Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-512/06 (DOO «Pelemiš» Osmaci i B. P.)

Odluka donesena 05. 04. 2007.

  • Prekršaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-512/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-512/06, rješavajući apelaciju DOO «Pelemiš» Osmaci i Brane Pelemiša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Pelemiš» Osmaci i Brane Pelemiša, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini, broj Pžp-841/05 od 30. decembra 2005. godine i rješenja Suda za prekršaje Zvornik, broj P II-2720/05 od 22. februara 2005.

godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO «Pelemiš» Osmaci i Brane Pelemiša, podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini, broj Pžp-841/05 od 30. decembra 2005. godine i rješenja Suda za prekršaje Zvornik, broj P II-2720/05 od 22. februara 2005.

godine, u odnosu na navode o povredi prava na rad, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO «Pelemiš» Osmaci i Brane Pelemiš (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Matija Bodirogić, advokat iz Bijeljine, podnijeli su, 6. marta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini ( u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Pžp-841/05 od 30. decembra 2005. godine i rješenja Suda za prekršaje Zvornik (u daljnjem tekstu: Sud za prekršaje), broj P II-2720/05 od 22. februara 2005. godine.

2. Sud za prekršaje je rješenjem, broj P II-2720/05 od 22. februara 2005. godine, oglasio krivim apelante što su 11. maja 2005. godine, vršili promet robe pobliže navedene u potvrdi o oduzetoj robi, broj 007606 od 12. maja 2005. godine, izdate od Republičke tržišne inspekcije- Odjeljenje Bijeljina, za koju nisu imali isprave o njenoj nabavci, odnosno ista nije evidentirana u poslovnoj knjizi, čime su počinili prekršaj iz člana 8. Zakona o trgovini («Službeni glasnik Republike Srpske», br.16/96, 25/96 i 52/01), kažnjiv za pravno lice po članu 67. st. 1. i 5. a za odgovorno lice kažnjiv po članu 67. stav 3 istog zakona, te ih kaznio i to apelanta Doo»Pelemiš» Osmaci kao pravno lice novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM a apelanta Branu Pelemiša kao odgovorno lice novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM. Apelantima je u skladu sa članom 68. st. 1. i 2. Zakona o trgovini, izrečena i zaštitna mjera zabrane obavljanja trgovine u trajanju od šest mjeseci, koja zaštitna mjera se odlaže na rok od 12 mjeseci i neće se izvršiti ukoliko apelanti u navedenom roku ne počine novi-isti prekršaj ili teži prekršaj. Apelantima je izrečena i zaštitna mjera oduzimanja predmeta prekršaja-robe popisane u potvrdi o oduzetoj robi, broj 007606 od 12. maja 2005. godine.

3. Odlučujući o žalbi apelanata Okružni sud je rješenjem, broj Pžp-841/05 od 30. decembra 2005. godine, odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

4. Okružni sud u obrazloženju svoje odluke navodi da su rezultati dokaznog postupka pružili prvostepenom sudu pouzdan osnov za zaključak da su apelanti zaista učinili prekršaj za koji su oglašeni krivim, a što nesumnjivo proizilazi iz zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu, potvrdi o oduzetoj robi kao i odbrani apelanata datoj u toku postupka. Na utvrđeno činjenično stanje i po mišljenju ovog suda prvostepeni sud je pravilno primjenio materijalni propis i pravilno apelantima izrekao mjeru zabrane obavljanja trgovine u trajanju od šest mjeseci i to pod uslovima navedenim u izreci prvostepenog rješenja. Nadalje je drugostepeni sud zaključio da je prvostepeni sud prilikom donošenja odluke o izrečenoj novčanoj kazni vodio računa o svim okolnostima koje su značajne za pravilno odmjeravanje kazne i u skladu s tim izrekao navčane kazne koje su u potpunoj srazmjeri sa težinom učinjenog prekršaja i stepenom odgovornosti apelanata.

5. Iako to apelanti nisu precizno naveli u apelaciji iz njenog sadržaja proizilazi da se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje zbog čega su pogrešno primjenili materijalno pravo. Ističu da je sporna građa nabavljena od preduzeća «Semdi» iz Kladnja za iznos od 1.020,00 KM o čemu postoji račun koji je prezentiran nadležnim organima isti dan kada je stigla građa. Navode da je Okružni sud u obrazloženju osporenog rješenja samo paušalno naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalni propis. Na kraju apelanti ističu da nisu počinili navedeni prekršaj i da je osporenim rješenjima povrijeđeno i njihovo pravo na rad. Apelanti predlažu da Ustavni sud usvoji apelaciju i poništi osporena rješenja.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stava 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glase:

« 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

«4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

7. Budući da apelanti smatraju da im je u postupku okončanom osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije uopšte primjenjiv u konkretnom slučaju, odnosno da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata.

8. Prema usvojenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.

9. Apelanti su proglašeni krivim i kažnjeni zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o trgovini. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi, obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije je da odvrati od takvog činjenja i kazni počinioca. U konkretnom slučaju, norma kojom su propisani prekršaji se odnosi na sve osobe koje se bave trgovinom, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu skupinu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije se uglavnom ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih skupina poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine). Svrha kazne u prekršajnom postupku je sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne je, prema Zakonu o trgovi, uspostavljanje i jačanje discipline u prometu roba i usluga i poštivanje zakonom uspostavljenih propisa koji su doneseni u javnom interesu. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da sve ovo upućuje da se radi o «krivičnoj» optužbi, prije nego o disciplinskoj sankciji te je, dakle, član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U konkretnom slučaju apelanti se žali da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje zbog čega su pogrešno primjenili i materijalno pravo. Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je „na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu“ i Ustavi sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke tih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivne pravne lijekove i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava“ (vidi odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02).

12. Ustavni sud konstatuje da su sudovi u dvije instance proveli prekršajni postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise. U predmetnom prekršajnom postupku sudovi su utvrdili da su apelanti krivi za prekršaj iz člana 8. Zakona o trgovini, kažnjiv za pravno lice po članu 67. stav 1. tačka 5. a za odgovorno lice kažnjiv po članu 67. stav 3. istog zakona, kaznili ih novčanom kaznom i izrekli zaštitnu mjeru zabrane obavljanja trgovine u trajanju od šest mjeseci. Također sudovi su primjenom člana 35. Zakona o prekršajima («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 12/94, 21/96 i 40/98) odložili izrečenu zaštitnu mjeru na rok od 12 mjeseci, koja mjera se neće izvršiti u koliko apelati u navedenom roku ne počine novi-isto tako težak ili teži prekršaj.

13. U odnosu na navode apelanata da je obrazloženje Okružnog suda paušalno i nedovoljno, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je sud propustio obrazložiti osporeno rješenje ili da su navodi dati paušalno, već naprotiv Ustavni sud primječuje da je Okružni sud za svoje odlučenje dao vrlo detaljno, jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza pred prvostepenim sudom, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelanata, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelanti u svojoj apelaciji ponavljaju navode koje su već isticali u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmatrao Okružni sud, koji je za svoju odluku dao obrazloženje koje nije suprotno standardima člana 6. stav 1. Evropske konvencije..

14. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelanti su također naveli da im je osporenim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na rad. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da pravo na rad kao samostalno pravo nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Stoga, proizilazi da je predmetna apelacija u odnosu na žalbene navode apelanata o povredi njihovog prava na rad ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-512/06 (DOO «Pelemiš» Osmaci i B. P.) | Sudska praksa | Aktio