Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1508/06 (N. G.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1508/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, suci, na sjednici održanoj 5. travnja 2007. godine, u predmetu broj AP-1508/06, rješavajući apelaciju Nevenke Gavrić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Nevenke Gavrić, podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci, broj Ž- 466/05 od 29. ožujka 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Nevenka Gavrić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, koju zastupaju Marinko i Radmila Plavšić, odvjetnici iz Banja Luke, podnijela je 26. svibnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-466/05 od 29. ožujka 2006. godine.
2. Apelantica je tužbom podnesenom protiv «Incel holding» a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: poslodavac), od Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), zahtjevala donošenje presude kojom se utvrđuje obveza poslodavca na isplatu plaća za određena vremenska razdoblja u tijeku 1998, 1999. i 2000. godine, naknade na ime uskraćenog prava na otkazni rok, naknade za otpremninu zbog prestanka radnog odnosa, te zakonskih zateznih kamata na ova potraživanja. Osnovni sud je Presudom broj RS-643/01 od 12. kolovoza 2005. godine djelomično usvojio postavljeni tužbeni zahtjev apelantice na ime isplate plaća, naknade za uskraćeno pravo na otkazni rok i zakonskih zateznih kamata, a za određeni dio neisplaćenih plaća, određeni dio naknade za uskraćeno pravo na otkazni rok, otpremninu i određeni dio zakonksih zateznih kamata odbio zahtjev apelantice. Ovaj sud je prigovor poslodavca o neiscrpljivanju prethodnog postupka pred poslodavcem odbacio pozivajući se na stav Vrhovnog suda Republike Srpske, izražen u Odluci broj Rev-320/01 od 5. srpnja 2002. godine, prema kojemu, kako je navedeno u obrazloženju prvostupanjske odluke «prethodni postupak interne zaštite prava radnika obavezan je onda kada je radnikovo pravo povrijeđeno aktom nadležnog organa koji ima konstitutivan karakter (npr. akt o prestanku radnog odnosa radnika i sl.); nasuprot tome, postupak interne zaštite nije obavezan ako je povrijeđeno pravo radnika zasnovano neposredno na zakonu koje se ne može ograničiti aktom nadležnog organa (npr. pravo na zaradu, pravo na godišnji odmor i sl.); u tom slučaju radnik se može obratiti tužbom sudu i bez prethodno sprovedenog postupka interne zaštite».
3. Odlučujući po prizivu poslodavca, Okružni sud je donio Rješenje broj Ž-466/05 od 29. ožujka 2006. godine, kojim se priziv poslodavca uvažava, presuda prvostupanjskog suda ukida, a tužba apelantice odbacuje kao nedopustiva. Okružni sud je priziv poslodavca, koji se odnosio na činjenicu da je apelantica propustila da se za svoja prava prethodno obrati samom poslodavcu i njegovim organima, a što je propisano Zakonom o radu važećem u vrijeme kada je apelantica dobila otkaz («Službeni glasnik RS», br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98), ocijenio u potpunosti utemeljenim, pozivajući se na članak 57. navednog zakona, koji je određivao da se uposlenik obraća sudu tek ukoliko je nezadovoljan drugostupanjskim odlučenjem samog poslodavca ili ukoliko ovaj po upućenom mu prigovoru u određenom roku nije odgovorio.
4. Apelantica smatra da njeno pravo na zaradu uživa direktnu zaštitu Ustava RS i Zakona o radu, zbog čega ima pravo direktno se za zaštitu tog prava obratiti sudu, bez prethodnog obraćanja poslodavcu, te smatra da joj je donesenim rješenjem Okružni sud povrijedio pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavka 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP- 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Imajući u vidu navode apelantice u pogledu toga u čemu vidi povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru načina na koji su redoviti sudovi protumačili i primjenili materijalno pravo, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti u slučaju kada odluke redovitih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima.
8. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo na povredu prava apelantice na pravično suđenje od strane Okružnog suda. Apelantica se za ostvarivanje svojih prava iz temelja radnog odnosa nije prethodno obratila poslodavcu, a što je izričito određeno odredbama čl. 55, 56. i 57. Zakona o radu, važećeg u vrijeme kada je apelantica ostvarila pravo na plaću iz radnog odnosa. Navedene odredbe određuju pravo uposlenika da se radi zaštite «svih» svojih prava obrati nadležnom organu poslodavca, te dalje način postupanja u slučaju kada je uposlenik nezadovoljan rješenjem kao i kada nadležni organ ne donese odluku o prigovoru uposlenika. Tek po iscrpljivanju pravnih sredstava kod nadležnih organa poslodavca, uposlenik koji je nezadovoljan po pitanju ostvarenja svojih prava iz radnog odnosa, može podnijeti tužbu nadležnom sudu. Štoviše, stavak 2. članka 57. navedenog zakona izričito određuje da uposlenik koji se nije koristio pravom prigovora kod poslodavca nema pravo na sudsku zaštitu. Pri tome, zakon ne pravi razliku između određenih prava uposlenika i u svezi s tim pravom pravo na ostvarivanje svojih zahtjeva direktno putem suda ili sa prethodnim obraćanjem poslodavcu, kako to radi Osnovni sud zanemarujući zakonske odredbe, a pozivajući se na odlučenje Vrhovnog suda. Osnovni sud ne obrazlaže zbog čega prednost daje aktu Vrhovnog suda u odnosu na zakonsku normu. Ne ulazeći dakle, u razmatranje odluke Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća da je pozivanje na sudski precedent moguće i opravdano jedino u slučaju pravne praznine ili nedovoljno jasno određenih zakonskih normi. Sukladno tomu, prema mišljenju Ustavnog suda, apelantica je propuštanjem da se za ostvarivanje svojih prava iz radnog odnosa prethodno obrati nadležnom organu poslodavca svojom krivnjom, nepoštivanjem dakle jasno određenih zakonskih uvjeta predviđenih Zakonom o radu na koji se i sama poziva smatrajući da se ostvarivanje direktne zaštite zakonskih prava ostvaruje direktnim obraćanjem sudu, izgubila pravo za uspješno korištenje tužbe pred sudom. Iz svega navedenog Ustavni sud zaključuje da apelantica nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zbog čega ovaj njen navod ocjenjuje očigledno (prima facie) neutemeljenim.
9. Što se tiče navoda apelantice da je Rješenjem Okružnog suda povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud konstatira da se apelantica nije pozvala konkretno niti na jedan od principa sadržanih u članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U suštini, navodi apelantice o kršenju njenog prava na imovinu utemeljeni su na njenom nezadovoljstvu odlukom Okružnog suda, kojom je odbijen njen zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća iz razloga jer je propustila za ostvarenje svojih prava prethodno se obratiti poslodavcu. Stoga, Ustavni sud, dovođenjem u vezu navoda apelantice o povredi njenog prava na imovinu sa navednim po pitanju povrede prava na pravično suđenje u ovom slučaju, zaključuje da apelantica nema «opravdan zahtjev» u ovom slučaju pozivati se na povredu prava na imovinu na način koji je suprotan zaštiti ovog prava člankom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zbog čega i ovaj navod apelantice ocjenjuje kao očigledno (prima facie) neutemeljenim.
10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
11. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović