Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-312/06 (S. P.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-312/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-312/06, rješavajući apelaciju Stjepana Prskala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stjepana Prskala, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-920/05 od 10. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stjepan Prskalo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Zlatan Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je 14. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-920/05 od 10. novembra 2005. godine.
2. Apelantova pokojna majka, Anica Prskalo (u daljnjem tekstu: tužiteljica), podnijela je tužbu Općinskom sudu Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Regionalnog medicinskog centra «Dr. Safet Mujić» Mostar i Općine Mostar «Stari grad» (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom je postavila tužbeni zahtjev da joj tuženi solidarno predaju na korištenje odgovarajući stan kakav je koristila prije početka rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine, obzirom da usljed rekonstrukcije Doma Zdravlja taj stan ne može više koristiti, ili da joj se isplati novčana naknada za taj stan u visini od 50.000,00 KM. Takođe je zahtjevala da joj tuženi solidarno isplate iznos od po 500,00 KM na ime mjesečne zakupnine stana sa zakonskom kamatama od 1. januara 1996. godine, zbog nemogućnosti korištenja predmetnog stana. U toku postupka tužiteljica je proširila tužbeni zahtjev na određen broj fizičkih lica na ime materijalne naknade za stvari koje su otuđene i ošećene nakon što je prestala da koristi stan usljed ratnih dejstava 1992. godine. Tužiteljica je tužbeni zahtjev temeljila na predratnom korištenju stana površine 60 m2 u Domu zdravlja Brankovac koji joj je 1967. godine dodjeljen kao namjenski, radi obavljanja poslova čistačice i kućepazitelja i koji je usljed ratnih dejstava prestala da koristi 1992. godine.
3. Općinski sud je presudom, broj P-861/00 od 14. marta 2003. godine, usvojio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na nemogućnost korištenja stana i to tako da je obavezao tužene da solidarno tužiteljici isplate iznos od 6.700,00 za period od 4. februara 1999. godine do 20. novembra 2001. godine, mjesečno po 200.00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog pojedinačnog iznosa, do isplate. Tužiteljica je odbijena u pogledu dijela tužbenog zahtjeva da joj tuženi solidarno predaju na korištenje odgovarajući stan kakav je koristila prije početka rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine, obzirom da usljed rekonstrukcije Doma zdravlja taj stan ne može više koristiti, ili da joj se isplati novčana naknada za taj stan u visini od 50.000,00 KM. U obrazloženju presude Općinski sud navodi kao nesporno utvrđenu okolnost da je tužiteljica prema podacima Federalnog zavoda za statistiku na popisu stanovništva iz 1991. godine i podacima Policijske Uprave Mostar koristila predmetni stan i da je stan vođen kao jednočlano domaćinstvo, te da joj je stan dodjeljen namjenski kao čistačici i kućepaziteljici. Takođe je utvrđeno da sin tužiteljice-apelant nije živio u zajedničkom domaćinstvu sa tužiteljicom, jer je bio nosilac stanarskog prava na stanu u ulici Biskupa Buconjića broj 32, površine 81 m2 u Mostaru, koji stan je kasnije i otkupio. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je tužiteljica imala pravo na vraćanje stana shodno odredbama Zakona o napuštenim stanovima, ali da je u postupku vraćanja stana pred Općinskom službom uprave za stambene poslove, rekonstrukciju i katastar nekretnina utvrđeno da je tužiteljica umrla 20. novembra 2001. godine. Nakon toga isti postupak je obustavljen, jer u predmetnom namjenskom stanu nije bilo drugih članova zajedničkog domaćinstva. Tužiteljica je odbijena i u pogledu djela tužbenog zahtjeva koji se odnosio za naknadu štete na pokretnim stvarima u stanu nakon što je tužiteljica izbjegla, jer je Općinski sud iz provedenih dokaza procjenio da se sa sigurnošću ne može utvrditi ko je u vrijeme neposredne ratne opasnosti i rata otuđio njene stvari, tim prije što je predmetni stan u toku rata bio korišten i kao dio ratne bolnice.
4. Protiv presude Općinskog suda broj P-861/00 od 14. marta 2003. godine, u ime tužiteljice izjavljena je žalba Kantonalnom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud). Protiv iste presude Općinskog suda žalbu su izjavili i tuženi. Kantonalni sud je presudom broj Gž-406/03 od 5. februara 2004. godine djelimično uvažio žalbe tuženih, preinačio prvostepenu presudu i to tako što je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem su tuženi obavezani da tužiteljici na ime nemogućnosti korištenja stana isplate iznos od 6.700,00 KM sa kamatama. Prvostepena presuda je ukunuta u dijelu u kojem je odbijen tužiteljicin zahtjev za dodjelu odgovarajućeg stana ili novčane naknade u visini od 50.000,00 KM i tužbeni zahtjev je u tom djelu odbačen. Prvostepena presuda je potvrđena u dijelu u kojem je odbijen tužiteljicin tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.000,00 KM na ime naknade štete za uništene stvari. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud navodi da je Općinski sud pogrešno raspravio spor i udovoljio djelu tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosio na isplatu zakupnine zbog nemogućnosti korištenja stana, jer na takvo potraživanje tužiteljica nije imala zakonsko pravo. Naime, obzirom da je tužiteljica podnijela ovaj zahtjev i prije nego je odlučeno o njenom pravu na vračanje stana u upravnom postupku takav zahtjev je preuranjen. Činjenica da je tužiteljica umrla u toku postupka nije odlučna za ocjenu valjanosti takvog zahtjeva jer bi zahtjev koji je podnesen prije okončanja postupka u kojem se utvrđivalo njeno pravo na vračanje stana, bio preuranjen i da je tužiteljica živa Kantonalni sud ističe i da nije dokazano da je pored tužiteljice još neko koristio predmetni stan i samim tim stekao pravo da postavi takav zahtjev. Nadalje, u pogledu djela tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim je zahtjevala od tuženih dodjelu odgovarajućeg stana ili novčanu naknadu zbog nemogućnosti da koristi predmetni stan, Kantonalni sud je odbacio taj dio tužbenog zahtjeva, jer smatra da i nije mogao biti predmet sudskog raspravljanja. Prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kao i izmjenama i dopunama tog zakona, za raspravljanje pitanja vraćanja stanova nadležan je upravni organ. U djelu prvostepene presude kojom je odbijen dio tužiteljicinog zahtjeva da joj se naknadi šteta na stvarima iz stana koja je nastupila nakon što je usljed ratnih dejstava napustila stan, Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu smatrajući da je pravilno utvrđeno kako nije dokazano da su tuženi prouzrokovali štetu.
5. Protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-406/03 od 5. februara 2004. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je presudom broj Rev-920/05 od 10. novembra 2005. godine, reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud smatra da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da tužiteljica nije imala pravo da traži naknadu od tuženih po osnovu korištenja tuđe stvari-predmetnog stana, niti da traži odgovarajući stan ili novčanu naknadu njegove vrijednosti, jer nije stekla stanarsko pravo nad tim stanom. Tužiteljici kao radnici tuženog je stan dodjeljen kao namjenski, za službene potrebe kućepazitelja, pa u smislu izričite odredbe člana 4. stav 1. Zakona o stambenim odnosima iz 1966. godine koji je bio na snazi kada je 1967. godine stan dodjeljen tužiteljici, nije ni mogla steči stanarsko pravo, obzirom da se stan za službene potrebe kućepazitelja mogao na korištenje dodjeliti samo kućepazitelju koje pravo prestaje sa prestankom dužnosti kućepazitelja. Ni po kasnijim stambenim propisima u Zakonima o stambenim odnosima iz 1974. godine i iz 1984. godine, kao i Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», broj 11/98) tužiteljica nije mogla steći stanarsko pravo. U pogledu djela tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na naknadu za oduzimanje stvari iz stana koji je napustila, Vrhovni sud smatra da nema dokaza da su tuženi prouzrokovali štetu.
6. Apelant u apelaciji ističe da je Vrhovni sud presudom broj Rev-920/05 od 10. novembra 2005. godine, kojom je reviziju odbio kao neosnovanu.povrijedio njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i ličnu sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
« Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U toku postupaka koji su vođeni po tužbenom zahtjevu apelantove pokojne majke, nesporno je utvrđeno da je stan koji je ona koristila prije rata, kao čistaćica i kućepazitelj, bio namjenski stan, nad kojim nije stekla stanarsko pravo. Ustavni sud podsjeća da se prema Zakonu o stambenim odnosima, namjenski stan, kakav je koristila majka apelanta, nije smatran stanom u smislu ovog zakona i da se nad njim nije moglo steći stanarsko pravo. Upravo okolnost da tužiteljica nije stekla stanarsko pravo, jer je umrla u toku vođenja upravnog postupka u kojem se trebalo odlučiti o tom pravu, bila je odlučna za odbacivanje njenog tužbenog zahtjeva. Nadalje, tužiteljica je u predmetnom stanu, do izbijanja ratnih sukoba živjela sama, u jednočlanom domačinstvu, koju činjenicu ne osporava ni apelant, iz čega slijedi da nema lica koja se mogu pozivati na eventualna prava u pogledu predmetnog stana.
10. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je apelacija očigledno neosnovana, jer apelant ni na koji način nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović