Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-200/06 (M. D.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-200/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-200/06, rješavajući apelaciju Marice Dragić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marice Dragić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-734/05 od 28. novembra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli, broj Mal-2249/04 od 30. marta 2005. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marica Dragić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je, 31. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-734/05 od 28. novembra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Mal-2249/04 od 30. marta 2005. godine. Kako apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda od apelantice je, 3. februara 2006. godine, zatraženo da apelaciju dopuni. Apelantica je dopunila apelaciju 10. februara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj Mal-2249/04 od 30. marta 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-734/05 od 28. novembra 2005. godine, odbijena je apelantica sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se obaveže «Alfa-MI» d.d. Živinice (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj, na ime naknade štete za manje isplaćene iznose penzije u periodu od 15. maja 2002. godine do 22. marta 2003. godine, isplati iznos od 1.400 KM sa zateznim kamatama, kao i da joj tuženi mjesečno isplaćuje iznos od 70 KM na ime manje utvrđenog iznosa penzije po osnovu privremenog rješenja. Istom presudom obavezana je tužiteljica da isplati tuženom troškove postupka u iznosu od 858 KM.
3. Prvostepeni sud je proveo predložene dokaze, pa je utvrdio da se apelantica pismeno obraćala tuženom za naknadu štete zato što tuženi nije izvršio uplatu doprinosa na plaću na ime njenog pokojnog supruga za period od 1997-2002. godine, zbog čega mu nije povezan penzijski staž, pa mu je utvrđena manja penzija. Osim toga, prvostepeni sud je utvrdio da je apelantica pristala da joj nadležni organ privremeno utvrdi pravo na porodičnu penziju na osnovu raspoloživog penzijskog staža, tj. za godine za koje su izvršene uplate doprinosa, a da je izjavila da će tražiti novo, konačno rješenje kada tuženi uplati doprinose za navedeni period. Dalje, sud je utvrdio da je apelantici priznato pravo na porodičnu penziju u mjesečnom iznosu od 140 KM počev od 15. februara 2002. godine, te da kod donošenja privremenog rješenja nadležni organi nisu uzeli u obzir staž osiguranja pokojnog muža apelantice za 1997-2002. godinu, zato što za taj period nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko-invalidsko osiguranje. Prvostepeni sud je konstatovao da bi za utvrđenje da li i koliko tužiteljica trpi zbog toga što tuženi nije uplatio dugujuće doprinose, bilo potrebno provesti vještačenje putem vještaka ekonomsko-finansijske struke. Međutim, sud je obrazložio da apelantica nije postavila takav prijedlog, a iz dokaza koje je priložila uz tužbu nije bilo moguće utvrditi osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Budući da je prema članu 123. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH broj 53/03, u daljnjem tekstu: ZPP) teret dokazivanja na tužitelju, u konkretnom slučaju apelantici, pa kako apelantica nije dokazala osnov i visinu tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud je, u nedostatku dokaza, njen tužbeni zahtjev odbio.
4. Kantonalni sud je odbio žalbu apelantice i u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je naveo da se, suprotno žalbenim navodima, konkretni spor ne može smatrati sporom iz radnog odnosa, zato što «ostvarivanje prava na uplatu poreza i doprinosa (što [apelantica] tužbom traži izraženo u novčanom iznosu) ne proizilazi iz radnog odnosa [apelantice] lično već njenog umrlog supruga». Međutim, bez obzira na tu činjenicu, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud ukazao da je prema važećem ZPP svaka stranka obavezna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, te da seu može samo na prijedlog stranaka odrediti izvođenje dokaza vještačenjem. Stoga je, prema stanovištu Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelanticu odbio sa tužbenim zahtjevom, jer nije dokazala osnov i visinu, što je bila njena obaveza, a ne obaveza tužene, kako je to apelantica tvrdila u žalbi.
5. Apelantica smatra da joj je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom pravcu, apelantica navodi da nije ona dužna dokazivati da tužena nije uplatila doprinose za njenog pokojnog muža, već da je tužena trebala dokazati da je izvršila uplatu. Apelantica navodi da je ona neuka i siromašna osoba i da zbog toga nije dužna plaćati izvođenje dokaza.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. Apelantica, u suštini, smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su sudovi u osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbom tražila da joj tužena naknadi štetu zbog toga što joj je, zbog neplaćanja doprinosa za penzijsko osiguranje njenog pokojnog muža u periodu od 1997-2002. godine, utvrđena porodična penzija u manjem iznosu nego što bi bila da su doprinosi uplaćeni u cijelosti. Stoga, Ustavni sud smatra da nije ispravan stav Kantonalnog suda da je apelantica tražila da tužena izvrši uplatu doprinosa za penzijsko osiguranje za njenog pokojnog muža, jer tužbeni zahtjev nije bio usmjeren u tom pravcu. Međutim, ovakvo shvatanje Kantonalnog suda ne predstavlja, samo po sebi, kršenje prava na pravično suđenje. Naime, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, Ustavni sud smatra da su ispravno sudovi zaključili da je apelantica bila dužna dokazati pravni osnov i visinu štete koju traži, što ona nije učinila. Sudovi su se u obje odluke pozvali na odgovarajuće odredbe ZPP, koji propisuje obavezu stranaka u postupku da svoje navode dokažu, a što ne omogućava prenošenje tereta dokazivanja sa jedne stranke na drugu. Osim toga, iako navodi da je neuka i siromašna, apelantica nije u postupku pred sudovima tražila da joj se osigura pravna pomoć ili da bude oslobođena plaćanja sudskih troškova, niti su to razlozi zbog kojih bi tužena morala izvoditi dokaze da bi se dokazali tužbeni navodi apelantice.
12. Ustavni sud smatra da nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, apelanticini navodi o kršenju ustavnih prava isti su kao oni koji su već izneseni u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je drugostepeni sud razmotrio i detaljno obrazložio u osporenoj presudi. Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama jasno i detaljno obrazložili svoje zaključke i stavove, a Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović