Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-333/06 (U. S.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-333/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-333/06, rješavajući apelaciju Uzeira Smailhodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Uzeira Smailhodžića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž- 2395/05 od 24. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Uzeir Smailhodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 16. februara 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2395/05 od 24. novembra 2005. godine.
2. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom, broj P- 456/04 od 16. decembra 2004. godine, obavezao Osiguranje dd Sarajevo ( u daljnjem tekstu: prvotuženi) i JP Elektroprivredu BiH-Elektrodistribuciju (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da solidarno isplate apelantu štetu za uništen krov na kući u iznosu od 5.503,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. aprila 1989. godine, pa sve do isplate uz naknadu troškova postupka u iznosu od 2.326,20 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Odlučujući o žalbama koje su na navedenu presudu izjavili prvotuženi i drugotuženi Kantonalni sud je presudom, broj Gž-2395/05 od 24. novembra 2005. godine, žalbu prvotuženog uvažio u cjelosti a žalbu drugotuženog djelimično, pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na solidarnu obavezu isplate i dospjeće zatezne kamate tako što je drugotuženi obavezan isplatiti apelantu iznos od 5.503,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. januara 2002. godine, pa do isplate, dok se žalba drugotuženog u odnosu na obavezujući dio isplate iznosa od 5.503,00 KM odbija i u tom dijelu prvostepena presuda potvrđuje. U neosporenom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmjenjena.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud u izvedenim dokazima imao pouzdan osnov za donošenje pobijane presude u odnosu na drugotuženog jer drugotuženi odgovara za štetu nastalu od opasne djelatnosti u smislu čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima. Sud ističe da je visina štete utvrđena obavljenim vještačenjem koje je provedeno 23. januara 2002. godine, i tada je drugotuženi saznao za visinu štete i od tada apelantu pripada pravo na zatezne kamate, po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, pa do splate. Ovaj sud navodi da po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenio materijalnog prava, zbog čega je žalba drugotuženog djelimično uvažena i prvostepena presuda u odnosu na vrijeme od kada teku zatezne kamate preinačena.
5. Apelant je naveo da je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali da je Kantonalni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te pogrešno primjeno materijalno pravo, dosudivši mu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 23. januara 2002. godine, kao dana kada je tuženi saznao za visinu štete a ne od 24. aprila 1989. godine, kao dana podnošenja tužbe. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu.
Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
9. Ustavni sud konstatira da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Dalje, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te udovoljili tužbenom zahtjevu apelanta. Kantonalni sud je osporenom presudom preinačio prvostepenu presudu i obavezao drugotuženog da isplati apelantu na ime naknade štete iznos od 5.503,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. januara 2002. godine, pa do isplate pri čemu je u obrazloženju odluke dao detaljne razloge za svoje odlučenje.
10. Nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
11. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je detaljno obrazložio zašto je preinačio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na dosuđene kamate i zašto je apelantu dosudio kamate od dana kada je obavljeno vještačenje tj. od dana kada je drugotuženi saznao za visinu štete, a ne od dana podnošenja tužbe. Ovaj sud je po službenoj dužnosti pazio na pravilnu primjenu materijalnog prava te primjenom odgovarajućih odredbi Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03) i zauzetim stavom Vrhovnog suda Federacije BiH, prvostepenu presudu u odnosu na vrijeme od kada teku zatezne kamate preinačio. Ustavni sud, u navodima apelanata i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo na postojanje vjerovatnosti da je redovni sud postupio proizvoljno prilikom utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog prava.
12. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» da se, pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog propisa od strane Kantonalnog suda, poziva na kršenja njegovog prava na imovinu, pa zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović