Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1369/06 (F. M.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1369/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-1369/06, rješavajući apelaciju Fikreta Mujanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15., člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Mujanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-216/04 od 3. marta 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Fikret Mujanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je, 9. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-216/04 od 3. marta 2006. godine.
2. Apelant je, 23. oktobra 2001. godine, podnio tužbu Osnovnom sudu u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), protiv Hemijske industrije «Destilacija» a.d. Teslić (u daljnjem tekstu: tužena), radi vraćanja na posao. Odlučujući o tužbi, Osnovni sud je donio djelomičnu presudu broj Rs-92/01 od 5. novembra 2002. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-148/03 od 21 januara 2004. godine, i obavezao tuženu da apelanta odmah vrati na posao i da mu naknadi troškove postupka.
3. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tuženog rješenjem, broj Rev-216/04 od 3. marta 2006. godine, reviziju usvojio, obje nižestepene presude ukinuo i tužbu odbacio kao neblagovremenu. U obrazloženju rješenja taj sud je istakao da je u članu 57. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 10/98) koji se primjenjivao u spornom periodu, propisano da radnik, ako poslodavac ćuti o njegovom prigovoru, može u roku od 15 dana od dana kada je poslodavac trebao odlučiti o prigovoru podnijeti tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava. Vrhovni sud navodi da se radi o roku prekluzivnog karaktera, o kojem sud vodi računa po službenoj dužnosti, čijim propuštanjem dolazi ne samo do gubitka prava na tužbu nego do gubitka samog prava u materijalnom smislu. Prihvatiti stav nižestepenih sudova, po mišljenju tog suda, da radnik kod postavljenog zahtjeva za vraćanjem na rad nije vezan propisanim rokom za podnošenje tužbe, značilo bi negiranje zakonom utvrđenih procesnih pretpostavki za podizanje tužbe u radnom sporu i ozbiljno bi ugrozilo temeljni princip koji vrijedi za sve, a ne samo za radnopravne odnose - načelo pravne sigurnosti. Taj sud je utvrdio da apelant ne radi kod tužene od 8. oktobra 1999. godine, da je tužena rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu donijela 17. januara 2000. godine nakon čega je on zatražio prava kod tužene ulaganjem prigovora na to rješenje. Kada mu nije odgovoreno u zakonom propisanom roku, umjesto da blagovremeno podnese tužbu, on je podnio četiri mjeseca kasnije, zbog čega je tužba odbačena.
4. Apelant smatra da mu je odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pristup sudu kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u činjenici što je disciplinski procesuiran, a nikada nije dobio odluku drugostepene disciplinske komisije po prigovoru, što je po mišljenju Vrhovnog suda bio uslov za podnošenje tužbe. Način kako Vrhovni sud odlučuje o njegovom zahtjevu bio bi «začarani krug», jer mu se ne dopušta da se obrati sudu prije nego je tužena odlučila o prigovoru, odnosno obavezuje se da se sudu obrati u određenom roku, iako konačnu odluku tužene nije nikad dobio, zbog čega mu je onemogućen pristup sudu.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju je, prvo, da utvrdi koja je konačna odluka, da li su iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi i da li je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano u članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužene, 23. oktobra 2001. godine, radi vraćanja na posao. Osnovni sud je odlučujući o tužbi donio presudu, broj Rs-92/01 od 5. novembra 2002. godine, a koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-148/03, kojom je tužena obavezana da apelanta odmah vrati na posao. Vrhovni sud je povodom revizije tužene rješenjem, broj Rev-216/04 od 3. marta 2006. godine, ukinuo obje nižestepene presude i tužbu odbacio, nalazeći da je tužba neblagovremena, te da s toga nije ni dopuštena. Rješenje Vrhovnog suda utemeljeno je na Zakonu o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 10/98) koji se primjenjivao u spornom periodu, a koji u odredbi člana 57. propisuje: «radnik ima pravo da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja drugostepenog organa iz člana 56. stav 1. ovog Zakona , odnosno od isteka roka za odlučivanje po prigovoru ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu, radi zaštite svojih prava u skladu sa zaklonom. Radnik koji nije koristio pravo prigovora u preduzeću, nema pravo na sudsku zaštitu u smislu predhodnog stava». Navedeni zakonski propisi su javno objavljeni i svima dostupni, potpuno razumljivi i uspostavljeni radi zaštite prava radnika na način koji je propisan u zakonu, jednak za sve, u cilju pravne sigurnosti i jednakosti pred zakonom.
9. U pogledu navoda apelanta da mu je donošenjem rješenja Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je upravo Zakonom o radnim odnosima, koji je primijenjen u konkretnomn slučaju, propisan rok za podnošenje tužbe u radnom sporu, koji je prekluzivnog karaktera, što znači da se propuštanjem takvog roka gubi i samo pravo, pa se ne može govoriti ni o povredi prava na pristup sudu. Ograničenja koja postoje u pojedinim postupcima, a koja su vezana za određene rokove, zakonom propisane, uspostavljena su upravo u cilju efikasnog funkcioniranja pravnog sistema i pravnoj sigurnosti.
10. Vrhovni sud je, dakle, osporenim rješenjem odbio da raspravlja o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanata u revizionom postupku, već je nižestepene presude ukinuo i tužbu odbacio iz formalnih razloga, a u obrazloženju rješenja sud je naveo da apelant nije blagovoremeno podnio tužbu prvostepenom sudu dajući za takav stav i relevantno obrazloženje. Vrhovni sud je zaključio da se apelant nije mogao osloboditi obaveze da blagovremeno podnese tužbu, bez obzira što poslodavac nije u propisanom roku donio odluku o apelantovom prigovoru na rješenju o prestanku radnog odnosa. Prema zakonskim odredbama apelant je bio obavezan da podnese tužbu u roku od 15 dana od dana isteka roka u kojem je poslodavac morao donijeti odluku o prigovoru. Međutim, apelant je propustio da to učini, te je podnio tužbu Osnovnom sudu nakon isteka zakonskog roka, odnosno 23. oktobra 2001. godine.
11. S obzirom da je Vrhovni sud apelantovu tužbu odbacio, utvrdivši da je podnesena po proteku prekluzivnog roka, to proizilazi da za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe radi vraćanja na posao nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je tužbu podnio formalno, van zakonom propisanog roka, na osnovu koje se nije moglo meritorno odlučiti, jer isti nije ispunjavao formalne uslove pravnog lijeka (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović