Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1188/06 (M. M.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Dokazni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1188/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-1188/06, rješavajući apelaciju Muniba Melkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muniba Melkića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kžk-10/05 od 31. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Munib Melkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, koga zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je, 17. aprila 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kžk-10/05 od 31. januara 2006. godine. Apelant je 17. jula 2006. godine podnio dopunu apelacije u kojoj je, između ostalog, tražio da Ustavni sud odredi privremenu mjeru i privremeno do okončanja postupka povodom apelacije naredi odlaganje izvršenja kazne zatvora na koju je apelant osuđen.
2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri broj AP-1188/06 od 12. septembra 2006. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-
67/04 od 4. marta 2005. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo-teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 332. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Oštećena A. D. je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućena na parnicu. Apelant je obavezan da sudu nadoknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.384,30 KM, te plati sudu na ime paušala iznos od 200,00 KM. Apelantu je izrečena mjera bezbjednosti-zabrana upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od jedne godine, s tim da se vrijeme provedeno u zatvoru ne računa u vrijeme zabrane.
4. Protiv navedene presude apelant i Kantonalno tužilaštvo u Bihaću su izjavili žalbe.
5. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Kž-363/05 od 14. decembra 2005. godine žalba Kantonalnog tužilaštva u Bihaću je uvažena, te je presuda Kantonalnog suda, broj K-67/04 od 4. marta 2005. godine ukinuta i u ovom predmetu određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
6. Nakon održanog pretresa Vrhovni sud je presudom, broj Kžk-10/05 od 31. januara 2006. godine, apelanta oglasio krivim za krivično djelo-teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 333. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH, te ga je uz primjenu navedenog zakonskog propisa i uz primjenu čl. 43. i 49. stav 1 Krivičnog zakona Federacije BiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci u koju mu se po članu 57. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 3. do 29. aprila 2004. godine. Apelantu je izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od jedne godine računajući od pravomoćnosti presude, s tim da se u trajanje ove mjere neće uračunati vrijeme provedeno na izdržavanju kazne. Oštećeni su sa svojim imovinsko-pravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.384,30 KM, te plati sudu na ime paušala iznos od 200,00 KM u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.
7. Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizilazi da su u toku dokaznog postupka pred tim sudom izvedeni dokazi odbrane i optužbe čitanjem iskaza svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka, iskaza vještaka koji su dati u toku pretresa, te izvršen uvid u materijalno-tehničku dokumentaciju. U presudi se navodi kojim je dokazima sud poklonio vjeru, a kojima nije dajući pri tome razloge za to. Iskazima svjedoka Ibrahima Demirovića i Senada Seidovića i nalazu i mišljenu i dopuni nalaza vještaka saobraćajne struke Zuhdiji Lojiću sud nije povjerovao jer je našao da su navedeni dokazi u suprotnosti sa dokazima kojima je sud poklonio vjeru, a naročito u suprotnosti sa dokazima objektivne naravi kao i sa iskazima svjedoka Okanovića i Fazlića. Pri tome je sud posebno cijenio nalaz i mišljenje i dopunu nalaza vještaka prometne struke Zuhdije Lojića koji je po mišljenju suda krajnje pristran, nelogičan i neobjektivan jer je u suprotnosti sa zapisnikom o uviđaju, fotodokumentacijom i skicom lica mjesta, kao i izvješću o obdukciji tijela oštećenog u kome je navedeno da je oštećeni pješak povrede u prometnoj nezgodi zadobio otpozada, koje su prema nalazu i mišljenju vještaka dr Rakočevića karakteristične za prometne nezgode, dok vještak Lojić u svom nalazu daje mogućnost da je oštećeni natrčao na apelantovo vozilo. Međutim sud je naveo da je takva mogućnost isključena uzimajući u obzir objektivne dokaze i sama oštećenja na vozilu koja se ogledaju u oštećenjima prednje lijeve strane vozila. Sud je našao da je na nesporan način isključena mogućnost prometne nezgode na način kako je u svom nalazu i dopuni nalaza opisao vještak Lojić. Odbijen je prijedlog apelantovog branitelja za neposredno ispitivanje svjedoka Nihada Okanovića, Seada Fazlića, Senada Čeleša, Huseina Zulića i vještaka saobraćajne struke Zuhdije Lojića, iz razloga jer su navedeni svjedoci i vještak bili ispitani pred prvostepenim sudom direktno i unakrsno i bila je data mogućnost strankama i branitelju da postavljaju pitanja svjedocima i vještaku. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da prijedlog za izvođenje navedenih dokaza ide ka odugovlačenju postupka. U odnosu na prigovor odbrane da svjedoci nisu pravilno ispitani sud je zaključio da iz zapisnika o glavnom pretresu pred prvostepenim sudom proizilazi da su svjedoci detaljno ispitani i da na njihove iskaze stranke i branitelj nisu imali primjedbi. U pogledu izvođenja dokaza ispitivanjem vještaka saobraćajne struke sud je naveo da smatra da je suvišno da se ponovo ispituje navedeni vještak obzirom da su njegov nalaz i mišljenje kao i dopuna u suprotnosti sa dokazima kojima je sud poklonio vjeru, kao i dokazima objektivne naravi. Utvrđeno je da se u radnjama apelanta stiču svi bitni elementi bića predmetnog krivičnog djela. Pri tome je utvrđeno da je alhoholiziranost apelanta u očiglednoj uzročnoj vezi sa predmetnom prometnom nezgodom.
8. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je prije održavanja glavnog pretresa pred drugostepenim sudom navedenom sudu dostavio pismeni podnesak kojim je predložio da se na glavnom pretresu, pored čitanja isprava i zapisnika o saslušanju svjedoka, kako je određeno rješenjem Vrhovnog suda, provede i dokaz neposrednim saslušanjem vještaka saobraćajne struke Zuhdije Lojića, kao i svjedoka tužiteljstva Nihada Okanovića i Seada Fazlića, kao jedinih «navodnih» očevidaca događaja, jer su po njegovom mišljenju navedeni svjedoci nepotpuno i nedovoljno ispitani u toku glavnog pretresa pred prvostepenim sudom. Smatra da nevedeni svjedoci nisu ispitani o odlučnim okolnostima, te da su zapisnici o saslušanju navedenih svjedoka nejasni i nerazumljivi jer se iz sadržine zapisnika o odlučnim okolnostima i ne može zaključiti kako su svjedoci svjedočili. Također, po mišljenju apelanta, iskazi navedenih svjedoka su protivrječni sami sebi i objektivnim okolnostima kao i drugim dokazima, te je radi otklanjanja ovih protivrječnosti bilo nužno neposredno ispitati navedene svjedoke. Ističe da je Vrhovni sud odbio njegov prijedlog ne dajući nikakve razloge na njegove navode o tome da ispitivanje svjedoka pred prvostepenim sudom nije potpuno provedeno, te da razlog racionalnosti postupka nije dovoljan u odnosu na razloge koje je apelant iznio u prijedlogu da se pomenuti dokazi provedu. Smatra da je sud provedene dokaze cijenio suprotno odredbi člana 15. Zakona o krivičnom postupku, te da je nekritički kao nevjerodostojne «eliminisao» dokaze odbrane i to nalaz vještaka odbrane, te iskaze saslušanih svjedoka Ibrahima Demirovića i Senada Sejdovića koji su jedini pravi očevidci događaja. U dopuni apelacije apelant je naveo da je njegov branitelj nakon okončanja krivičnog postupka pribavio izvornike zapisnika o ispitivanju alkoholiziranosti sačinjenog od strane PS I Bihać 3. aprila 2004. godine, te je izvornik navdenog zapisnika dostavio radi grafološkog vještačenja stalnom sudskom vještaku grafologu Izetu Džaferoviću. Ističe da iz nalaza ovog vještaka od 12. jula 2006. godine, koji apelant dostavlja u prilogu, slijedi da apelant nije svojeručno potpisao zapisnik o ispitivanju alkoholiziranosti sačinjen od strane PU I Bihać od 3. aprila 2004. godine, te da je potpis u rubrici ispitanika očigledno krivotvoren. Stoga, apelant ističe da se osporena presuda u pogledu njegove alkoholiziranosti zasniva na lažnoj ispravi.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant se u suštini žali na način kako je proveden dokazni postupak od strane drugostepenog suda. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudačke slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
12. Ustavni sud ima zadatak da procijeni da li je postupak, kao cjelina, bio pravedan i da li je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud je ocijenio da procjena dokaza Vrhovnog suda u konkretnom slučaju, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak pred drugostepenim sudom zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 332. stav 2. Zakona o krivičnom postupku propisano da ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje biće prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke i branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno. Stoga je navedenom odredbom propisano da se u tom slučaju njihovi iskazi na pretresu mogu čitati. Upravo je drugostepeni sud u smislu navedene odredbe odbio prijedlog apelantovog branitelja za neposredno ispitivanje svjedoka Nihada Okanovića, Seada Fazlića, Senada Čeleša, Huseina Zulića i vještaka saobraćajne struke Zuhdije Lojića iz razloga jer su navedeni svjedoci bili ispitani pred prvostepenim sudom direktno i unakrsno i jer je strankama i branitelju bila data mogućnost da postavljaju pitanja svjedocima i vještaku. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da bi ponovno izvođenje navedenih dokaza dovelo do odugovlačenja postupka. Vrhovni sud je također ispitao i pravilnost ispitivanja svjedoka pred prvostepenim sudom, te je iz zapisnika o glavnom pretresu pred prvostepenim sudom utvrdio da su svjedoci detaljno ispitani i da na njhove iskaze stranke i branitelj nisu imali primjedbi. Također je drugostepeni sud je u svojoj presudi dao jasne i precizne razloge zbog čega nije povjerovao islazima svjedoka Ibrahima Demirovića, Senada Seidovića kao i nalazu i mišljenju i dopuni nalaza vještaka saobraćajne struke struke Zuhdije Lojića. Pri tome je drugostepeni sud posebno cijenio nalaz i mišljenje i dopunu nalaza navedenog vještaka.
13. Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa apsolutne ravnopravnosti stranaka koji je važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumjeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koje ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika. Načelo jednakosti pred sudom podrazumijeva da strane moraju imati isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mc Michael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. februara 1995. godine, serija A, broj 307-B, str. 53-54).
14. Nadalje suprotno navodima apelacije ne može se zaključiti da je Vrhovni sud postupio suprotno odredbi člana 15. (jednakost u postupanju) Zakona o krivičnom postupku jer je cijenio sve provedene dokaze kako one koje apelanta terete tako i one koji mu idu u korist, te je na osnovu slobodne ocjene dokaza u smislu člana 16. (slobodna ocjena dokaza) Zakona o krivičnom postupku ocijenio kojim dokazima će pokloniti vjeru, a kojima ne. Nakon tako provedenog dokaznog postupka Vrhovni sud je utvrdio da se u radnjama apelanta stiču sva bitna obilježja krivičnog djela-teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 2. u vezi sa članom 333. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH.
15. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuju u predmetnom krivičnom postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u krivičnom postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđena ustavna prava apelanta. Vrhovni sud je prilikom donošenja svoje presude primijenio važeće procesne i materijalne propise. Presuda Vrhovnog suda u obrazloženju sadrži precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasniva. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska.
16. U odnosu na dopunu apelacije od 17. jula 2006. godine u kojoj apelant Ustavnom sudu dostavlja dokaz o krivotvorenosti zapisnika o ispitivanju alkoholiziranosti apelanta sačinjenog od strane policijske stanice I Bihać od 3. aprila 2004. godine, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Mogućnost podnošenja dopune apelacije nikako se ne može tako široko tumačiti da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana (vidi Ustavni sud, odluka AP-
1426/05 od 9. novembra 2006. godine). Pored toga, Ustavni sud ističe da nije nadležan da ocjenjuje bilo koje dokaze relevantne za neki sudski postupak koje prethodno nije izveo redovni sud i o kojima taj sud nije dao svoje mišljenje, što proističe iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
17. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović