene J.V., S.Z. i V.M. i to primjenom odredbi Zakona o zaštiti svjedoka, saslušao vještaka neuropsihijatra R.Ć., saslušao trinaest drugih svjedoka, pročitao dopis PS Vlasenica, medicinsku dokumentaciju za apelanta te nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra. Sud je naveo da je apelantova odbrana ponudila samo jedan dokaz i to saslušanje apelantove supruge, a čiji iskaz nije umanjio dokaznu snagu iskaza svjedoka optužbe budući da se apelantova supruga izjašnjavala o okolnostima koje su u posrednoj vezi sa kritičnim događajem, tj. o ponašanju apelanta za vrijeme instrukcija učenicima koje je apelantova supruga držala kod kuće. Sud je naveo da je odbrana tokom glavnog pretresa tvrdila da se apelantove radnje ne mogu smatrati polnim radnjama što bi na posredan način značilo da je apelant preduzeo opisane radnje ali bez namjere da zadovolji polni nagon i pohotu nego naprotiv iz «očinskih» pobuda, na što je apelant ukazivao i pitanjima postavljenim svjedocima tokom glavnog pretresa. Sud je naveo sadržaj iskaza oštećenih, naveo da u momentu davanja iskaza oštećene nisu bile učenice osnovne škole, da ih je dolazak pred sud potresao, da su sve tri bile uplakane te je sud njihove iskaze prihvatio kao vjerodostojne, objektivne i logične. Iskaz oštećenih je potvrđen i iskazima drugih svjedokinja (četiri svjedokinje) različite generacijske pripadnosti koje su također imale slično iskustvo sa apelantom. Sud je utvrdio da je apelant kao nastavnik biologije malodobne J.V., S.Z. i V.M., pod izlikom da treba da nešto počiste odnosno da će im pokazati koje gradivo teba da nauče da bi ispravile lošu ocjenu, pozivao nasamo u ostavu za učila do kabineta biologije gdje ih je grlio, trljao svoje lice o njihovo, pokušavao da poljubi ili poljubio (J.V.), dodirivao njihovu odjeću, zvao ih da mu sjednu u krilo, milovao po vratu i sl. Sud je zaključio da je apelant na taj način zloupotrebljavao svoj položaj jer je bio nastavnik te da nije koristio izgovore tipa popravka slabe ocjene sigurno ne bi došao u poziciju da se djevojčice odazovu njegovom pozivu, naročito imajući u vidu da su mu djevojčice povjerene kao prosvjetnom radniku kako bi ih naučio ne samo biologiju nego i osnovnim moralnim principima. Obzirom na nalaz sudskog vještaka, prema kojem je apelant osoba sa intelektualnim potencijalima u visini gornjeg prosjeka sa dobrom edukativnom nadgradnjom, sud je zaključio da je apelant postupao sa namjerom da zadovolji svoj polni nagon, te da je morao znati da se njegovo ponašanje nije ni u kom slučaju moglo smatrati očinskim ali da je njegov nagon bio jači budući da prema nalazu vještaka neuropsihijatra apelant ima problema sa kontrolisanjem impulsa i nagona. Sud je naveo da je apelant krivično odgovoran te da je djelo učinio sa direktnim umišljajem budući da je bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje.

4. Okružni sud je presudom, broj Kž-12/05 od 20. aprila 2006. godine, odbio kao neosnovane žalbe apelantovog branioca i Okružnog tužilaštva i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelant izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) i povrede KZ RS. Sud je ocijenio kao neosnovan žalbeni navod apelanta o povredi odredbi člna 244. stav 1. ZKP RS i člana 303. stav 1. tačka g. istog zakona budući da je prvostepeni sud u svemu postupio po članu 10. Zakona o zaštiti svjedoka u krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 48/03). Sud je dalje naveo da je iz zapisnika sa glavnog pretresa vidljivo da su apelant i njegov branilac dali svoje izjašnjenje u vezi sa izjavama svjedokinja-oštećenih, te su svjedokinje otpuštene tek nakon što su apelant i njegov branilac izjavili da nemaju više pitanja. Obzirom na navedeno, a kako je u preostalom dijelu glavnog pretresa apelant bio prisutan te imao mogućnost da iznosi činjenice i stavlja prijedloge u svoju odbranu, postavlja pitanja i stavlja primjedbe na iskaze svjedoka i ostale provedene dokaze, Okružni sud je zaključio da su apelantovi žalbeni prigovori o povredi prava na odbranu u cijelosti neosnovani. Sud je dalje naveo da su u prvostepenoj presudi dati veoma iscrpni razlozi zbog kojih je zaključio da radnje apelanta prema maloljetnim učenicama predstavljaju polne radnje inkriminisane članom 186. stav 2. KZ RS kao i drugi element ovog krivičnog djela-zloupotrebu položaja budući da je apelant navedeno djelo učinio prema svojim učenicama koristeći položaj nastavnika te se takvo ponašanje apelanta ne može smatrati uobičajenim niti primjerenim odnosu nastavnik-učenik. Okružni sud je na kraju naveo da je prvostepeni sud nakon pravilno provedenog postupka i na osnovu provedenih dokaza, ispravno zaključio da je apelant kao nastavnik, prema svojim malodobnim učenicama, zloupotrebom položaja vršio polne radnje a za koji zaključak je prvostepeni sud dao valjane razloge koje je u cjelosti prihvatio i žalbeni sud. 5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koju povredu vidi u tome što je osuđen za «krivično djelo koje ni teoretski a kamoli praktično nije izvršio». Apelant navodi da nije izvršio niti jednu polnu radnju a kamoli obljubu navodeći da «izvršenje polne radnje uopšte ne može biti bez aktivne ili pasivne upotrebe ili zloupotrebe polnih organa» te da je apelant osuđen i za obljubu. Apelant također, navodi da je u toku pretresa dok su saslušavane oštećene udaljavan iz sudnice što po apelantu predstavlja povredu prava na odbranu kao elementa prava na pravično i fer suđenje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava između ostalog vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo Ustavni sud podsjeća na svoj stav da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

9. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatira da je Okružni sud detaljno obrazložio zašto je prilikom saslušanja oštećenih J.V., S.Z. i V.M apelant bio udaljen sa glavnog pretresa te u takvom postupanju redovnih sudova Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Naime, članom 10. Zakona o zaštiti svjedoka propisano da sud može, kad postoji opravdana bojazan da će prisustvo optuženog uticati na sposobnost svjedoka da svjedoči potpuno i tačno, odlučiti da optuženi bude udaljen iz sudnice, te je stavom 2. navedenog člana propisano da će se optuženom, prije nego se svjedok otpusti, omogućiti da prati svjedočenje putem tehničkih uređaja ili će se svjedočenje zabilježiti i naknadno predočiti optuženom. Ustavni sud dalje, zapaža da je sud, vezano za saslušanje oštećenih malodobnih J.V., S.Z. i V.M. u svojstvu svjedoka, saslušao tužitelja, apelanta i njegovog branioca, te uz njihovu saglasnost, a nakon što su se odrekli prava na žalbu na to rješenje, apelanta udaljio sa glavnog pretresa u dijelu na kojem je vršeno saslušanje oštećenih, da je apelantu nakon saslušanja predočavao iskaz svake oštećene na koji su apelant i njegov branilac dali svoje izjašnjenje te su svjedokinje otpuštene tek nakon što su apelant i njegov branilac izjavili da nemaju više pitanja, što potvrđuje da je sud u cjelosti postupio po navedenoj zakonskoj odredbi. Budući da je apelant na preostalom dijelu glavnog pretresa bio prisutan i u istom aktivno učestvovao, te je u daljnjem toku postupka koristio mogućnost izjavljivanja žalbe o kojoj je odlučivao nadležni sud koji je razmotrio apelantove žalbene navode, Ustavni sud smatra da apelantu ni na koji način nije uskraćeno pravo na odbranu.

10. U pogledu apelantovih navoda vezanih za tvrdnje da ga je sud osudio i za obljubu, mada po apelantu nije učinio niti polnu radnju niti obljubu nad oštećenim, Ustavni sud konstatira da iz odredbi KZ RS proizilazi da krivično djelo iz člana 186. stav 2. KZ RS, koje nosi naziv Obljuba zloupotrebom položaja, čini «Nastavnik, vaspitač, staralac, usvojilac ili drugo lice koje zloupotrebom svog položaja izvrši obljubu ili drugu polnu radnju sa maloljetnim licem koje mu je povereno radi učenja, vaspitanja, čuvanja ili nege...». Iz obrazloženja osporenih presuda nesporno proizilazi da su redovni sudovi utvrili da radnje apelanta prema njegovim maloljetnim učenicima, u smislu citirane zakonske odredbe predstavljaju «drugu polnu radnju», a ne obljubu, pri čemu su u obrazloženju za takav zaključak dati jasni i iscrpni razlozi, te je apelant osuđen za to krivično djelo koje je kao nastavnik počinio prema maloljetnim učenicama koje su mu povjerene radi učenja.

11. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1640/06 (J. Đ.) | Sudska praksa | Aktio