Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3313/06 (Industrijsko preduzeće«Krivaja» d.o.o. Zavidovići)

Odluka donesena 05. 04. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3313/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici i Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-3313/06, rješavajući apelaciju Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o. Zavidovići, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0Gž-06-001027 od 12. oktobra 2006. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-79/05 od 17. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Industrijsko preduzeće «Krivaja» d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Halid Šibonjić, dipl. pravnik iz Zavidovića, podnio je 13. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0Gž-06-001027 od 12. oktobra 2006. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-79/05 od 17. februara 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da obustavi izvršne radnje u predmetu koji se vodi pod brojem 042-0-I-06-004127 i drugim predmetima koji se vode protiv apelanta do okončanja postupka po apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-79/05 od 17. februara 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-06-001027 od 12. oktobra 2006. godine, IP «Krivaja» d.d. Zavidovići (pravni prednik apelanta) obavezan je da Enveru Berberoviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 1.219,54 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod apelanta na poslovima bravar-monter V, te da je po ugovoru o radu broj 619/01 od 3. maja 2001. godine, za navedeno radno mjesto određen koeficijent 2,35. Također, među strankama nije sporan ni iznos plaće koju je apelant primio u utuženom periodu. Međutim, sporno je pitanje da li je apelant u utuženom periodu isplaćivao tužitelju plaću u skladu sa Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade drveta i papira u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), te da li je, s obzirom na rezultate poslovanja, bio dužan isplaćivati tužitelju veću plaću od one koju mu je isplaćivao, bez obzira na rezultate poslovanja. Sud je konstatovao da je iznos i isplata plaća regulisana Kolektivnim ugovorom, koji je u članu 39. precizirao da osnovna najniža plaća za najjednostavnije poslove i zadatke ne može biti manja od 55% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, za puno radno vrijeme i puni učinak. Dalje, članom 40. Kolektivnog ugovora definisana je osnovna plaća kao najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za posao pripadajuće grupe složenosti za puno radno vrijeme i normalne rezultate rada, a utvrđuje se po grupama složenosti kao proizvod osnovne plaće i koeficijenta složenosti. Sud je naveo da je ugovorom o radu ugovoreno da je koeficijent složenosti radnog mjesta tužitelja 2,35, te da bi osnovna plaća koja se tužitelju mora isplatiti bila proizvod osnovne najniže neto plaće iz člana 39. Kolektivnog ugovora, koeficijenta složenosti i minulog rada iz člana 44. Kolektivnog ugovora.

4. Prvostepeni sud je, dalje, naveo da je vještak finansijske struke utvrdio visinu plaće za svaki mjesec pojedinačno prema članu 40. Kolektivnog ugovora, te da sam način obračuna u nalazu vještaka stranke nisu osporile, mada je apelant istakao primjedbu na nalaz vještaka kod koje je ostao tokom cijelog postupka, tj. da je odredbom člana 38. Kolektivnog ugovora i člana 39. stav

1. Pravilnika o radu apelanta utvrđeno da se plaća zaposlenika utvrđuje na osnovu ostvarenih rezultata rada, vrste i složenosti poslova, cijene radne snage i uslova rada u skladu sa ostvarenom dobiti društva odnosno poslodavca. Navedeni prigovor apelanta sud nije prihvatio, zaključujući da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti bez obzira da li društvo odnosno poslodavac ostvaruje dobit ili ne, te da je poslodavac dužan isplatiti osnovnu plaću bez obzira kako je poslovao. Sud je, dalje, konstatovao da član 42. Kolektivnog ugovora dopušta mogućnost da se poslodavac dogovori sa zaposlenicima o isplati i manje najniže plaće za vrijeme Programa konsolidacije, ali da taj period ne može biti duži od tri mjeseca, niti tako ugovorena plaća može iznositi manje od 80% iznosa najniže plaće utvrđene u članu 39. Kolektivnog ugovora. Međutim, u protokolima na koje se poziva apelant, kao i u apelantovom Programu konsolidacije od 9. jula 2004. godine, nigdje nije preciziran ni iznos ni procenat plaće, niti mjeseci za koje će obračunske periode plaća biti umanjena, već se ti protokoli i program odnose uglavnom na dinamiku isplate plaće i rokove isplate. Prvostepeni sud je zaključio da protokol koji je primjenjivan u periodu na koji se odnosi tužbeni zahtjev ne predviđa bilo kakav dogovor apelanta i zaposlenika o isplati manje plaće, te da se stoga ne može tumačiti u vezi sa članom 42. Kolektivnog ugovora. Također, prvostepeni sud je zaključio da Program konsolidacije preduzeća od 9. jula 2004. godine i Protokol o prihvatanju obaveza i odgovornosti iz kratkoročnog programa konsolidacije materijalno-finansijskog stanja apelanta od 30. jula 2004. godine nisu pravno relevantni, jer njima nije precizirano za koje obračunske mjesece će plaća biti umanjena.

5. Prvostepeni sud je utvrdio i da odredba člana 39. Pravilnika o radu apelanta sadrži istu odredbu kao član 38. Kolektivnog ugovora, te da se ne odnosi na osnovnu plaću iz čl. 39. i 40. Kolektivnog ugovora, već bi ista bila mjerilo u pogledu plaće zaposlenika preko iznosa osnovne plaće. Prvostepeni sud je odbio kao nerelavntan i navod apelanta da se Kolektivni ugovor ne primjenjuje nakon proteka godine dana. Naime, sud je zaključio da bez obzira na odredbu člana 87, prema kojem se Kolektivni ugovor zaključuje na određeno vrijeme od godinu dana, član 91. stav 2. Kolektivnog ugovora predviđa da će se odredbe navedenog ugovora primjenjivati i nakon proteka vremena na koje je zaključen, sve do zaključenja novog ugovora. Prvostepeni sud je, također, odbio i apelantov prigovor zastare, budući da Zakon o radu propisuje da apsolutna zastara nastupa tri godine od dana nastanka potraživanja.

6. Kantonalni sud je odbio žalbu apelanta protiv prvostepene presude, navodeći da ta presuda sadrži potpune, uvjerljive i logične razloge. Kantonalni sud je naveo da je prema propisima koje je primijenio prvostepeni sud, apelant bio u obavezi da tužitelju isplati osnovnu plaću za njegov obavljeni rad u radnom vremenu i ostvarene rezultate rada, te da se pozivanje na tešku ekonomsku situaciju, uz propust apelanta da sačini program konsolidacije, ne može odražavati na plaću radnika i vršiti isplata ispod minimuma predviđenog Kolektivnim ugovorom za dati koeficijent. Kantonalni sud, dalje, navodi da čak i da je sačinjen program konsolidacije i postignut dogovor o isplati manje najniže plaće za period ne duži od tri mjeseca, kako to Kolektivni ugovor predviđa, poslodavac bi bio u obavezi da nakon konsolidacije poslovanja isplati dugovanja prema zaposlenicima. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti bez obzira da li poslodavac ostvaruje dobit ili ne. Također, Kantonalni sud je zaključio da je pravilna i odluka prvostepenog suda u vezi sa plaćanjem zakonskih zateznih kamata, te da je ta obaveza dovoljno određena prvostepenom presudom.

7. Općinski sud je, rješenjem broj 042-0-I-00-004127 od 20. oktobra 2006. godine, dozvolio izvršenje pravosnažne prvostepene presude broj P-79/05 od 17. februara 2006. godine u korist tužitelja.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju. Apelant navodi hronologiju događaja u vezi sa postupkom koji je okončan osporenim presudama, poziva se na izvod i mišljenje ovlaštenog revizora koji se odnosi na poslovanje apelanta, a koje nije imao u toku parničnog postupka. Apelant smatra da je odbijanjem njegovih argumenata povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, jer objema strankama mora biti data mogućnost da izlože svoj predmet i da se suprotstave argumentima druge strane. Dalje, apelant ističe da je plaće isplaćivao na osnovu ostvarene odbiti, te da sudovi stoga nisu mogli apelanta obavezati da isplati plaće čiji je iznos veći od ukupnog prihoda apelanta. Također, apelant smatra da drugostepeni sud nije pravilno ocijenio program konsolidacije, te da je pogrešno i proizvoljno primijenio odredbe kolektivnih ugovora, kako Općeg tako i Granskog. Također, apelant navodi da vodi spor po istom osnovu sa više od 3.000 tužilaca, zbog čega ukazuje na važnost i hitnost rješavanja ovih sporova kako ne bi došlo do «katastrofalnih i nesagledivih posljedica po apelanta i privredu Zavidovića».

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

Navodi o kršenju prava na pravično suđenje

11. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli predložene dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o radu, Općeg kolektivnog ugovora, Kolektivnog ugovora, Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, obavezali apelanta da tužitelju isplati razliku plaća u iznosu preciziranom u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama. Apelant, također, smatra da su odbijanjem njegovih argumenata redovni sudovi prekršili princip ravnopravnosti stranaka u postupku. U vezi stim navodima, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava i na vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. S druge strane, zadatak Ustavnog suda je da ocijeni da li postupak u cjelini, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi i i jedne i druge strane u postupku, zadovoljava zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije.

13. Ustavni sud je, također, u svojim brojnim odlukama naglasio da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP -612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). Imajući ovo u vidu, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o tome da sudovi nisu pravilno ocijenili dokaze koje je on predložio i argumente koje je iznio, neosnovani i nepotkrijepljeni, jer Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak.

14. Također, ocjena izvedenih dokaza već je bila predmetom apelantove žalbe protiv prvostepene odluke, pa je Kantonalni sud ove prigovore ocijenio neosnovanim i prihvatio kao pravilne razloge prvostepene presude. Naime, Kantonalni sud je zaključio da razlozi koji su navedeni u prvostepenoj presudi imaju uporište u pravilnom utvrđenju odlučnih činjenica i primijenjenom materijalnom pravu, pozivajući se pri tome na relevantne zakonske odredbe i zaključujući da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti bez obzira da li poslodavac ostvaruje dobit ili ne. Ustavni sud smatra da su i Općinski i Kantonalni sud za svoje odluke dali jasne razloge i obrazloženja, te da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u odlučivanju (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-2898/06 od 6. marta 2007. godine).

15. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelant u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je već razmotrio i odbio drugostpeni sud u svojoj presudi. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

16. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i o kršenju principa ravnopravnosti strana u postupku neosnovani, te da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Navodi o kršenju prava na imovinu

17. Apelant se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, niti se konkretno poziva na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

18. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti je očigledno da je osporenim presudama apelantu njegova imovina oduzeta ili da mu je na bilo koji način ograničeno pravo na uživanje te imovine.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3313/06 (Industrijsko preduzeće«Krivaja»… | Sudska praksa | Aktio