Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1709/06 (J. R.)

Odluka donesena 05. 04. 2007.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1709/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-1709/06, rješavajući apelaciju Jelene Rešetar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelene Rešetar podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-06-000 460 od 11. maja 2006. godine, i presude Općinskog suda u Zenici, broj Mal-

268/00 od 10. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jelena Rešetar (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zenice, podnijela je, 8. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-06-000 460 od 11. maja 2006. godine, i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Mal-

268/00 od 10. novembra 2005. godine. Apelantica je, također, podnijela prijedlog za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje izvršnog postupka pred Općinskim sudom, po pravosnažnoj presudi, jer smatra da su odluke donesene u parničnom postupku nezakonite.

2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda, broj I-2199/99 od 28. decembra 1999. godine, po prijedlogu JP «Grijanje» (u daljnjem tekstu: tužitelj), protiv apelantice, određeno je izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave obračuna usluga grijanja, broj 043061/00, popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari, radi naplate duga u iznosu od 511,24 KM sa kamatama i troškovima postupka.

3. Protiv Rješenja o izvršenju, broj I-2199/99 od 28. decembra 1999. godine, apelantica je uložila prigovor, ističući da je dug zastario, da zgrada u periodu za koji se traži naplata nije imala adekvatno grijanje i da sa tužiteljem nikada nije sklopila ugovor. Povodom prigovora, sud je rješenjem, broj I-2199/99 od 16. februara 2000. godine, stavio van snage rješenje o izvršenju, ukinuo provedene izvršne radne i postupak je po pravosnažnosti rješenja je nastavljen kao po redovnoj tužbi.

4. U redovnom parničnom postupku Općinski sud je presudom, broj Mal-268/00 od 10. novembra 2005. godine, obavezao apelanticu da tužitelju plati novčani iznos od 313,20 KM, sa kamatom počev od 1. januara 1999. godine. Apelantica je odbijena sa postavljenim protivtužbenim zahtjevom za isplatu novčanog iznosa od 511,24 KM, na ime štete koju je pretrpila u obračunskom periodu za kojeg tužitelj traži naplatu, jer je stan zagrijavala na drugačiji način. U obrazloženju presude ovaj sud je istakao da je među strankama nesporno da je apelantica kao potrošač priključena na mrežu daljinskog grijanja tužioca, da je tužilac u spornom periodu isporučio toplotnu energiju i da apelantica za isporučenu toplotnu energiju nije platila odgovarajuću cijenu u novcu. Sud je djelomično prihvatio prigovor zastare i u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev. Apelantica, po mišljenju ovog suda, nije dokazala da grijanja uopšte nije bilo, te da je s toga kupovala drva čime joj je tužilac prouzrokovao štetu, zbog čega je njen protivtužbeni zahtjev odbio.

5. Odlučujući o žalbi apelantice na prvostepenu presudu, Kantonalni sud je donio presudu, broj 004-0-Gž-06-000 440 od 11. maja 2006. godine, kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, nalazeći da je Općinski sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice vezane za tužbeni zahtjev, te na iste pravilno primijenio materijalno pravo. Istakao je da je u toku prvostepenog postupka «nesporno utvrđeno da je apelantica kao potrošač priključena na mrežu grijanja tužitelja i da neovisno o primjedbama istaknutim u toku postupka na kvalitet grijanja, nije podnijela zahtjev za isključenje sa mreže daljinskog grijanja niti obavijestila tužitelja da će prostor zagrijavati na drugačiji način».

6. U apelaciji apelantica ponavlja navode iz žalbe protiv presude Osnovnog suda, osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava i smatra da joj je odlukama Općinskog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su sudovi navodno pogrešno utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U suštini, navodi apelantice o kršenju prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, zasnivaju se na njenom nezadovoljstvu odlukama redovnih sudova. Osporavajući njihovu zakonitost apelantica nije navela nijednu činjenicu ili dokaz kojima bi potkrijepila tvrdnje povredi navedenih ustavnih prava i učinila ih vjerovatnim. U postupku pred Općinskim sudom apelantica nije dokazala svoje tvrdnje na okolnost da joj je zbog postupaka tužitelja nastala šteta, a sud je na nesporan način utvrdio da je tužitelj u obračunskom periodu za kojeg je tražio naplatu putem suda, izvršio isporuku toplotne energije. Apelantica je doduše, u prvostepenom postupku isticala da sa tužiteljem nema zaključen ugovor, koji bi bio osnov za ispunjenje, ali je sud u obrazloženju presude istakao «da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru po pristupanju te sud nije nadležan da odlučuje o raskidanju ugovora, ukoliko je tužena nezadovoljna isporukom toplotne energije, ista može postupiti shodno čl.14 Odluke o zagrijavanju stambenog i poslovnog prostora grada Zenice daljinskim grijanjem». Kantonalni sud je nadalje, u postupku o žalbi, naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno izveo zaključak da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, jer je među strankama nesporno da je apelantica kao potrošač priključena na mrežu grijanja tužitelja i da neovisno o primjedbama istaknutim u toku postupka na kvalitet grijanja apelantca nije podnijela zahtjev za isključenje sa mreže daljinskog grijanja niti obavijestila tužitelja da će prostor zagrijavati na drugi način.

12. Ustavni sud napominje da u konkretnom slučaju nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Također, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

13. Pored iznesenog, apelantica smatra da joj je iz istih razloga kao i udnosu na član 6. stav

1. Evropske konvencije povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tj. apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju, ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantičinog prijedloga za donošenje privremene mjere.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1709/06 (J. R.) | Sudska praksa | Aktio