Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-110/06 (S. J.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na imovinu
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-110/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-110/06, rješavajući apelaciju Spomenka Jovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Spomenka Jovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž- 1364/05 od 14. novembra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-271/03 od 24. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Spomenko Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Jezdimir Spasojević, advokat iz Bijeljine, podnio je, 19. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1364/05 od 14. novembra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-271/03 od 24. juna 2005. godine.
2. Kako apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda od apelanta je, 30. januara 2006. godine, zatraženo da apelaciju dopuni. Apelant je dopunio apelaciju 1. marta 2006. godine.
3. Presudom Općinskog suda, broj P-271/03 od 24. juna 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1364/05 od 14. novembra 2005. godine, odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu Općina Maglaj (u daljnjem tekstu: tužena) naknadi materijalnu štetu koju su prouzrokovali tzv. «mudžahedini» na njegovoj imovini. Prvostepeni sud je, nakon provedenog postupka, utvrdio da ne postoji zakonski osnov odgovornosti tužene za štetu koju je pretrpio apelant i ostali tužitelji. Naime, sud je utvrdio da apelant ni na koji način nije dokazao da je postojala uzročno-posljedična veza između nastale štete koju je pretrpio i nekih radnji tužene, a što bi vodilo odgovornosti tužene po osnovu krivice u smislu odredbe člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ili da postoji neki drugi osnov odgovornosti tužene propisan st. 2. i 3. istog člana. Dalje, Općinski sud je zaključio da apelant nije dokazao ni da postoji pravni osnov za naknadu štete po članu 180. ZOO. Naime, analizirajući ovu odredbu, prvostepeni sud je ukazao da ona propisuje odgovornost društveno-političke zajednice za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičke osobe usljed akata nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija. Na osnovu provedenih dokaza, prvostepeni sud je utvrdio da je u Bočinji, u septembru 1999. godine, došlo do javnog okupljanja i protesta, ali da nema dokaza, da je tom prilikom došlo do oštećenja njihove imovine, o čemu su apelant i drugi tužitelji dali saglasne izjave. Stoga, sud nije mogao utvrditi odgovornost tužene u smislu odrebe člana 180. ZOO, budući da su kuće oštećene, kako su to apelant i tužitelji i sami izjavili, 2001. godine kada su «mudžahedini» iseljavali iz njihovih kuća. Također, prvostepeni sud nije mogao utvrditi ni odgovornost tužene po osnovu Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, jer ničim nije dokazano da su nekretnine apelanta i drugih tužitelja bile proglašene napuštenim i da su stavljene pod upravu tužene, niti da je tužena sporne nekretnine dala na privremeno korištenje bilo kome.
4. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da apelant i drugi tužitelji nisu uspjeli dokazati tužbene navode o tome da je tužena odgovorna za štetu koju su pretrpjeli na imovini, odnosno da između nastale štete i radnji tužene postoji uzročno-posljedična veza. Također, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da nema dokaza da je šteta nastala usljed akata nasilja ili terora, javnih demonstracija i manifestacija, što bi moglo voditi odgovornosti tužene za nastalu štetu. Kantonalni sud je, također, naveo da je Općinski sud za sve svoje zaključke dao dovoljne razloge, kao i da u toku postupka nije učinjena bilo kakva bitna povreda pravila postupka, zbog čega je prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelant vidi u tome što je, prema njenom mišljenju, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da su se pripadnici paravojne jedinice «Al-Mudžahid» bez ikakvog pravnog osnova uselili u kuće u Bočinji, tj. da nisu imali rješenja o dodjeli na korištenje napuštene imovine, kao i da su tu živjeli sve do nasilne deložacije od strane SO Maglaj. Apelant smatra da ovo dokazuje direktnu odgovornost tužene za štetu koju su bespravno useljena lica prouzrokovala na imovini apelanta prilikom iseljenja. Apelant smatra da ovakve odluke imaju politički karakter i da je diskriminiran po nacionalnoj osnovi.
6. Kantonalni i Općinski sud su u cijelosti osporili navode iz apelacije, ukazujući da je apelant kao tužitelj bio obavezan dokazati navode iz tužbe, a prije svega pravni osnov tužbenog zahtjeva. Smatraju da su u obje osporene odluke dati jasni razlozi, a da su navodi iz apelacije isti kao i navodi iz žalbe o kojoj je odlučeno drugostepenom odlukom. Tužena je, također, u cijelosti osporila navode iz apelacije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...]2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatra da mu je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
10. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant postavlja kao sporno pitanje da li su sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni u konkretnom slučaju. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u brojnim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava (vidi npr. Ustavni sud, odluka broj AP-150/04 od 17. februara 2005. godine). Također, Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju.
12. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima odlučeno o pitanju naknade štete na imovini koju je apelant pretrpio. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u svojoj odluci dao detaljne razloge o tome zašto se ne može utvrditi odgovornost tužene za štetu koju je apelant pretrpio na svojoj imovini, te da su jasno obrazložili zakonske propise koji regulišu pitanje naknade štete. Naročito, prvostepeni sud je, analizirajući sve dokaze, jasno i razložno obrazložio zbog čega smatra da apelant nije dokazao postaojanje uzročno-posljedične veze između radnji ili propuštanja tužene i štete koju je apelant pretrpio na imovini, a naročito da ne postoji veza između javnog okupljanja u septembru 1999. godine i štete prouzrokovane 2001. godine prilikom iseljenja bespravnih korisnika iz Bočinje, zbog čega nije bilo mogće primijeniti član 180. ZOO. Također, Ustavni sud ukazuje da su svi navodi koje apelant ističe u svojoj apelaciji već bili predmetom njegove žalbe o čemu je odlučio drugostepeni sud.
13. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
14. U vezi sa apelantovim navodima o diskriminaciji, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminiran po nacionalnoj osnovi, nije dao bilo kakvo obrazloženje tih navoda niti je dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona u postupku u kojem su donesene osporene odluke nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović