Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3402/06 (E. A.)

Odluka donesena 05. 04. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Protek roka
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Nije dopunjena/precizirana apelacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3402/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-3402/06, rješavajući apelaciju Edina Aganovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4, 9, 13. i 15, člana 20. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Aganovića podnesena protiv presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P- 94/03 od 26. marta 2003. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Aganovića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P- 6/03 od 25. decembra 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Aganovića podnesena protiv presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P- 6/03 od 26. marta 2003. godine i rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj I-1170/04 od 12. augusta 2004. godine, zato što je apelant propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira apelaciju.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Aganovića podnesena protiv presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 022-0-KV-06-000 016 od 5. decembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Aganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je, 22. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 022-0-KV-06-000 016 od 5. decembra 2006. godine, rješenja Općinskog suda br. P-6/03 od 25. decembra 2006. godine i I-1170/04 od 12. augusta 2004. godine i presuda Općinskog suda br. P-6/03 od 26. marta 2003. godine i P-94/03 od 26. marta 2003. godine. Apelant je također, zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje kazne zatvora utvrđene presudom Općinskog suda broj 022-0-KV-06-000 016 od 5. decembra 2006. godine.

2. Budući da apelacija nije sadržavala neophodne elemente iz člana 19. stav 2. alineje 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, osporenu presudu suda u Bosni i Hercegovini i navode, činjenice i dokaze na kojima se apelacija zasniva, od apelanta je, 26. decembra 2006. godine, u smislu člana 20. stav 1. Pravila Ustavnog suda, zatraženo da dopuni/precizira apelaciju u roku od osam dana, budući da je apelant postavio zahtjev za izdavanje privremene mjere. Apelant je dostavio dopunu apelacije 4. marta 2007. godine.

3. Pravosnažnom presudom Općinskog suda broj K-161/03 od 26. augusta 2003. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo prevare iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH, pa mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a istovremeno je određeno da se ova kazna neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne učini novo krivično djelo, te ukoliko u roku od šest mjeseci nadoknadi Sejfi Habiboviću (u daljnjem tekstu: oštećeni) štetu koja mu je pričinjena navedenim krivičnim djelom, u ukupnom iznosu od 32.275,02 KM. Osporenom presudom Općinskog suda broj 022-0-KV-06-000 016 od 5. decembra 2006. godine, apelantu je opozvana izrečena uslovna osluda, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. U obrazloženju ove presude je navedeno da apelant nije izvršio specijalni uslov koji je postavljen pravosnažnom presudom broj K-161/03 od 26. augusta 2003. godine, odnosno da nije oštećenom naknadio štetu pričinjenu krivičnim djelom, zbog čega mu je primjenom odredbe člana 421. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH, opozvana uslovna osuda na način kako je navedeno. Apelant ni u dopuni apelacije nije naveo da li je protiv osporene presude izjavio žalbu.

4. Dalje, iz apelacije proizilazi da apelant osporava rješenje Općinskog suda broj P-6/03 od 25. decembra 2006. godine, kojim je odbačen prijedlog apelanta za ponavljanje parničnog postupka koji je pravosnažno okončan presudom Općinskog suda broj P-6/03 od 25. februara 2003. godine, zato što je utvrđeno da apelant nije bio stranka u tom postupku. Istovremeno, apelant je osporio i navedenu presudu, ali ni uz apelaciju, a ni u dopuni apelacije tu presudu nije dostavio.

5. Apelant je osporio i pravosnažnu presudu Općinskog suda broj P-94/03 od 26. marta 2003. godine, koja je donesena na osnovu priznanja, a kojom je apelant obavezan da oštećenom izvrši isplatu iznosa od 32.275,02 KM sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Apelant nije ni u apelaciji, niti u dopuni apelacije dao navode, činjenice i dokaze na kojima se apelacija u ovom dijelu zasniva.

6. Apelant je osporio i rješenje Općinskog suda broj I-1170/04 od 12. augusta 2004. godine, ali ni uz apelaciju, a ni uz dopunu apelacije nije dostavio osporeno rješenje, niti je dao navode, činjenice i dokaze na kojima se apelacija u ovom dijelu zasniva.

7. Apelant sve odluke osporava zbog navodnog kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, ali u vrlo nejasno argumentovanoj apelaciji i dopuni apelacije, ne navodi decidirano u čemu vidi kršenje navedenih prava u odnosu na pojedinačne odluke.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4, 9, 13. i 15. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

10. Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 4, 9, 13. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

(9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(13) apelant je propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira apelaciju;

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.;»

a) Protek roka

11. Apelant pobija pravosažnu presudu na osnovu priznanja Općinskog suda broj P-94/03 od 26. marta 2003. godine. S obzirom da je protiv ove presude apelacija podnesena 22. decembra 2006. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Općinskog suda broj P-94/03 od 26. marta 2003. godine.

b) Dopustivost ratione materiae

12. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

13. U konkretnom slučaju, apelant pobija rješenje Općinskog suda broj P-6/03 od 25. decembra 2006. godine kojim je odbačen njegov prijedlog za ponavljanje postupka koji je okončan pravosnažnom presudom broj P-6/03 od 26. februara 2003. godine, zato što je utvrđeno da apelant nije bio stranka u tom postupku.

14. Ustavni sud je svojoj jurisprudenciji, koja je u cijelosti u skladu sa jurisprudencijom Evorpskog suda za ljudska prava, zaključio da se postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka ne tiče određivanja građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti je taj postupak odlučujući za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza (vidi npr., Ustavni sud, odluka broj AP- 563/05 od 28. juna 2005. godine i AP 2513/05 od 9. maja 2006. godine). U navedenom postupku se odlučivalo samo o tome da li je apelant bio ovlašten podnijeti zahtjev za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Stoga, pitanje koje se apelacijom postavlja ne ulazi u domen člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u domen člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

c) Dopuna apelacije

15. Apelant je osporio i rješenje Općinskog suda broj I-1170/04 od 12. augusta 2004. godine i presudu Općinskog suda broj P-6/03 od 26. marta 2003. godine, ali ni uz apelaciju, a niti uz dopunu apelacije nije dostavio ove osporene odluke, čime je propustio dopuniti apelaciju u ostavljenom roku na način na koji je to od njega Ustavni sud tražio. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u ovom dijelu apelacija mora biti odbačena, jer je apelant propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira apelaciju.

d) Neiscrpljivanje pravnih lijekova

16. Apelant osporava i presudu Općinskog suda broj broj 022-0-KV-06-000 016 od 5. decembra 2006. godine, kojim mu je opozvana uslovna osuda izrečena pravosnažnom presudom istog suda broj K-161/03 od 26. augusta 2003. godine.

17. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

18. U konkretnom slučaju apelant ni u dopuni apelacije nije naveo da li je protiv osporene presude izjavio žalbu, na šta je upućen pravnom poukom u osporenoj presudi, pa Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, zbog čega se apelacija u odnosu na osporenu presudu ne može razmatrati.

19. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tač. 4, 9, 13. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, ukoliko je apelant propustio da u ostavljenom roku dopuni/precizira apelaciju i ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3402/06 (E. A.) | Sudska praksa | Aktio