Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-77/06 (S. Z.)

Odluka donesena 05. 04. 2007.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 2. EK – pravo na život
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-77/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-77/06, rješavajući apelaciju Senete Zonić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senete Zonić, podnesena protiv obavještenja Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona, broj: Kta.1304/05 od 14. novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senete Zonić, podnesena protiv obavještenja Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona, broj: Kta.1304/05 od 14. novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Seneta Zonić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tuzle, podnijela je, 13. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv obavještenja Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), broj Kta.1309/05 od 14. novembra 2005. godine.

2. Kantonalno tužilaštvo je aktom broj Kta.1309/05 od 29.jula 2005. godine, obavijestilo apelanticu da se neće provoditi istraga povodom izvještaja Policijske uprave Tuzla broj 08-02/4-1-

04.3-3856/05 od 16. juna 2005. godine, povodom smrti Zonić Almira - sina apelantice, jer se u konkretnom slučaju ne radi o krivičnom djelu.

3. Protiv navedenog obavještenja, apelantica je u skladu sa članom 231. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH, podnijela pritužbu Glavnom tužiocu Kantonalnog tužilaštva, koji je odlučujući o istoj, 14. novembra 2005. godine, pod brojem Kta. 1309/05 obavijestio apelanticu da je navedena odluka tužioca pravilna i zakonita, iz razloga navedenih u dopisu koji joj je dostavljen 29. jula 2005. godine.

4. Apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu navodeći da joj je postupanjem Kantonalnog tužilaštva povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica je navela da je njen sin umro u snu vjerovatno zbog prekomjerne upotrebe droge što znači da je izgubio život u okolnostima koje su nejasne i koje ukazuju na obavezu vlasti da provedu istragu o ovom slučaju kako bi se otkrila i procesuirala osoba koja je njenom sinu prodala drogu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

6. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalno tužilaštvo razmatralo okolnosti pod kojima je nastupila smrt apelanticinog sina i odlučivalo o potrebi provođenja istrage tim povodom, te da je obavijestilo apelanticu da se neće provoditi istraga povodom smrti njenog sina, jer se ne radi o krivičnom djelu. Ustavni sud podsjeća da se navedenim odredbama priznaje pravo svakog pojedinca na određenu procesnu zaštitu prilikom utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelantica nije okrivljena za krivično djelo. Suprotno tome, apelantica pokušava da pokrene krivični postupak protiv druge osobe. U vezi s tim, opravdano se postavlja pitanje da li pravo pojedinca da pokrene postupak krivičnog gonjenja protiv druge osobe spada u djelokrug člana 6. Evropske konvencije, odnosno postavlja se pitanje uživa li apelantica zaštitu prava na pravično suđenje u okviru člana 6. Evropske konvencije.

7. Član 6. Evropske konvencije, garantuje pravičan postupak prilikom «utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv» nekog lica. Ako se ne radi o utvrđivanju građanskog prava apelanta, nego samo o pravu da se krivično gone treća lica, radi njihovog kažnjavanja za određeno krivično djelo, član 6. Evropske konvencije se, u principu, ne primjenjuje (vidi odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, Helmers protiv Švedske, od 9. maja 1989. godine, aplikacija broj 11826/85). S druge strane, u krivičnim postupcima, član 6. Evropske konvencije nudi pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni suda, odluka broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine).

8. Iz ovoga proizilazi da Ustavni sud nema nadležnost da ispituje navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Herecgovine i člana 6. Evropske konvencije u postupku u kojem je apelantica nezadovoljna odlukom tužilaštva da se neće provoditi istraga povodom smrti njenog sina, i da garancije iz ovih članova nisu primjenjive na konkretan slučaj. Stoga, slijedi da je njena apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Apelantica se također žali i na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije zbog toga što Kantonalno tužilaštvo nije provelo istragu povodom smrti njenog sina i zbog toga što je kako navodi osoba koja je kriva za smrt njenog sina na slobodi.

10. Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud naglašava da je obaveza zaštite prava na život prema članu 2. Evropske konvencije pokrenuta kada je pojedinac ubijen upotrebom sile. Pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste da li su nadležni organi u konkretnom slučaju proveli djelotvornu istragu propisanu zakonom, kako bi utvrdili da li je apelanticin sin ubijen upotrebom sile i, ako jeste, da li su pokrenuli neophodan postupak protiv počinioca krivičnog djela, kako bi ispunili pozitivnu obavezu zaštite prava na život prema članu 2. Evropske konvencije. Ova obaveza podrazumijeva određeno postupanje u skladu sa zakonom, a ne i rezultat, odnosno ishod postupka.

12. Prema navodima iz prijave, apelantica ne nudi relevantne činjenice i dokaze koje bi dokazale da je smrt apelanticinog sina nastupila usljed primjene sile, odnosno koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na život. Apelantica je ponudila činjenice pokušavajući da opravda tvrdnju o postojanju povrede prava na žiot, i to činjenicom da je njen sin kupovinom droge od određenog lica, upravo to lice odgovorno za smrt njenog sina. Pored navedenog iz prijave također proizilazi da je na licu mjesta izvršen uviđaj u prisustvu Kantonaklnog tužioca, pripadnika policije Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog Kantona i ljekara Doma zdravlja u Tuzli, te da je u nalazu o obdukciji navedeno da je „smrt nepoznatog uzroka“.

13. Ustavni sud smatra da navedene činjenice nemaju takva svojstva da bi mogle nedvosmisleno opravdati tvrdnju o postojanju povrede navedenog prava. Zbog svega navedenog, a posebno zbog uopćene i neargumentirane tvrdnje o povredi ovih prava, gdje predočene činjenice, u nedostatku relevantnih dokaza koji bi potkrijepili te činjenice, ni na koji način ne mogu opravdati takvu tvrdnju, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi u pogledu povrede prava na na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U pogledu navodnog kršenja člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se ovaj član odnosi isključivo na slučajeve u kojima se radi o navodnom kršenju nekog drugog prava i slobode iz Evropske konvencije, što znači da se na njega ne može nezavisno pozivati. U konkretnom slučaju, apelantica se pozivala na kršenje prava iz čl. 2. i 6. Evropske konvencije. U pogledu navodnog kršenja prava iz člana 6. Evropske konevncije, Ustavni sud je zaključio da su ti navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom, što znači da nema osnova ni za pozivanje na kršenje člana 13. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. U pogledu kršenja člana 13. u vezi sa članom 2. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da u slučaju kada apelant iznosi osnovanu tvrdnju da je žrtva povrede prava priznatih Evropskom konvencijom, mora imati mogućnost pravnog lijeka povodom kojeg bi se o njegovom zahtjevu moglo odlučivati i ukoliko je opravdan da bude obeštećen (vidi Evropski sud za ljudska prava, Silver i ostali, presuda od 25. marta 1983. godine, str. 42). Međutim, član 13. Evropske konvencije ne zahtijeva određeni oblik pravnog lijeka, što znači da je vlastima država-ugovornica dat visok stepen slobodne procjene u ispunjavanju obaveze po ovoj odredbi. Čak i organ na koji se poziva ovaj član ne mora nužno da bude sudski organ, jer su relevantna ovlaštenja i proceduralne garancije koje posjeduje taj organ. U konkretnom slučaju o pokretanju istrage je odlučivalo Kantonalno tužilaštvo i apelantica je imala mogućnost da zahtijeva preispitivanje prvobitne odluke. Pored toga, apelantica je na raspolaganju imala i apelaciju Ustavnom sudu koji je nadležan da ispita eventualno kršenje svakog od ustavnih prava, a time i prava iz Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da je ovaj skup pravnih lijekova zadovoljio uvjete iz člana 13. Evropske konvencije, pa zaključuje da su navodi apelantice o kršenju člana 13. u vezi sa članom 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-77/06 (S. Z.) | Sudska praksa | Aktio