Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-246/06 (A. S.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Šta se ne smatra imovinom
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-246/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-246/06, rješavajući apelaciju Aide Smailbegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aide Smailbegović podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj U-72/05 od 24. novembra 2005. godine, rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, broj 04-478-6/05 od 11.
februara 2005. godine, i zaključka Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Područna jedinica Teslić, broj 46-478-1- 209 od 20. decembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aide Smailbegović podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj U-72/05 od 24. novembra 2005. godine, rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, broj 04-478-6/05 od 11.
februara 2005. godine, i zaključka Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove – Područna jedinica Teslić, broj 46-478-1- 209 od 20. decembra 2004. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Aida Smailbegović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, podnijela je, 22. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj U-72/05 od 24. novembra 2005. godine, rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava), broj 04-478-6/05 od 11. februara 2005. godine, i zaključka Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Područna jedinica Teslić (u daljnjem tekstu: Područna jedinica Teslić), broj 46-478-1-209 od 20. decembra 2004. godine.
2. Rješenjem Skupštine opštine Teslić, broj 01-475-16/77 od 12. septembra 1977. godine, podruštvljeno je zemljište označeno kao k.č. broj 620/1, upisano u p.l. broj 585 k.o. Ružević, a pravo korišćenja na tom neizgrađenom građevinskom zemljištu imala je Esma Smailbegović (u daljnjem tekstu: prednica apelantice). Prednica apelantice je, 13. jula 1979. godine, podnijela zahtjev Opštini Teslić, kojim je tražila da Opština preuzme neizgrađeno građevinsko zemljište, pa je rješenjem, broj 08-475-125 od 22. maja 1980. godine, sporno zemljište preuzeto. Istim rješenjem je određeno da će se na spornom zemljištu sa pravom korišćenja uknjižiti Opština Teslić, a da će se naknada za preuzeto zemljište odrediti u posebnom postupku, po propisima Zakona o eksproprijaciji.
3. Apelantica se, neodređenog datuma 2004. godine, obratila sa zahtjevom Područnoj jedinici Teslić, tražeći da joj se izvrši povrat spornog zemljišta. Područna jedinica Teslić je zaključkom, broj 46-478-1-209 od 20. decembra 2004. godine, odbacila apelanticin zahtjev, navodeći da je sporno zemljište, nakon podruštvljavanja, a na zahtjev prednice apelantice, preuzela Opština Teslić i uknjižila svoje pravo korišćenja na spornom zemljištu. Također, prvostepeni organ je naveo da je «stranka sama izrazila želju da joj se navedeno zemljište preuzme iz posjeda» zbog čega se «eventualno može obratiti SO Teslić i zatražiti eventualno poništenje [rješenja o preuzimanju]».
4. Republička uprava je rješenjem, broj 04-478-6/05 od 11. februara 2005. godine, odbila žalbu apelantice protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni organ pogrešno zaključkom odbacio apelanticin zahtjev, s obzirom da je odlučivao o meritumu konkretne upravne stvari, zbog čega je zahtjev trebalo rješenjem odbiti. Međutim, bez obzira na taj procesni propust prvostepenog organa, Republička uprava je zaključila da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje, kao i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, nesumnjivo je da se u konkretnom slučaju radi o predaji nacionalizovanog neizgrađenog građevinskog zemljišta od strane prednice apelantice uz naknadu. Osim toga, Republička uprava je zaključila da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član 96. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni glasnik RS» broj 86/03) zato što je «prekinut kontinuitet ranijeg korisnika na neizgrađenom građevinskom zemljištu 1980. godine i upisana Opština Teslić, u svim zemljišno-knjižnim evidencijama kao korisnik». Drugostepeni organ smatra i da je «diskutabilno da li je uopšte [apelantica] mogla da bude stranka u postupku, ali imajući u vidu njen pravni interes, može se istoj to pravo priznati [...] iako je u ovom postupku značajno utvrditi ko je stranka u postupku utvrđivanja prestanka državnog vlasništva na građevinskom zemljištu u smislu člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu». Također, drugostepeni organ je ukazao da apelantica ima, eventualno, mogućnost da traži poništenje rješenja o preuzimanju, uz pristanak Opštine Teslić, kao i da «pogotovo taj zahtjev ima uporišta u zakonu, ako je tačna činjenica da imenovana do danas nije dobila naknadu».
5. Presudom Okružnog suda, broj U-72/05 od 24. novembra 2005. godine, odbijena je apelanticina tužba protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju presude je navedeno da su upravni organi pravilno utvrdili da je prednica apelantice svoje pravo korišćenja na spornom zemljištu prenijela dobrovoljno na Opštinu Teslić, o čemu je doneseno rješenje, pa je sporno zemljište postalo društveno, odnosno državno. Dalje, Okružni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod apelantice da je tražila poništenje rješenja o preuzimanju, zato što iz spisa proizilazi da je apelantica, zahtjevom koji je podnijela Optštini Teslić 9. decembra 2004. godine, tražila da joj se sporno zemljište vrati u vlasništvo.
6. Apelantica smatra da su joj pobijanim odlukama prekršeno pravo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. U obrazloženju svojih navoda, apelantica ističe, da suprotno tački 3. rješenja o preuzimanju spornog zemljišta iz 1980. godine, nikada nije proveden postupak za određivanje naknade, niti je isplaćena bilo kakva naknada, zbog čega je opravdan zahtjev apelantice, kao zakonskog nasljednika umrle Esme Smailbegović. Apelantica smatra da u konkretnom slučaju, prema Zakonu o građevinskom zemljištu, državno vlasništvo prestaje po sili zakona, budući da zemljište nikada nije privedeno namjeni i za njega nikada nije isplaćena naknada ili dato drugo zemljište u zamjenu. Stoga, apelantica smatra da nije potreban nikakav pristanak opštine, budući da je opština «po sili zakona dužna sporno zemljište vratiti ranijem vlasniku».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...]2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
[...]4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
[...]9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
a) Dopustivost u odnosu na čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije
9. U vezi sa navodima apelantice koji se tiču povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava..
10. Apelantica, u suštini, smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su upravni organi i Okružni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Ustavni sud zapaža da se konkretni postupak nije ticao pitanja naknade za preuzeto sporno zemljište, niti u spisu ima dokaza da je prednica apelantice ili apelantice takav postupak pokretala. Postupak koji je rezultirao osprenim odlukama ticao se isključivo zahtjeva apelantice da joj se sporno zemljište vrati u vlasništvo. Ustavni sud zapaža da su upravni organi proveli postupak i iz izvedenih dokaza nesumnjivo zaključili da je, na osnovu zahtjeva prednice apelantice, pravo korišćenja na spornom zemljištu preneseno na Opštinu Teslić. Apelantica nije tražila poništenje rješenja o preuzimanju spornog zemljišta, već je podnijela zahtjev za vraćanje vlasništva nad spornim zemljištem. Svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje apelantica temelji uglavnom na vlastitom tumačenju odredbe člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu koja, u relevantnom dijelu glasi: «Stupanjem na snagu ovog zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno, sada državno, vlasništvo je prešlo na osnovu odluke opštine.» Međutim, ovi navodi su već bili predmetom odlučivanja upravnih organa i Okružnog suda, koji su zaključili da u konkretnom slučaju postoji prekid kontinuiteta prava korišćenja na spornom zemljištu, budući da je to pravo prednica apelantice, po vlastitom zahtjevu, prenijela na Opštinu Teslić. Ustavni sud smatra da su i upravni organi i sudovi dali zadovoljavajuća obrazloženja za svoje odluke, te da apelantica ne može imati više prava nego što je imala njena prednica, kojoj je pravo korišćenja na spornom zemljištu prestalo.
12. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije u osporenim odlukama pronašao bilo šta bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, ili da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što bi ukazalo da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je apelantica, u odnosu na konkretnu upravnu stvar, imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristila. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelantice, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije.
15. Također, u vezi sa navodima o diskriminaciji, apelantica nije dala bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti je dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona u postupku u kojem su donesene osporene odluke nije očigledna.
16. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati apelanticine tvrdnje o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije ili prava ne nadiskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, zbog čega je apelacija i u vezi sa ovim navodima očigledno (prima facie) neosnovana.
b) Dopustivost u odnosu na na imovinu
17. Apelantica se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pojam «imovina», prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, kao i Ustavnog suda, podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, odluka broj U-14/00 od 4. aprila 2001. godine). Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu ili imovinu za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995., serija A, br. 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti npr. kroz nasljedstvo (vidi Ustavni sud, odluka broj U-12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02). Dakle, navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, apelantica je tražila da joj se sporno zemljište «vrati u vlasništvo», mada je prednica apelantice svoje pravo korišćenja na spornom zemljištu prenijela na treće lice. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju predmet upravnog postupka i upravnog spora nije bila apelanticina postojeća «imovina», niti se može govoriti o «opravdanom očekivanju», koji bi uživali zaštitu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
18. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2 i stav 4.
tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović