Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-136/06 (M. D.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-136/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-136/06, rješavajući apelaciju Muhameda Dervića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Dervića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-955/04 od 22. septembra 2005. godine, i presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-638/03 od 14. juna 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Muhamed Dervić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ostrošca, kojeg zastupa Amela Alagić, advokatica iz Cazina, podnio je, 23. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-955/04 od 22. septembra 2005. godine, i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Rsž-638/03 od 14. juna 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Rs-178/02 od 6. maja 2003. godine,usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i poništeno je kao nezakonito rješenje Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH, broj 07/4-120-4/558 od 30. juna 1995. godine, pa je obavezan Unsko-sanski kanton – Kantonalno ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kao pravni sljednik prvobitno tuženog Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH, da uspostavi radni odnos apelantu kakav je bio prije donošenja poništenog rješenja, kao i da mu naknadi troškove postupka. Prvostepeni sud je, prije svega, raspravio pitanje blagovremenosti tužbenog zahtjeva apelanta, pa je utvrdio da je apelantu prestao radni odnos kod tužene rješenjem, broj 07/4-120-4/558 od 30. juna 1995. godine, i to počev od 1. oktobra 1993. godine, zato što se tužitelj nije javljao na posao duže od 5 radnih dana, počev od tog datuma pa nadalje. Dalje, prvostepeni sud je utvrdio da je sporno rješenje uručeno apelantu 25. decembra 2001. godine, zajedno sa ostalom dokumentacijom iz njegovog personalnog dosijea. Prvostepeni sud navodi da je iz iskaza apelanta tokom postupka zaključio da je apelant, u proljeće 1997. godine, «mogao naslutiti» da mu je radni odnos prestao, ali da je stav sudske prakse da «veću jačinu ima momenat prijema pobijanog rješenja nego momenat saznanja o povredi prava». Dalje, apelant je izjavio prigovor na osporeno rješenje, 31. decembra 2001. godine, pa kako tuženi nije o tom prigovoru odlučio u zakonskom roku, podnio je tužbu sudu 4. februara 2002. godine. Na osnovu navedenog, prvostepeni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev blagovremeno podnesen. Također, apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: prvotuženi) u cijelosti je odbijen.
3. Prvostepeni sud je, zatim, ispitao osporeno rješenje o prestanku radnog odnosa, pa je utvrdio da je ovakvo rješenje trebalo biti doneseno odmah po nastupanju okolnosti koje su navedene kao razlog prestanka radnog odnosa, a ne godinu i po kasnije, kao i da u postupku koji je prethodio donošenju rješenja o prestanku radnog odnosa nije utvrđeno da je apelant zaista neopravdano izostao pet radnih dana uzastopno, naročito zato što je apelant bio mobilisan kao pripadnik OS BiH, o čemu je dostavio dokaze sudu. Prvostepeni sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na potraživanje plaća, zato što je za taj dio tužbenog zahtjeva, prema obrazloženju prvostepenog suda, nastupila apsolutna zastara potraživanja.
4. Kantonalni sud je, presudom broj Rsž-638/03 od 14. juna 2004. godine, uvažio žalbu drugotuženog, ukinuo prvostepenu presudu i odbacio apelantov tužbeni zahtjev kao neblagovremen. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da iz dokaza u spisu nesumnjivo proizilazi da je tužitelju prestao radni odnos 1993. godine, da je prvo saznanje o tome tužitelj imao u proljeće 1997. godine, kako je i sam izjavio pred sudom, a da je tužbu podnio pet godina nakon tog saznanja. Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnoj pravnoj stvari, a na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud morao računati rok zastare od momenta saznanja za kršenje prava i primijeniti čl. 80. i 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90 i «Službeni list RbiH» broj 20/95), koji je bio na snazi u vrijeme kada je došlo do povrede prava.
5. Vrhovni sud je, presudom broj Rev-955/04 od 22. septembra 2005. godine, odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke. U obrazloženju svoje odluke, Vrhovni sud je naveo da je ispravan pravni stav drugostepenog suda o tome da je apelantova tužba neblagovremena. Naime, Vrhovni sud je zaključio da se pravilno Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 80. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji u stavu 1. propisuje pravo radnika na podnošenje zahtjeva poslodavcu radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluke poslodavca i to u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno pravo, odnosno od dana kada je radnik saznao za povredu prava. Osim toga, u slučaju da je radnik nezadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa, ili ukoliko taj organ ne donese odluku po prigovoru u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora, radnik ima pravo u daljnjem roku od 15 dana tražiti zaštitu prava pred nadležnim sudom. Kako apelant nije postupio prema navedenim odredbama, iako je kako je sam pred sudom izjavio, za povredu prava saznao u proljeće 1997. godine, Vrhovni sud je zaključio da je propustio zakonske rokove za ostvarivanje sudske zaštite, zbog čega je njegova tužba neblagovremena, kako je to pravilno ocijenio i Kantonalni sud. Također, Vrhovni sud je naveo da je propuštanjem zakonom određenih rokova tužitelj izgubio pravo na sudsku zaštitu, pa je stoga neosnovan njegov revizijski prigovor da mu je povrijeđeno pravo iz člana 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zatim pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant vidi u tome što smatra da je osporenim odlukama pogrešno utvrđeno da je apelantova tužba bila neblagovremena, budući da je apelant svoja prava mogao zaštiti samo nakon što mu je uručena odluka o prestanku radnog odnosa. Apelant smatra da ni njegov poslodavac, Kantonalni MUP, nije znao za njegov status, budući da se dokumentacija nalazila kod prvotuženog, Federalnog MUP-a. Apealant navodi da je na ovaj način njemu uskraćeno pravo na pristup sudu i pravo na djelotvoran pravni lijek.
7. Vrhovni i Kantonalni sud osporavaju navode iz apelacije kao neosnovane. Vrhovni sud ističe da je sa sigurnošću utvrđeno da apelant nije, u zakonom predviđenim rokovima, podnio zahtjev poslodavcu, a zatim tužbu sudu, čime je propustio zakonske rokove za ostvarenje zaštite svojih prava iz radnog odnosa u sudskoj proceduri. Zbog toga ne postoji, kako navodi Vrhovni sud, ni kršenje prava iz Evropske konvencije. Kantonalni sud smatra da je «vrlo teško u ovom momentu ocijeniti da li su apelantova prava, na koja se poziva, povrijeđena», pa predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, odredbom člana 80. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa («Službeni list SFRJ» br. 60/89 i 42/90 i «Službeni list RbiH» broj 20/95) bilo je propisano pravo radnika na podnošenje zahtjeva poslodavcu za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluke poslodavca i to u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno pravo, odnosno od dana kada je radnik saznao za povredu prava. Osim toga, u slučaju da je radnik nezadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa, ili ukoliko taj organ ne donese odluku po prigovoru u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora, radnik ima pravo u daljnjem roku od 15 dana tražiti zaštitu prava pred nadležnim sudom, kako je to regulisano odredbom člana 83. navedenog zakona. Kako apelant nije postupio prema navedenim odredbama iako je, kako je sam pred sudom izjavio, za povredu prava saznao u proljeće 1997. godine, Kantonalni sud je tužbu apelanta odbacio iz formalnih razloga, kao neblagovremenu, što je potvrdio i Vrhovni sud, ne raspravljajući o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta.
11. Dakle, osporenim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Općinskom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović