Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1297/06 (U. Š.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1297/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-1297/06, rješavajući apelaciju Uzeira Šaljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Uzeira Šaljića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-74/05 od 30. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Uzeir Šaljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 29. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-74/05 od 30. decembra 2005. godine.
2. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), broj 23-04/II-23-P-236/02 od 14. juna 2003. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za vraćanje stana u posjed u Sarajevu, u Ulici. Fetaha Bećirbegovića broj 33. Prvostepeni organ je prilikom odlučivanja o zahtjevu za povrat stana utvrdio da je apelant bio nosilac stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) na predmetnom stanu od 1984. godine do 1996. godine, kada ga je napustio i predao vlasniku, koji mu je dodijelio veći stan i kreditna sredstva. Apelant je, prema utvrđenju prvostepenog organa, zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed podnio 20. juna 2002. godine. Cijeneći odredbe čl. 15. stav 2. i 18 e. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH», broj 27/99) rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana je bio 4. juli 1999. godine. Kako je apelant zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed podnio po proteku prekluzivnog roka, njegov zahtjev je odbijen kao neosnovan.
3. Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) je odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepenog rješenja od 14. juna 2003. godine, donio rješenje, broj 27/02-23-935/04 od 18. maja 2004. godine, kojim je poništio prvostepeno rješenje i predmetnu pravnu stvar riješio tako što je zahtjev apelanta za vraćanje u posjed predmetnog stana odbacio kao neblagovremen. U obrazloženju navedenog rješenja konstatovano je da iz podataka spisa predmeta proizilazi da je apelant zahtjev za povrat stana podnio nakon proteka prekluzivnog roka, zbog čega je zahtjev trebalo odbaciti, a ne odbiti.
4. Apelant je protiv drugostepenog organa uprave, radi poništenja rješenja od 18. maja 2004. godine, pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je donio presudu, broj U-617/04 od 29. septembra 2004. godine, kojom je uvažena tužba apelanta i poništeno rješenje drugostepenog organa uprave od 18. maja 2004. godine, a predmet vraćen drugostepenom organu uprave na ponovno odlučivanje po žalbi.
5. Drugostepeni organ uprave je, postupajući po uputama Kantonalnog suda, ponovno razmotrilo žalbu apelanta izjavljenu protiv prvostepenog rješenja od 14. juna 2003. godine, nakon čega je donio novo rješenje, broj 27/02-23-935/04 od 4. januara 2005. godine, kojim je žalba apelanta odbijena. U obrazloženju rješenja navedeno je da je prvostepeni organ uprave pravilno odlučio kada je rješenjem odbio zahtjev apelanta, temeljeći svoju odluku na Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer su rokovi dati u članu 5. stav 2. i 18e. navedenog Zakona materijalno pravne prirode, određeni materijalnim propisom, prekluzivni i imaju za posljedicu gubitak prava na stan, pa zahtjev kao takav treba odbiti.
6. Apelant je ponovo pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog organa uprave, radi poništenja rješenja od 4. januara 2005. godine. Kantonalni sud je presudom, broj U-74/05 od 30. decembra 2005. godine, tužbu apelanta odbio. U obrazloženju presude taj sud je istakao da je prvostepeni organ uprave, cijeneći provedene dokaze, na pravilan i zakonit način utvrdio da je zahtjev apelanta podnesen 20. juna 2002. godine, dakle nakon zakonom propisanog roka određenog u članu 5. stav 2. u vezi sa članom 18e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, cijeneći dati rok kao prekluzivan, čije propuštanje ima za posljedicu gubitak prava na stan.
7. Apelant smatra da je donošenjem osporene presude Kantonalnog suda, broj U-74/05 od 30. decembra 2005. godine, povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na imovinu do koje je došlo odbijanjem zahtjeva za vraćanje stana u posjed, jer je u postupku utvrđeno da ga je podnio po proteku prekluzivnog roka.
11. Osporena presuda Kantonalnog suda utemeljena je na odredbama Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br.9/05) i Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH», br. 27/99 i 56/01). Navedeni zakonski propisi su javno objavljeni i svima dostupni, potpuno razumljivi i uspostavljeni u cilju pravne sigurnosti i jednakosti pred zakonom. Kantonalni sud je konstatovao da je apelant zahtjev za povrat stana podnio nakon prekluzivnog roka, propisanog u članu 5. stav 2. i 18e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, zbog čega mu je stanarsko pravo prestalo. Apelant, dakle, nije postupio u skladu sa propisima na osnovu kojih je zatražio povrat stana, niti je u upravnom sporu dokazao da je zahtjev za povrat stana podnio blagovremeno, zbog čega mu je prestalo svojstvo NSP na predmetnom stanu.
12. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li apelant podnio zahtjev za povrat stana u posjed u zakonom propisanom roku, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegov navod o kršenju prava na imovinu zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
14. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pažljivo analizirali i obrazložili primjenu relevantnih odredaba koje su primijenili u konkretnom slučaju i za utvrđeno činjenično stanje dali razumne i prihvatljive razloge. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise ili da su na proizvoljan način cijenili izvedene dokaze, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović