Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-297/06 (F. K.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-297/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-297/06, rješavajući apelaciju Fuada Kulanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fuada Kulanića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Kž-208/04 od 27. decembra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Kalesiji, broj K-102/03 od 11. juna 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fuad Kulanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjih Vukovija - Kalesija, podnio je, 9. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kž-208/04 od 27. decembra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-102/03 od 11. juna 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj K-102/03 od 11. juna 2004. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo – teško djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 308. stav 4. u vezi sa krivičnim djelom izazivanja opće opasnosti iz člana 304. stav 4., u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U obrazloženju navedene presude je navedeno da je prvostepeni sud, nakon provedenih dokaza, nesumnjivo utvrdio da je apelant, kao vlasnik SZR «Novi bunar», prilikom kopanja bunara u dvorištu kuće Nenada Stjepanovića, postupio suprotno odredbama čl. 39. i 40. Zakona o zaštiti na radu («Službeni list SRBiH» broj 22/90) i Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu («Službeni list SFRJ» br. 42/68 i 45/68 koji je preuzet kako zakon države BiH), te propustio da izvrši obuku radnika o zaštiti na radu i da provjeri njihovo znanje iz te oblasti prije raspoređivanja na radno mjesto. Također, sud je utvrdio da je apelant propustio da kopanje bunara vrši pod nadzorom stručnog lica, da prije ulaska u bunar provjeri da li u njemu ima otrovnih plinova i da radnicima koji rade na kopanju bunara obezbijedi zaštitni pojas za izvlačenje i sigurnosni konopac za davanje signala u slučaju opasnosti. Osim toga, sud je utvrdio da je apelant dozvolio radniku Hasanu Poljakoviću da siđe u bunar, u kojem je ovaj, zbog koncentracije otrovnih plinova izgubio život, dok su druga dva radnika, Azir Mešanović i Husein Mešanović, smrtno stradali u pokušaju da Hasanu Poljakoviću spase život.
3. Prvostpeni sud je obrazložio da nije prihvatio navode odbrane o tome da apelant nije bio obavezan da radnike koje povremeno angažuje za rad obučava iz oblasti zaštite na radu, zato što Zakon o zaštiti na radu takvu obavezu propisuje za sve poslodavce i sve radnike. Također, prvostepeni sud je obrazložio da nije prihvatio navode odbrane o tome da je otac apelanta vršio mjerenje prisustva plina u bunaru prije nego što je prvi radnik sišao u bunar, budući da iz iskaza svjedoka, fotodokumentacije, zapisnika o uviđaju i nalaza vještaka proizilazi da na licu mjesta nije bilo mjernih instrumenata pomoću kojih bi se mogla vršiti provjera prisutnosti otrovnih plinova. Iz navedenih dokaza je nesumnjivo utvrđeno i da nastradali radnici nisu kopanje bunara vršili pod nadzorom stručne osobe, kao i da nisu imali zaštitne pojaseve za izvlačenje i sigurnosni konopac za davane signala u slučaju opasnosti, što sve predstavlja propust apelanta da postupku prema odredbama Zakona o zaštiti na radu i Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu.
4. Provostepeni sud je, također, naveo da nije poklonio vjeru iskazu svjedoka koji je jedini tvrdio da je postojao mjerni instrument, da je otac apelanta izvršio mjerenje prisustva otrovnog plina u bunaru, kao i da su radnici imali svu zaštitnu opremu, budući da je iskaz ovog svjedoka u suprotnosti sa saglasnim iskazima drugih svjedoka koji su svjedočili suprotno, kao i sa ostalim provedenim dokazima.
5. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, rješenjem, broj Kž-208/04 od 24. februara 2005. godine, djelimično uvažio žalbu apelanta, ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanja pretresa pred Kantonalnim sudom, smatrajući da pitanje uzročno - posljedične veze između radnji, odnosno propusta apelanta i posljedica koje su nastupile nije dovoljno rasvijetljeno. Nakon održanog pretresa i izvedenih dokaza, Kantonalni sud je donio osporenu presudu, broj Kž- 208/04 od 27. decembra 2005. godine, kojom je apelanta oglasio krivim za ista krivična djela i kojom mu je izrekao istu kaznu zatvora. Na pretresu održanom pred Kantonalnim sudom provedeni su isti dokazi kao i u prvostepenom postupku, pa je Kantonalni sud došao do istih zaključaka kao i prvostepeni sud, ističući naročito da činjenica da su nastradali radnici bili vični svome poslu ne oslobađa apelanta odgovornisti, budući da je nesumnjivo dokazano da oni nisu bili obučeni iz oblasti zaštite na radu. Također, Katnonalni sud je naveo je apelant vlasnik samostalne radnje za iskop bunara, te da nastradali radnici nisu kod njega bili u radnom odnosu, nego su bili angažovani uz naknadu – dnevnicu. Dalje, Kantonalni sud je obrazložio da Pravilnik o zaštiti na radu u građevinarstvu propisuje sve mjere koje se moraju preduzeti u slučaju radova na kopanju bunara, te da se propisane obaveze odnose na sve navedene radnike bez obzira da li su u stalnom radnom odnosu ili ne. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da iz svih provedenih dokaza nesumnjivo proizilazi da su posljedice nastupile zbog propusta apelanta da postupi u skladu sa Zakonom o zaštiti na radu i Pravilnikom o zaštiti na radu u građevinarstvu, dakle da je uzročno - posljedična veza dokazana, navodeći da iskazu svjedoka koji je jedini svjedočio u korist apelanta nije poklonio vjeru, budući da je u suprotnosti sa svim ostalim provedenim dokazima.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ne obrazlaže posebno u čemu vidi povredu ovog prava, već svoje navode zasniva na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je u dispozitivu presude navedeno da je on vlasnik DOO «Novi bunar», dok u obrazloženju stoji da je kopanje bunara preduzeo kao vlasnik SZR «Novi bunar», te smatra da kao vlasnik SZR ne može nikako biti odgovoran za propuste koji se tiču primjene propisa o zaštiti na radu. U tom pravcu, apelant navodi da nije nikada zaključio ugovor o kopanju bunara, niti je taj posao usmeno dogovorio, već je to «uradilo drugo lice, koje nije ovlašteno za zaključivanje bilo kakvih ugovora u ime SZR «Novi bunar», da nije nikada primio naknadu za kopanje bunara, već je to «radilo sasvim drugo lice», da u svojoj radnji nema ni jednog zaposlenog, kao i da nastradali radnici nisu kod njega radili za nadnicu. Apelant navodi da je sve to potvrdio svjedok čiji iskaz sudovi nisu prihvatili, pa je nejasno zašto je izložen krivičnom progonu i osuđen. Također, navodi da su nastradali radnici bili «izvanredno obučeni za poslove koje su radili», da su kopanje bunara vršili pod stručnim nadzorom njegovog oca, da je prije svake radnje mjereno eventualno prisustvo otrovnog plina, te da su na licu mjesta bili i zaštitni i sigurnosni pojas, «ali da njih u opštem metežu koji je nastao, kada je nastradao Poljaković Hasan, niko nije uspio da koristi». Apelant navodi i da su svi ovi njegovi navodi detaljno obrazloženi u žalbi protiv prvostepene presude, pa traži da ih Ustavni sud podrobnije razmotri.
7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi u osporenim presudama pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vid,i Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da su i prvostepeni i drugostepeni sud održali pretrese i proveli sve provedene dokaze iz kojih su zaključili da je apelant kriv za krivična djela koja su mu stavljena na teret i zbog kojeg su tri lica izgubila život, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Osnovni prigovor apelanta je da sudovi nisu poklonili vjeru svjedoku koji je svjedočio u njegovu korist. U vezi sa ovim prigovorom, Ustavni sud je u brojnim predmetima ukazao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i na vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP -612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
11. U vezi s navedenim, Ustavni sud ističe da su svi navodi iz apelacije već bili izneseni u žalbi protiv prvostepene presude, pa je Kantonalni sud, radi dodatnog razjašnjenja činjeničnog stanja i jasnijeg utvrđenja uzročno - posljedične veze između propusta apelanta i posljedica koje su nastupile ukinuo prvostepenu presudu i održao pretres pred drugostepenim vijećem. Ustavni sud smatra da su i prvostepeni i drugostepeni sud dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima pobijanih presuda, te da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije u osporenim odlukama pronašao bilo šta bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, ili da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović