Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-373/06 (D. S.)

Odluka donesena 05. 04. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-373/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-373/06, rješavajući apelaciju Dragana Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Simića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj Pžp-819/05 od 28. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, podnio je 22. februara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj Pžp-819/05 od 28. decembra 2005. godine.

2. Rješenjem Poreske uprave Ministarstsva finansija Republike Srpske-Područni centar Bijeljina-Odjeljenje za poreske obveznike, pravne i zajedničke poslove (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) broj 05/0703-456-295/04 od 12. augusta 2005. godine, apelant je oglašen krivim zbog prekršaja iz člana 43. Zakona o akcizama i porezu na promet Republike Srpske, jer u periodu od 3. oktobra 2002. godine do 25. februara 2003. godine kao direktor preduzeća-zemljoradnička zadruga «Dojčin Lukić» iz Lopara (u daljnjem tekstu: Preduzeće) nije u zakonskom roku izvršio uplatu poreza na promet usluga u iznosu od 1.020,52 KM i poreza na promet za redovno i bezbjedno odvijanje željezničkog saobraćaja u iznosu od 255,13 KM, pa mu je primjenom člana 71. stav 2. istog Zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM.

3. Protiv navedenog rješenja Poreske uprave apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu u Bjeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je rješenjem broj Pžp-819/05 od 28. decembra 2005. godine odbio žalbu apelanta kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Okružni sud navodi da je Poreska uprava pravilno utvrdila činjenično stanje i pravilno primjenila materijalno pravo. U pogledu žalbenog navoda apelanta da u vrijeme kada je navedeno da je obavljao dužnost direktora on nije mogao formalno pravno biti odgovorno lice, jer Preduzeće nije bilo upisano u sudski registar, pa dakle nije uopšte bilo subjekt poslovanja, Okružni sud smatra da ta činjenica nije mogla biti od uticaja za uspostavljanje njegove odgovornosti, jer je apelant faktički obavljao dužnost direktora, tako se ponašao, preduzimajući sve radnje za koje je direktor inače ovlašten. Obzirom na činjenicu faktičkog obavljanja poslova direktora, apelant je imao status odgovornog lica koje je u potpunosti odgovorno za zakonito i pravilno poslovanje Preduzeća i poštovanje zakonskih rokova za plačanje poreza na promet usluga i poreza na promet za redovno i bezbjedno odvijanje željezničkog saobraćaja.

4. Protiv navedenog rješenja Okružnog suda apelant je Ustavnom sudu 22. februara 2006. godine podnio apelaciju u kojoj iznosi iste argumente i stavove kao u žalbi kojom je osporavao prvostepenu odluku. Smatrajući da je Okružni sud, na osnovu prvostepenog rješenja, nepravilno proveo prekršajni postupak i pogrešno utvrdio činjenice, posebno ističe okolnost da nije utvrđeno njegovo svojstvo odgovornog lica obzirom da Preduzeće nije bilo registrovano u sudskom registru.. Tvrdi da je u odnosu na njega povrijeđen zakon i u odnosu na odmjerenu kaznu, jer mu kao nezaposlenom licu nije izrečena blaža kazna. Ističe da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

6. „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Budući da apelant smatra da mu je u postupku okončanom osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud prvo treba dati odgovor na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije uopšte primjenjiv u konkretnom slučaju, odnosno da li se radi o «krivičnoj optužbi» protiv apelanta.

8. Prema usvojenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.

9. Apelant je proglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o akcizama i porezu na promet. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi, obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije je da odvrati od takvog činjenja i kazni počinioca. U konkretnom slučaju, norma kojom su propisani prekršaji se odnosi na sve poreske obveznike, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu skupinu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije se uglavnom ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih skupina poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine). Svrha kazne u prekršajnom postupku je sprečavanje djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne je, prema Zakonu o akcizama i porezu na promet, uspostavljanje i jačanje poreske discipline poreskih obveznika radi prikupljanja poreza, što je u javnom interesu. Obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da sve ovo upućuje da se radi o «krivičnoj» optužbi, prije nego o disciplinskoj sankciji te je, dakle, član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.Pored toga, Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

11. Nezadovoljan presudom Okružnog suda apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje se sud opredjelio. Međutim, apelant ne nudi dokaze ili činjenice iz kojih bi sa dovoljnom jasnočom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, procjenu navoda iznesenih u apelaciji koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnih propisa, apelant je iznosio tokom drugostepenog postupka i sud je povodom tih navoda izvršio procjenu činjenica i dokaza, a zatim na osnovu te procjene primjenio materijalno pravo. U kontekstu navedenog, apelantu je obezbjeđen pristup sudu koji je dovoljno jasno obrazložo svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, pa Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u svojoj apelaciji ponavlja navode koje su već isticani u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja rješenja, broj Pžp-819/05 od 28. decembra 2005. godine. Najzad, ni sam apelant ne osporava činjenice na osnovu kojih je Okružni sud utvrdio da je apelant faktički obavljao dužnost direktora i tako se ponašao poduzimajući sve radnje za koje je direktor inače ovlašten. Ova činjenica je bila od odlučujučeg značaja za utvrđivanje njegovog statusa odgovornog lica koje je u potpunosti odgovorno za zakonito i pravilno poslovanje Preduzeća, a time i uspostavljanja odgovornosti u smislu odredbi Zakona o akcizama i porezu na promet i Zakona o prekršajima za period od 3. oktobra 2002. godine do 25. februara 2003. u kojem nisu poštovani zakonski rokovi za plačanje poreza na promet usluga i poreza na promet za redovno i bezbjedno odvijanje željezničkog saobračaja.

12. U vezi sa prethodno iznesenim, Ustavni sud smatra da apelant nije predočio činjenice koje mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje ustavnog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-373/06 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio