Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1467/06 (M. K.)

Odluka donesena 05. 04. 2007.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1467/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, suci, na sjednici održanoj 5. travnja 2007. godine, u predmetu broj AP-1467/06, rješavajući apelaciju Muhameda Kurtovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Muhameda Kurtovića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-70/05 od 22. ožujka 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-117/03 od 3. prosinca 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Kurtović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Trebinja, podnio je 18. svibnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-70/05 od 22. ožujka 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P- 117/03 od 3. prosinca 2004. godine.

2. Apelant je pred Osnovnim sudom podnio tužbu protiv Škole za osnovno muzičko obrazovanje (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i T.M. iz Trebinja (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi predaje u posjed oduzetog klavira i isplate iznosa od 5.150 KM sa zakonskom zateznom kamatom, na ime stjecanja bez temelja – neutemeljenog obogaćenja. Apelant je vlasnik klavira kojeg su 1993. godine, kada je on sa obitelji izbjegao iz Trebinja, općinske vlasti izuzele i dale na korištenje prvotuženom. Prvotuženi je na temelju Ugovora o zakupu od 9. ožujka 1994. godine klavir predao ocu djevojčice koja je pohađala muzičku školu, po cijeni od 50 KM mjesečno.

3. Osnovni sud je Presudom broj P-117/03 od 3. prosinca 2004. godine odbio tužbeni zahtjev apelanta za isplatu iznosa stečenog bez temelja, dok je predaja u posjed klavira izvršena već ranije. Osnovni sud je proveo dokaze saslušanjem svjedoka i utvrdio da prvotužitelj nije primao mjesečnu zakupninu bez obzira na Ugovor o zakupu, a sam apelant kao tužitelj nije dokazao suprotno. Osim toga, apelant je tijekom postupka postavio i zahtjev za naknadu izmakle koristi, što je Osnovni sud također odbio, sa obrazloženjem da apelant kao tužitelj nije uspio dokazati da je on i inače stjecao korist iznajmljivanjem klavira te da bi stako određenu korist da je klavir u tom razdoblju bio u njegovom posjedu.

4. Odlučujući po prizivu apelanta, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-70/05 od 22. ožujka 2006. godine, kojom priziv odbija kao neutemeljen i potvrđuje prvostupanjsku presudu. Ovaj sud analizirao je stanje po pitanju stjecanja bez temelja - neutemeljenog obogaćenja iz članka 210. Zakona o obligacijskim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89 i »Službeni glasnik RS», broj 17/03), te je u obrazloženju presude naveo: da bi se moglo raditi o neutemeljenom obogaćenju, potrebno je da na jednoj strani dođe do obogaćenja i istovremeno s tim na drugoj strani do osiromašenja; da postoji pravno valjani temelj stjecanja tuđe imovine, a ne putem građanskog delikta; da na strani osiromašene osobe postoji zabluda u trenutku ispunjenja te nepostojanje valjanog pravnog temelja za nastalo stjecanje; na koncu, zaključak Okružnog suda jeste da u konkretnom slučaju nije ispunjena niti jedan zakonska pretpostavka da bi se moglo govoriti o stjecanju bez temelja - neutemeljenom obogaćenju. Osim toga, ovaj sud izvršio je i analizu primjenljivosti instituta izmakle koristi iz članka 189. st. 1. i 3. Zakona o obligacijskim odnosima, te zaključio da nije bilo «onemogućavanja dobivanja određene imovinske koristi koja se u oštećenikovoj imovini utemeljeno očekivala prema redovitom tijeku stvari, da nije bilo štetnikove štetne radnje ili propuštanja», odnosno da apelant ničim nije dokazao da je mogao od ožujka 1994. godine pa do dana predaje u posjed klavira, ostvarivati na ime zakupnine klavira mjesečni iznos od 50 KM.

5. Apelant smatra da je pogrešnim utvrđivanjem činjeničnog stanja i prozvoljnom primjenom materijalnog prava od strane redovitih sudova u ovom njegovom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Osim toga, apelant smatra da mu je odbijanjem zahtjeva za predaju «neutemeljno stečenog» povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP- 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Imajući u vidu navode apelanta u pogledu toga u čemu vidi povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru načina na koji su redoviti sudovi utvrdili činjenično stanje i protumačili i primjenili materijalno pravo, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti u slučaju kada odluke redovitih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima.

9. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Sudovi su dali detaljna i logična obrazloženja svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoje odluke u kontekstu svih prigovora i navoda apelanta, kojima je apelant u svoju korist tražio drugačije tumačenje i primjenu odredbi Zakona o obligacijskim odnosima o stjecanju bez temelja – neutemeljenom obogaćenju i izmakle koristi, nalazeći da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti da bi se moglo zaključiti da se radi o navedenim institutima. Stoga, imajući u vidu stanje spisa apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoje bilo kakve naznake koje bi mogle ukazivati na postojanje vjerovatnoće da su redoviti sudovi postupali proizvoljno prilikom primjene materijalnog prava. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

10. Što se tiče apelantovog navoda da je odbijanjem njegovog zahtjeva za isplatu stečenog bez temelja - neutemeljenog obogaćenja povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu, Ustavni sud podsjeća da imovinu ne treba shvatati na restriktivan način, nego tako da u nju spadaju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. Međutim, osim toga, Ustavni sud također smatra i da je nužno da apelant u svakom konkretnom predmetu dokaže da ima pravo na stvarnu ekonomsku korist. Apelant u provedenim postupcima u kojima je imao na raspolaganju sva dozvoljena prva sredstva za dokazivanje svog prava, nije uspio dokazati da je, sukladno odredbama Zakona o obligacijskim odnosima na kojima je temeljio svoj zahtjev, ostvario pravo na novčano potraživanje kojeg smatra svojom imovinom, dok u samoj apelaciji također ponavlja argumente na koje su sudovi već dali iscrpna obrazloženja. S tim u svezi, Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi upućivali na mogućnost da je u konkretnom slučaju apelant uopće mogao biti «žrtva» povrede prava na imovinu na način kako je ovo pravo zaštićeno člankom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europksu konvenciju, zbog čega i ovaj navod apelanta ocjenjuje očigledno (prima facie) neutemeljenim.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1467/06 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio