Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3179/06 (M. R.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
- Izuzeće
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3179/06
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3179/06, rješavajući apelaciju Muhameda Redžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Muhameda Redžića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. Rev-097-0-Rev-06-000024 od 10. oktobra 2006.
godine i 097-0-Gž-06-000178 od 16. juna 2006. godine.
Ostaje na snazi Presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-521/02 od 18. januara 2005. godine.
Nalaže se Osnovnom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da omogući izvršenje Presude broj P-521/02 od 18. januara 2005.
godine i da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Muhamed Redžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnio je 23. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 097-0-Rev-06-000024 od 10. oktobra 2006. godine i 097-0-Gž-06-000178 od 16. juna 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. S obzirom da je apelant prije podnošenja ove apelacije, 23. septembra 2006. godine, Ustavnom sudu podnio zahtjev za izvršenje Odluke broj AP 2367/05 od 14. marta 2006. godine, zaveden pod brojem AP 2714/06, a apelaciju protiv odluka Apelacionog suda koje su donesene u postupku izvršenja Odluke AP 2367/05 od 14. marta 2006. godine podnio je 23. novembra 2006. godine, to je Ustavni sud, na osnovu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da se apelacije br. AP 2714/06 i AP 3179/06 spoje u jedan predmet, pod brojem AP 3179/06, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
3. Odgovori na navedenu apelaciju u ovoj odluci nisu posebno traženi zbog toga što su odgovori o istom pitanju zatraženi i dobiveni u predmetu AP 2367/05, u kojem je donesena meritorna odluka 14. marta 2006. godine, s obzirom da se i ova apelacija odnosi na identične činjenične i pravne osnove.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 25. septembra 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) radi povrata stvari i naknade štete u visini od 71.994,50 KM, sa zakonskom kamatom od dana podnošenja tužbe i troškovima postupka. Pismenim podneskom 10. novembra 2004. godine precizirao je tužbeni zahtjev i tražio povrat pokretnih stvari zbog stjecanja bez osnova, uz naknadu troškova postupka. U tužbi je naveo da je sve do 1992. godine bio vlasnik samostalne zlatarske radnje «Redžić» u Brčkom, da je krajem aprila 1992. godine radnju zaključao, obezbijedio je metalnim roletnama i zbog poznatih razloga s porodicom napustio grad. Naveo je da je u radnji ostavio opremu, zlato i druge dragocjenosti, koje je u tužbi individualno odredio. Po povratku u Brčko saznao je da je u oktobru 1992. godine Srpska općina Brčko formirala komisiju čiji je zadatak bio da iz njegove radnje preuzme svu opremu i robu za potrebe tadašnje Općine Brčko, koja je realizovala posao tako što je stvari popisala i predala organu koji ju je ovlastio za taj posao - Srpskoj općini Brčko. Tužbu je usmjerio prema označenom tuženom, kao pravnom slijedniku bivše Srpske općine Brčko. Predložio je da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će uspostaviti obavezu za tuženog i to na ime povrata individualno određenih stvari ili isplate novčanog iznosa od 71.994,50 KM, sa zakonskom kamatom od dana podnošenja tužbe, uz troškove parničnog postupka.
6. Osnovni sud je Presudom broj P-521/02 od 18. januara 2005. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev tako što je obavezao tuženog da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje zlatarsku opremu i druge dragocjenosti individualno određene u dispozitivu presude ili da postupi po alternativno postavljenom zahtjevu tako što će apelantu, na ime izuzete opreme, zlata, ukrasnog kamenja, srebra, mašina i druge opreme isplatiti novčani iznos od 71.994,50 KM, sa zakonskom kamatom i troškovima postupka.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određenih stvari i da pravo na podnošenje ove tužbe ne zastarijeva. Zbog te činjenice nije mogao prihvatiti prigovor tuženog u pogledu zastare potraživanja na alternativno postavljeni tužbeni zahtjev. Naveo je da je odredbom člana 209. Zakona o obligacionim odnosima propisano da oštećeni od odgovornog lica može zahtijevati naknadu štete, po pravilima koji važe u slučaju stjecanja bez osnova. Na institut stjecanja bez osnova primjenjuje se opći zastarni rok od 10 godina, pa ga Osnovni sud s obzirom na datum izuzimanja stvari i datum podnošenja tužbe nije mogao prihvatiti. Ovaj sud nije prihvatio ni prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer je odredbom člana 71. stav 1. Statuta Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine utvrđeno da je tuženi, onako kako je označen u tužbi, pravni slijednik dijela općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne Brčko. Presudu je donio primjenom odredaba člana 41. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i čl. 209, 210. i 219. Zakona o obligacionim odnosima, i pri tom nespornim utvrdio da su mašine, oprema i dragocjenosti apelantovo vlasništvo. Osnovni sud, pored navedenog, obrazlaže da je pozivanje tuženog na Nalog Supervizora od 13. aprila 2000. godine, kojim se tvrdi da Brčko Distrikt ne preuzima obaveze nastale prije njegovog proglašenja, nije osnovan jer tuženi u tom pravcu sudu nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi se utvrdilo da se radi o specifičnoj obavezi i u čemu se ogleda ta specifičnost. Takva tvrdnja tuženog je prema ocjeni Osnovnog suda paušalna, a njom tuženi želi da izbjegne svoju odgovornost za povrat stvari ili naknadu njihove vrijednosti. Prigovor tuženog da ne drži u posjedu individualno određene stvari sud nije prihvatio, jer je u dokaznom postupku utvrđeno da je prednik tuženog izuzeo stvari bliže navedene u izreci presude, a šta je s njima dalje uradio za sud je irelevantno i time nije, po ocjeni tog suda, umanjena odgovornost tuženog.
8. Protiv presude Osnovnog suda tuženi je Apelacionom sudu izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži i prvostepena presuda preinači tako da se odbije apelantov tužbeni zahtjev. Postupajući po žalbi, Apelacioni sud je donio Presudu broj Gž- 124/05 od 15. juna 2005. godine kojom je žalbu uvažio, a Presudu Osnovnog suda P-521/02 od 18. januara 2005. godine preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude istakao je da je apelant zahtjev za predaju u posjed i slobodno raspolaganje individualno određenih stvari ili isplatu novčanog iznosa od 71.994,50 KM zasnovao na odredbi člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, a da je Osnovni sud, pozivajući se na odredbu člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, promjenom pravnog osnova tužbenog zahtjeva, na šta je ovlašten po Zakonu o parničnom postupku Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: ZPP BD), obavezao tuženog da apelantu vrati stvari koje su predmet spora, u posjed i slobodno raspolaganje ili da mu isplati novčani iznos od 71.994,50 KM, jer je utvrdio da su iz apelantove zlatarske radnje 1992. godine odnesene oprema i dragocjenosti na osnovu odluke Izvršnog odbora Općine Brčko u Republici Srpskoj a kako je tuženi, prema odredbi člana 71. Statuta Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine pravni sljednik i dijela općine Brčko u Republici Srpskoj, to je stvorena obaveza za tuženog. Apelacioni sud smatra da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje ali je pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno navedenu odredbu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Za primjenu navedene odredbe, prema stavu Apelacionog suda, bilo je nužno utvrditi da je apelant vlasnik stvari čiju predaju u posjed traži i da se individualno određene stvari nalaze u faktičkoj vlasti tuženog. Posjed, odnosno faktička vlast tuženog nije dokazana, pa je pobijana presuda Osnovnog suda, prema mišljenju Apelacionog suda, zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom da je apelantov alternativni zahtjev vezan za glavni zahtjev, koji u odnosu na tuženog nije osnovan, to se ni alternativnom zahtjevu nije moglo udovoljiti.
9. Protiv Presude broj Gž-124/05 od 15. juna 2005. godine apelant je izjavio reviziju Apelacionom sudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, ističući da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer je protivna razlozima koji su navedeni u obrazloženju i koji su proturječni jedan drugom. Istakao je da je Apelacioni sud u žalbenom postupku ocijenio da su u prvostepenom postupku kao nesporne utvrđene sve činjenice koje su relevantne za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, dakle da su stvari navedene u tužbenom zahtjevu apelantovo vlasništvo, da je označeni tuženi pravni slijednik Općine Brčko u Republici Srpskoj i da je pravni prednik tuženog donio odluku o izuzimanju stvari, te formirao komisiju radi kontrole kretanja stvari kojima se raspolagalo. Ovako utvrđeno činjenično stanje je, prema apelantovom mišljenju, upućivalo na primjenu instituta stjecanja bez osnova, na kojem je tužbeni zahtjev bio zasnovan prije nego što je prvostepeni sud promijenio pravni osnov. Pored navedenog, na okolnost bitne povrede postupka apelant je u izjavljenoj reviziji istakao da je predsjednik žalbenog vijeća Apelacionog suda, sutkinja Josipa Lucić, u vrijeme dok je prvostepeni postupak bio u toku, obavljala poslove šefice Ureda za zastupanje u Vladi Brčko Distrikta, pa je morala biti izuzeta iz žalbenog vijeća.
10. Postupajući po reviziji, Apelacioni sud je donio Presudu broj Rev-22/05 od 28. septembra 2005. godine, kojom je reviziju izjavljenu protiv Presude broj Gž-124/05 od 15. juna 2005. godine, odbio. U obrazloženju presude ovaj sud je naveo da je apelantova obaveza da dokaže da su stvari, individualno određene u dispozitivu prvostepene presude Osnovnog suda, preuzeli organi vlasti u Brčko Distriktu nakon uspostave teritorije Brčko Distrikta (nakon 8. marta 2000. godine), što apelant nesumnjivo nije dokazao, pa zbog toga ne može od tuženog tražiti njihovu predaju u posjed. U pogledu prigovora koji se odnosio na izuzeće sutkinje koja je bila predsjedavajuća žalbenog vijeća, navedeno je da taj prigovor nije osnovan jer ne postoje razlozi propisani u članu 48. Zakona o sudovima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
11. Apelant je 18. novembra 2005. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Apelacionog suda broj Rev-22/05 od 28. septembra 2005. godine i broj Gž-124/05 od 15. juna 2005. godine. Ustavni sud je Odlukom broj AP 2367/05 od 14. marta 2006. godine usvojio apelaciju i utvrdio povredu člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Tom odlukom Ustavni sud je ukinuo naprijed navedene odluke Apelacionog suda i naložio mu da po hitnom postupku donese novu odluku, te da u roku od 90 dana od dana prijema odluke Ustavnog suda obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama, s ciljem izvršenja Odluke AP 2367/05, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda.
12. Apelacioni sud je aktom broj 097-0-Gž-06-000178 od 3. jula 2006. godine Ustavnom sudu dostavio informaciju da je u ponovnom postupku, na sjednici vijeća 16. juna 2006. godine, donesena nova presuda u postupku po žalbi tuženog, a aktom broj 097-0-Rev-06-000024 od 18. oktobra 2006. godine nova presuda u postupku po izjavljenoj reviziji.
13. Odlučujući ponovo u postupku po žalbi, Apelacioni sud je u vijeću sastavljenom od sutkinje Josipe Lucić kao predsjednice vijeća, te Dragane Tešić i Ilje Klaić kao članova vijeća, donio Presudu broj 097-0-Gž-06-000178 od 16. juna 2006. godine, kojom je žalbu tuženog uvažio, Presudu Osnovnog suda broj P-521/02 od 18. januara 2005. godine preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev. I u ovoj odluci, koja je donesena u ponovnom postupku, stav žalbenog vijeća Apelacionog suda je takav da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, član 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta kada je odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer apelant u postupku nije dokazao da se individualno određene stvari navedene u tužbenom zahtjevu nalaze u posjedu tuženog u vrijeme donošenja presude, niti da su mu predate nakon njegovog uspostavljanja. Pored navedenog, i neosnovano bogaćenje koje je apelant odredio kao pravni osnov svog zahtjeva taj sud smatra neosnovanim, jer apelant nije dokazao da su individualno određene stvari prešle u imovinu tuženog.
14. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Odluke Apelacionog suda broj 097-0-Gž-06-000178 od 16. juna 2006. godine, Apelacioni sud je donio Presudu broj 097-0-Rev-06-000024 od 10. oktobra 2006. godine, kojom je apelantovu reviziju odbio. Taj sud smatra da revizija nije osnovana, da su razlozi dati u presudi Apelacionog suda prilikom odlučivanja o žalbi jasni, argumentovani i logični i da je irelevantno je li osnov za apelantovo potraživanje stvarno-pravni (povrat navedenih stvari) ili obligaciono-pravni zahtjev. Naime, kod stjecanja bez osnova stjecatelj je dužan da vrati stvari stečene bez osnova, a kada to nije moguće (zbog otuđenja ili propasti) dužan je isplatiti njihovu protuvrijednost u novcu. U konkretnom slučaju, prema mišljenju revizionog vijeća Apelacionog suda, apelant nije dokazao da su individualno određene stvari u posjedu tuženog niti da su te stvari preuzeli organi vlasti Brčko Distrikta, zbog čega je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH, odnosno član 210. Zakona o obligacionim odnosima. Činjenica, kako obrazlaže Apelacioni sud, da je tuženi teritorijalni i pravni slijednik Općine Brčko u Republici Srpskoj čiji organi su izuzeli i preuzeli te deponovali apelantove stvari ne može biti osnov za odgovornost tuženog, kako je zaključio i drugostepeni sud. U pogledu činjenice da je sutkinja Josipa Lucić za vrijeme trajanja postupka izvjesno vrijeme obavljala funkciju koordinatora za zastupanje Vlade Brčko Distrikta BiH i da je učestvovala u donošenju drugostepene presude kao predsjednica vijeća, prema mišljenju tog suda nije razlog za izuzeće, uz obrazloženje koje je identično ranijoj presudi tog suda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema apelantovom mišljenju, ovakve odluke žalbenog i revizionog vijeća Apelacionog suda rezultat su paušalne ocjene i proizvoljnog tumačenja pozitivno-pravnih propisa. Smatra da je stav žalbenog vijeća suprotan činjenicama koje su nesporno utvrđene u prvostepenom postupku i to da je pravni prednik Brčko Distrikta BiH Općina Brčko u Republici Srpskoj, preko svog organa IO SO Brčko, izuzela opremu i dragocjenosti iz apelantove zlatarske radnje, te da je tim stvarima raspolagala, vršila čuvanje, kontrolu kretanja, deponovanje i prodaju. Takvo činjenično stanje, prema apelantovom mišljenju, upućuje na primjenu instituta stjecanja bez osnova. Ponovo je, i pored Odluke Ustavnog suda broj AP 2367/05 od 14. marta 2006. godine, kojom je utvrđena povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu i u kojoj je zaključeno da Apelacioni sud povodom apelantovog prigovora (revidenta) nije dao niti jedan suštinski razlog u pogledu postojanja ili nepostojanja razloga za izuzeće, u ponovnom postupku za predsjednicu žalbenog vijeća imenovana ista sutkinja Josipa Lucić, koja je u vrijeme vođenja prvostepenog postupka obavljala poslove šefice Ureda za zastupanje u vladi Brčko Distrikta, pa prema tome, s obzirom na ovlaštenja koja je imala, bila u mogućnosti da daje upute i smjernice za zastupanje tuženog. U postupku po reviziji Apelacioni sud zaključuje da je drugostepena odluka pravilna i zakonita, a da pri tom nije savjesno i brižljivo cijenio dokaze i činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, niti je revizione razloge koji su bili od odlučnog značaja podvrgao svojoj ocjeni već je, kao jasne i argumentovane, prihvatio razloge žalbenog vijeća istog suda.
b) Odgovor na apelaciju
16. Apelacioni sud je u svom ranijem odgovoru na apelaciju istakao da su apelantove tvrdnje o povredi ustavnih prava neosnovane, jer pokretne apelantove stvari koje su predmet konkretnog spora nije izuzeo tuženi. Prema mišljenju tog suda, tuženi nije pravni slijednik Općine Brčko u Republici Srpskoj, niti je apelant u toku postupka dokazao da su stvari opisane u tužbenom zahtjevu preuzeli organi vlasti u Brčko Distriktu nakon uspostave teritorije Brčko Distrikta, dakle 8. marta 2000. godine. Zbog navedenog, stav Apelacionog suda je da nema neosnovanog bogaćenja tuženog niti se tuženi mogao obavezati za predaju stvari u posjed apelantu, odnosno isplatu protuvrijednosti stvari u novcu. U pogledu zahtjeva za izuzeće sutkinje Josipe Lucić, taj sud je istakao da nije bilo razloga za izuzeće jer imenovana sutkinja nije učestvovala u postupku u kojem je donesena prvostepena presuda niti je u tom postupku preduzela bilo koju procesnu radnju. Potvrđen je apelantov navod da je sutkinja Josipa Lucić u toku trajanja prvostepenog postupka obavljala funkciju koordinatora Ureda za zastupanje Vlade Brčko Distrikt, bez ovlaštenja koja je apelant u apelaciji istakao.
17. Tuženi je u svom ranijem odgovoru istakao da navodi apelacije nisu osnovani, jer je žalbeno i reviziono vijeće Apelacionog suda na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo materijalno pravo. Naveo je da apelant u sudskom postupku nije dokazao da tuženi drži stvari u faktičkoj vlasti ili da ih je otuđio, jer se sporni događaj dešavao u ratnom periodu (1992-1993. godina), a Brčko Distrikt je formiran 8. marta 2000. godine, što ukazuje da ni faktički nije mogao preuzeti izuzete mašine i dragocjenosti od pravnog prednika, a da ih je preuzeo ne bi bilo razloga da ih ne preda apelantu. Zbog navedenog smatra da su navodi apelacije proizvoljni, te da je kao neosnovanu treba odbiti.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o sudovima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» br. 5/00, 1/01, 10/01, 5/02, 6/02 i 14/02) relevantne odredbe glase: «Izuzeće sudija i sudskih službenika Član 48. tačka 9.
Izuzeće sudija odnosno sudskih službenika vrši se u sljedećim slučajevima:
(9) ako je u nekom drugom svojstvu prethodno imao neke veze sa predmetom;
Član 50.
Sudija ne može učestvovati u postupku gdje postoje okolnosti koje umanjuju vjeru u njegovu nepristranost. Posebno će se obratiti pažnja na ovaj dio zakona ako stranka u postupku zahtijeva od suda izuzeće sudije po osnovu ovog zakona.»
19. Zakon o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05) relevantne odredbe glase:
«Član 127. stav 3.
Sud će po tužbi postupiti i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva, a ako je tužilac naveo pravni osnov, sud nije vezan za taj pravni osnov.
Član 301.
Apelacioni sud će presudom preinačiti prvostepenu presudu:
1. ako je prvostepeni sud pogrešno ocijenio isprave ili posredno izvedene dokaze, a odluka prvostepenog suda je zasnovana isključivo na tim dokazima 2. ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama zasnovana presuda 3. ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
Član 303.
U obrazloženju presude donijete u sjednici vijeća Apelacioni sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja.
Član 321. stav 2.
Apelacioni sud ne mora obrazložiti svoju odluku ako odbije reviziju zbog toga što smatra da ne postoje povrede odredaba parničnog postupka koje revident ističe.
Član 284.
(1)Bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.
(2)Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji:
(....)
2. ako je presudu donio sudija koji se po zakonu mora izuzeti odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet;
(...)
12. ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
Član 286.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.»
20. Statut Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 9/00, 23/00 i 28/00) relevantne odredbe glase:
«Član 71.
Pravni sljedbenik (1)Stupanjem na snagu ovog Statuta prestaju da postoje sve općinske administracije koje postoje na teritoriji Distrikta. Općinski uredi i pravna lica koja su osnovana ili ih finansira postojeća općinska administracija nastavit će da pružaju usluge u skladu sa važećim zakonima, po instrukcijama Vlade Distrikta, sve dok se to ne izmijeni zakonom Distrikta.
(2)Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine je pravni sljedbenik dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko.
(...)»
VI. Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 097-0-Rev-06-000024 od 10. oktobra 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donijeta 10. oktobra 2006. godine, a apelacija je podnesena 23. novembra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant pobija presude Apelacionog suda tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
k)Pravo na imovinu».
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:
«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)»
28. Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na povrat pokretnih stvari zbog stjecanja bez osnova, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 2367/05 od 14. marta 2006. godine (nije objavljena), povodom apelacije o istom činjeničnom i pravnom osnovu, zaključio da je Apelacioni sud u postupku po žalbi i u postupku po reviziji postupio proizvoljno u primjeni pozitivno-pravnih odredbi, jer u žalbenom postupku nisu dati razlozi o odlučnim činjenicama, a u postupku po reviziji nije suštinski odgovoreno na prigovor za izuzeće sutkinje.
29. S obzirom da ovom apelacijom apelant ističe da mu je, nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2367/05 od 14. marta 2006. godine, kojom je utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u ponovnom postupku pred Apelacionim sudom također povrijeđeno pravo na pravično suđenje, to će Ustavni sud preispitati je li postupak pred Apelacionim sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te jesu li odluke donesene nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 2367/05 od 14. marta 2006. godine, donesene u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud napominje, kao i u ranijoj Odluci broj AP 2367/05 od 14. marta 2006. godine, da prema vlastitoj jurisprudenciji Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02 i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da «nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno» (vidi bivši Dom za ljudska prava, «Trgosirovina Sarajevo (DDT)» protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
31. Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima «prominentno mjesto u demokratskom društvu» (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima, pa prema tome i pravilna primjena materijalnog prava.
32. Slijedom navedenog, Ustavni sud ističe da je u Odluci broj AP 2367/05 od 14. marta 2006. godine, kojom je utvrđena povreda prava na pravično suđenje, zaključio da Apelacioni sud prilikom odlučivanja po žalbi nije suštinski odgovorio niti dovoljno jasno i konkretno obrazložio iz kojih razloga je prvostepenu presudu preinačio odbivši apelantov tužbeni zahtjev. Zbog takvog postupanja Apelacionog suda Ustavni sud je ukazao na proizvoljnu primjenu prava, pa prema tome i na povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U toj odluci Ustavni sud je dalje zaključio da Apelacioni sud u postupku po izjavljenoj reviziji nije dao suštinske razloge zbog kojih je reviziju odbio, a na apelantov prigovor u pogledu izuzeća sutkinje predsjedavajuće žalbenog vijeća odgovoreno je paušalno, bez i jednog suštinskog razloga u pogledu postojanja ili nepostojanja razloga za izuzeće.
33. S obzirom da se apelant ovom apelacijom žali na presude Apelacionog suda donesene u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2367/05 od 14. marta 2006. godine, Ustavni sud će ispitati je li u ponovnom postupku po žalbi i reviziji navedeni sud primijenio zakon proizvoljno ili ne.
34. U tom smislu, Ustavni sud konstatuje da je Apelacioni sud u žalbenom postupku za predsjedavajuću žalbenog vijeća ponovo imenovao sutkinju za koju je revizijom u ranijem postupku ukazivano da nije mogla biti predsjedavajuća ili član vijeća zbog funkcije koju je obnašala za vrijeme vođenja prvostepenog postupka. Dalje, taj sud je ponovio navode koji se tiču utvrđivanja činjenica i bitnih povreda postupka, ocijenivši da je u prvostepenom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje te da nije bilo bitnih povreda postupka, ali da je pogrešno primijenjen materijalni propis i to član 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Naime, Apelacioni sud je u Presudi broj 097-0-Gž-06-000178 od 16. juna 2006. godine istakao da je za primjenu te zakonske odredbe bilo nužno utvrditi da je apelant vlasnik stvari čiju predaju u posjed i slobodno raspolaganje traži, te da se individualno određene stvari nalaze u faktičkoj vlasti tuženog, a to u postupku nije dokazano. Apelacioni sud je naveo «... da bi obavezivanju tuženog bilo mjesta samo u slučaju da je apelant tokom postupka ponudio dokaze, čijim provođenjem bi se utvrdilo da su navedene stvari predate općinskoj administraciji Općine Brčko i da ih i dalje drži u posjedu tuženi....». Prema mišljenju tog suda, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku ne postoji osnov za odgovornost tuženog, jer se odgovornost ne može zasnivati samo na činjenici da je tuženi teritorijalni slijednik Općine Brčko u Republici Srpskoj, pa je na osnovu člana 301. ZPP BD prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen.
35. Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 301. stav 3. ZPP BD proizlazi da Apelacioni sud može presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno ali je pogrešno primijenjen materijalni propis, a da je u članu 303. istog zakona propisano da sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja. Iz prakse Evropskog suda za ljudska prava proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak od suštinske važnosti za ishod predmeta, sud se u tom slučaju mora posebno pozabaviti s njim u svojoj presudi. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
36. Žalbom tuženog prvostepena presuda je pobijana iz svih razloga propisanih zakonom, ali se iz presude Apelacionog suda ne vide razlozi koji su opredijelili sud da donese takvu presudu, što po mišljenju Ustavnog suda ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, pa prema tome i na povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući drugostepenu presudu, relevantne propise, propise primijenjene u prvostepenoj i drugostepenoj presudi, te dovodeći ih u vezu s kriterijima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i nizom elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, te konstatovao da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene prava. Ustavni sud smatra da Apelacioni sud u postupku po žalbi nije dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, jer je ponovo isticao samo razloge zbog kojih prvostepeni sud nije mogao primijeniti odredbu materijalnog prava koju je primijenio, te da li je bilo mjesta da se pravni osnov mijenja. Istovremeno, Apelacioni sud ne daje apsolutno nikakve razloge zbog kojih je prvostepeni sud trebao primijeniti neku drugu zakonsku odredbu ili drugi zakon (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluku broj AP 2629/05 od 28. novembra 2006. godine), niti je dovoljno jasno obrazložen stav u pogledu prihvatanja nedostatka pasivne legitimacije.
37. U postupku po izjavljenoj apelantovoj reviziji, u kojoj je isticano da su u drugostepenom postupku počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je protivna razlozima navedenim u obrazloženju, reviziono vijeće Apelacionog suda ponovo je odbilo reviziju kao neosnovanu pozivajući se na iste razloge koje je istakao i drugostepeni sud u žalbenom postupku. S obzirom da je Ustavni sud u ovoj odluci već dao detaljno obrazloženje u pogledu proizvoljne primjene prava u postupku po žalbi, proizlazi da je i presuda donijeta u postupku po izjavljenoj reviziji proizvoljna iz istih razloga kao i drugostepena. Dakle, proizlazi da je i ovom presudom povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored navedenog, Ustavni sud uočava da je u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2367/05 od 14. marta 2006. godine, kojom je konstatovano da Apelacioni sud u postupku po reviziji nije suštinski odgovorio po prigovoru za izuzeće sutkinje predsjednice žalbenog vijeća Josipe Lucić, ista sutkinja u postupku izvršenja navedene odluke Ustavnog suda ponovo imenovana za predsjedavajuću žalbenog vijeća, a u obrazloženju Presude broj 097-0-Rev-06-000024 od 10. oktobra 2006. godine, povodom apelantovog revizijskog prigovora na ovu okolnost, odgovoreno je «...činjenica da je sutkinja ovog suda Josipa Lucić za vrijeme trajanja prvostepenog postupka (od 25. septembra 2002. godine do 18. januara 2005. godine) izvjesno vrijeme obavljala funkciju koordinatora Ureda za zastupanje Vlade Brčko Distrikta BiH, te da je učestvovala u donošenju presude kao predsjedavajuća žalbenog vijeća u drugom stepenu, po ocjeni ovog suda, nije razlog za izuzeće u smislu člana 48. tačka 9. Zakona o sudovima Brčko Distrikta BiH». Dakle, obrazloženo je identično kao i ranijom odlukom povodom koje je Ustavni sud odlučivao i ukazao na propuste i obaveznost navođenja suštinskih razloga u obrazloženju (neobjavljena Odluka broj AP 2367/05 od 14. marta 2006. godine). U članu
314. ZPP BD propisano je da stranke u reviziji mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. Ako se ovaj apelantov navod dovede u vezu s razlozima propisanim u članu 284. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH i razlozima propisanim u članu 48. tačka 9. Zakona o sudovima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koji propisuje da se izuzeće sudija vrši u slučaju da je sudija u nekom drugom svojstvu imao neke veze sa predmetom, onda se uočava da reviziono vijeće apelacionog suda, osim paušalnog navoda da prigovor na ovu okolnost nije osnovan, ponovo nije dao niti jedan suštinski razlog u pogledu postojanja ili nepostojanja razloga za izuzeće.
38. Ustavni sud zaključuje da je postupanjem Apelacionog suda povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. Zbog navedenog, Ustavni sud će u skladu s odredbom člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, ispitati je li postupak koji je okončan Presudom Osnovnog suda broj P-521/02 od 18. januara 2005. godine bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, odnosno je li Osnovni sud u postupku donošenja svoje odluke zadovoljio standarde propisane u članu 6. Evropske konvencije. U tom smislu Ustavni sud konstatuje da je Osnovni sud prilikom odlučivanja po apelantovim tužbenim zahtjevima donio Presudu broj P-521/02 od 18. januara 2005. godine, nakon što je pribavio i ocijenio veliki broj dokaza, te je cijeneći ih pojedinačno i u međusobnoj vezi donio odluku kojom je usvojio tužbeni zahtjev u pogledu povrata stvari i stjecanja bez osnova. Osnovni sud je, obrazlažući svoju presudu, dao odgovor na svaki prigovor tužene, kako u pogledu osnovanosti tužbenih zahtjeva tako i u pogledu prigovora nedostatka pasivne legitimacije, pa je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo za koje je dao detaljno, jasno i precizno obrazloženje, koje kao takvo prihvata i Ustavni sud.
40. Ustavni sud zaključuje da ostaje na snazi Presuda Osnovnog suda broj P-521/02 od 18. januara 2005. godine.
Ostali navodi
41. U svjetlu zaključka u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da je pobijanim presudama Apelacionog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer Apelacioni sud u žalbenom postupku nije dao razloge o odlučnim činjenicama, a u postupku po reviziji nije suštinski odgovorio po prigovoru za izuzeće sutkinje predsjedavajuće žalbenog vijeća, iako je prema članu 314. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine bio obavezan na to, jer se radi o prigovoru koji ukazuje na bitnu povredu postupka, što upućuje na zaključak da je došlo do proizvoljnosti u primjeni pozitivno-pravnih odredbi.
43. Zbog navedenog, Ustavni sud je u skladu s odredbom člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, ispitao je li postupak koji je okončan Presudom Osnovnog suda broj P-521/02 od 18. januara 2005. godine bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, odnosno je li Osnovni sud u postupku donošenja svoje odluke zadovoljio standarde propisane u članu 6. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da je Osnovni sud, obrazlažući svoju presudu, dao odgovor na svaki prigovor tužene, kako u pogledu osnovanosti tužbenih zahtjeva tako i u pogledu prigovora nedostatka pasivne legitimacije, pa je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo za koje je dao detaljno, jasno i precizno obrazloženje, koje kao takvo prihvata i Ustavni sud i zaključuje da ostaje na snazi Presuda Osnovnog suda broj P-521/02 od 18. januara 2005. godine.
44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović