Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1247/06 (B. M.)
Odluka donesena 05. 04. 2007.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Eksproprijacija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1247/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 5. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-1247/06, rješavajući apelaciju Besima Mahmutovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Besima Mahmutovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-
668/02 od 1. marta 2006. godine, rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, broj 04-473-8/02 od 27. februara 2002. godine i rješenja Opštinske uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina i imovinsko-pravne poslove, Sektor za imovinsko-pravne poslove, broj 04-473-91/91 od 16. oktobra 1992. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Besim Mahmutović (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Aida Husić, advokatica iz Sarajeva, podnio je, 25. aprila 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-668/02 od 1. marta 2006. godine, rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava), broj 04-473-8/02 od 27. februara 2002. godine i rješenja Opštinske uprave za geodetske poslove i katastar nekretnina i imovinsko-pravne poslove, Sektor za imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Opštinska uprava), broj 04-473-
91/91 od 16. oktobra 1992. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio Opštini Banjaluka daljni ulazak u posjed eksproprisanih nekretnina vlasništvo apelanta, a po rješenju Opštinske uprave, broj 04-473-91/91 od 16. oktobra 1992. godine, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. Ustavni sud je odlukom broj AP-1247/06 od 9. maja 2006. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Rješenjem Opštinske uprave, broj 04-473-91/91 od 16. oktobra 1992. godine, koje je potvrđeno rješenjem Republičke uprave, broj 04-473-8/02 od 27. februara 2002. godine, usvojen je prijedlog Opštine Banjaluka za potpunu eksproprijaciju u korist Opštine nekretnina koje su vlasništvo apelanta sa 1/1 dijela, izgrađene na zemljištu označenom kao kč. br. 34/44 u površini od 501 m2 upisane u zk. ul. broj 6858 k.o. Banjaluka kao društvena svojina sa pravom korištenja Arifa Šarića sa 1/1 dijela, a stvarno pravo korištenja apelanta sa 1/1, a radi izgradnje stambene zgrade kompleksa između ulica Ive Mažara, Zagrebačke, Zmaj Jovine, Avde Karabegovića, Omladinske, Šoše Mažara i Maglajića Sokak. Određeno je da ranijim vlasnicima odnosno korisnicima prestaje pravo korištenja zemljišta na zemljištu koje se nalazi pod objektima, koje se eksproprišu, a na zamljištu koje služi za njihovu upotrebu. Opći interes za izgradnju stambene zgrade utvrđen je Regulacionim planom usvojenim na sjednici Vijeća udruženog rada i Vijeća mjesnih zajednica SO-e Banjaluka 13. aprila 1988. godine. Određeno je da će se nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji izvršiti uknjižba prava raspolaganja na predmetnim nekretninama u korist Opštine Banjaluka sa 1/1 dijela. Utvrđeno je da je apelant nosilac stanarskog prava u porodičnoj stambenoj zgradi u prizemlju u ukupnoj površini od 54,88 m2, te da po osnovu eksproprijacije ima pravo na jedan dvosoban stan. Također je utvrđeno da je Mirzet Mahmutović nosilac stanarskog prava na stanu na spratu u porodičnoj stambenoj zgradi u ukupnoj površini od 74,73 m2, te da po osnovu eksproprijacije ima pravo na jedan dvosoban stan. Određeno je da korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed ekproprisanih nekretnina danom pravosnažnosti rješenja, te da se korisniku eksproprijacije ne može predati u posjed eksproprisana stambena zgrada prije nego što podnese dokaz o obezbjeđenju odgovarajućih stanova nosiocima stanarskog prava, a u smislu člana 12. Zakona o eksproprijaciji. Određeno je da će se nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji zakazati rasprava za sporazumno određivanje naknade za predmetne nekretnine.
4. U obrazloženju rješenja o eksproprijaciji je navedeno da je prijedlogom od 18. juna 1991. godine Zavod za izgradnju Banjaluka zatražio potpunu eksproprijaciju predmetnih nekretnina, a radi izgradnje stambene zgrade, te da su uz prijedlog podnesene sve potrebne isprave predviđene članom
25. Zakona o ekproprijaciji. Dalje je navedeno da je izvršen uviđaj na licu mjesta i održana usmena javna rasprava uz prisustvo stranaka, vještaka geometra i vještaka građevisnke struke. Iz rješenja proizilazi da je u postupku saslušana apelantova supruga Nisveta Mahmutović, koja je zaključkom od 12. maja 1992. godine postavljena za apelantovog privremenog zastupnika. Na osnovu izjave apelantove supruge utvrđeno je da se ona protivi prijedlogu za potpuno eksproprijaciju nekretnina, te da predlaže da, ukoliko do eksproprijacije dođe, korisnik eksproprijacije obezbjedi dva dvosobna stana u vlasništvu za eksproprisane objekte. Vještak geometar je na raspravi izvršio identifikaciju predmetnog zemljišta, te ustanovio da se radi o zemljištu iz tačke 1. dispozitiva rješenja, te da je isto prema regulacionom planu predviđeno za izgradnju stambene zgrade. Također je navedeno da je u predmetnom postupku kao predhodno pitanje raspravljeno pitanje prava vlasništva na objektu i prava korištenja na zemljištu, te je uvidom u zk. ul, br. 6060 k.o. Banjaluka utvrđeno da je kč. br. 34/44 društvena svojina, a da pravo korištenja ima Arif Šarić sa 1/1 dijela. Uvidom u kupoprodajni ugovor od 24. aprila 1985. godine utvrđeno je da je nekretnine koje su predmet postupka eksproprijacije apelant kupio od Arifa Šarića.
5. Nadležni organ je kao predhodno pitanje u postupku raspravio i pitanje legalnosti gradnje, a uz pomoć vještaka geometra koji je izvršio uvid u fotoskicu, te utvrdio da je u vrijeme snimanja 1969. godine na predmetnom zeljištu bila uknjižena porodična stambena zgrada i da je dopunskim snimanjem 1971. godine uz objekat dograđena garaža. Na osnovu izjave apelantove supruge utvrđeno je da apelant ne posjeduje odobrenje za gradnju garaže izgrađene 1971. godine, a kako je prema važećim propisima bilo potrebno, te se stoga objekti izgrađeni poslije 1969. godine odnosno poslije avionskog snimanja smatraju bespravno izgrađenim i eksproprišu se u smislu člana 67. Zakona o eksproprijaciji bez prava na naknadu za vlasnike. U postupku je također kao predhodno pitanje raspravljeno i stanarsko pravo, te je na osnovu pribavljenih podataka iz Stanice javne bezbjednosti i SIZ-a, kao i saslušanjem apelantove supruge utvrđeno da pravo na stan po osnovu porodične stambene zgrade imaju apelant i njegov sin Besim Mahmutović jer stan u prizemlju koristi apelant sa porodicom, a stan na spratu apelantov sin. Određeno je da će se prijedlog ranijeg korisnika ekproprisanih nekretnina da mu se dodjele dva dvosobna stana u vlasništvu raspraviti u postupku naknade kome predhodi postupak eksproprijacije.
6. Protiv rješenja Republičke uprave, broj 04-473-8/02 od 27. februara 2002. godine, apelant je tužbom pokrenuo upravni spor, u kojem je Vrhovni sud donio presudu, broj U-668/02 od 1. marta 2006. godine, kojom je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude se navodi da ne stoje apelantovi navodi da ga je u predmetnom upravnom postupku zastupao «staralac» obzirom da iz spisa proizilazi da mu je zaključkom prvostepenog organa za privremenog zastupnika, a ne staraoca, postavljena njegova supruga Esma Mahmutović jer se apelant nalazio na radu u Njemačkoj i jer je njegova adresa bila nepoznata. Sud je zaključio da se radi o postavljanju privremenog zastupnika odsutnoj stranci na osnovu odredaba člana 55. stav 3. tada važećeg Zakona o opštem upravnom postupku («Službeni list SFRJ», broj 47/86). Sud je dalje naveo da ne stoji prigovor apelanta da je eksproprijacija njegovih nepokretnosti izvršena u korist Stambene zadruge Banjaluka jer iz spisa predmeta, a posebno prvostepenog rješenja jasno proizilazi da je korisnik eksproprijacije tadašnja Opština Banjaluka čiji je pravni sljednik Grad Banjaluka. Nadalje je sud naveo da su svi ostali apelantovi prigovori relevantni samo za određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti koja se ima odrediti prema odredbama novodonesenog Zakona o eksproprijaciji («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 8/96, 15/96 i 64/04) u smislu člana 73. stav 2. tog zakona, na način koji nije bitno drugačiji od onog koji je bio predviđen Zakonom o eksproprijaciji («Službeni list SR BiH», br. 18/86, 9/87, 12/87 i 38/89) po kojem je proveden postupak eksproprijacije u ovoj pravnoj stvari. Sud navodi da će apelant u tom postupku biti u mogućnosti da dokaže da su garaže koje su obuhvaćene tim postupkom izgrađene uz dozvolu za građenje, te da apelantu kao vlasniku eksproprisanih nepokretnosti pripada pravo na naknadu prema tržišnoj cijeni eksproprisanih nepokretnosti u smislu člana 40. novog Zakona o eksproprijaciji. Sud je našao da se u takvoj situaciji ukazuje pravno irelevantnim i dispozitiv prvostepenog rješenja kojim se utvrđuje da su apelant i njegov sin Mirzet nosioci stanarskih prava na stanovima u predmetnoj zgradi, a s obzirom na nespornu činjenicu da je pri tome utvrđeno da je apelant vlasnik te zgrade.
7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu nije bilo omogućeno da učestvuje u postupku koji je predhodio donošenju rješenja o eksproprijaciji iz razloga što mu je prvostepeni organ odredio privremenog zastupnika iako je znao za njegovu adresu u Njemačkoj. Nadalje, on ističe da mu nikada nije dostavljeno rješenje o eksproprijaciji već je «uručeno» apelantovoj supruzi «kao punomoćniku», što proizilazi iz zapisnika sa lica mjesta sačinjenog 20. aprila 1992. godine, a koji je predhodio donošenju rješenja od 16. oktobra 1992. godine, te iz istog proizilazi da je navedeno rješenje «uručeno» pet mjeseci prije nego što je i donijeto. Apelant navodi da je na «ovu evidentnu grešku» ukazivao u drugostepenom postupku kao i u postupku pred Vrhovnim sudom. Stoga apelant smatra da slijedom navedenog rješenje o eksproprijaciji nije postalo pravosnažno, ali da je i pored toga opštinski organ uprave omogućio korisniku ekproprijacije da stupi u posjed dijela apelantovih nekretnina kojom prilikom je korisnik eksproprijacije srušio dvije apelantove garaže i «zauzeo» zemljište u površini od 600 m2 na kojem postoji pravo korištenja u korist apelanta. Također navodi da su se na zemljištu nalazili voćni zasadi koji su u potpunosti uništeni, a rušenjem garaža omogućeno je protivpravno prisvajanje apelantova dva traktora koja su se nalazila u garaži. Navodi da je proptivpravnim prisvajanjem od strane nepoznatog lica on oštećen za iznos od 32.000,00 KM. Nadalje, navodi da je rješenjem o eksproprijaciji apelantu priznato pravo na jedan stan, a isto pravo je priznato i Mirzetu Mahmutoviću iako je apelant isključivi vlasnik stambenog objekta. Također apelant ističe da rješenjem o eksproprijaciji nije obuhvaćena i naknada za građevinsko zemljište na kojem je njemu priznato pravo korištenja. Navodi da je od momenta donošenja rješenja o eksproprijaciji prošlo više od 14 godina, a da korisnik eksproprijacije do danas nije pružio dokaz da je obezbjedio novčana sredstva niti zamjensko gradilište za gradnju kuće, te da su se stekli uslovi da se rješenje o eksproprijaciji stavi van snage i apelantova kuća izuzme iz dalje eksproprijacije kao i da se korisnik eksproprijacije obaveže na naknadu štete za porušene garaže i otuđene traktore iz garaže.
8. U svom odgovoru na apelaciju od 25. maja 2006. godine Vrhovni sud je naveo da je nakon dostavljanja apelacije od strane Ustavnog suda uočena tehnička greška u prepisu pobijane presude i izvornika te presude u pogledu obrazloženja, te da je navedena greška ispravljena i ispravljeni prepis presude dostavljen je strankama iz predmetnog upravnog spora, te tako i apelantovom punomoćniku u upravnom sporu Omeru Hadžiselimoviću, advokatu iz Banjaluke. Ispravljeni prepis presude Vrhovni sud je dostavio i Ustavnom sudu. Nadalje je Vrhovni sud naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, te da apelantu pripada pravo na naknadu za eksproprisane nepokretnosti o kojoj će se odlučiti naknadno, a kako je sud obrazložio u svojoj presudi.
9. Republička uprava je u svom odgovoru od 6. jula 2006. godine navela da osporava sve navode iz apelacije jer je predmetni postupak proveden u skladu sa Zakonom o opštem upravnom postupku i Zakonu o eksproprijaciji zbog čega nema kršenja apelantovog prava na pravično sušenje kao i pravo na imovinu. U prilogu odgovora Republička uprava je Ustavnom sudu dostavila i izjašnjenje pravobranilaštva Republike Srpske upućeno Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Banjaluka, kojim se predlaže poništenje predmetnog rješenja o eksproprijaciji odnosno da se izvrši deeksproprijacija predmetnih nekretnina obzirom da u konkretnom slučaju Grad Banjaluka kao korisnik eksproprijacije nije izvela nikakve radove na predmetnom zemljištu, a raniji vlasnik je u posjedu eksproprisanih nekretnina. Stoga pravobranilaštvo smatra da se u konkretnom slučaju može primjeniti odredba člana 35a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji («Službeni glasnik RS», broj 64/04) kojim je propisano da će se na zahtjev korisnika eksproprijacije poništiti pravosnažno rješenje o eksproprijaciji i prekinuti svi postupci za određivanje naknade za nekretnine, koje su eksproprisane tim rješenjem, ako u roku od tri godine od njegovog donošenja korisnik eksproprijacije nije preduzeo znatnije-nikakve radove na objektu, radi čije izgradnje je izvršena eksproprijacija ili je raniji vlasnik još uvijek u posjedu eksproprisanih nekretnina.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U odnosu na apelantove navode da nije učestvovao u postupku koji je predhodio donošenju rješenja o eksproprijaciji Ustavni sud konstatuje da je apelantu u smislu člana 55. stav 3. tada važećeg Zakona o opštem upravnom postupku zaključkom prvostepenog organa od 26. juna 1992. godine za privremenog zastupnika postavljena njegova supruga iz razloga jer se on nalazio na radu u Njemačkoj i što je njegova adresa organu bila nepoznata. Zbog toga nadležni upravni organ rješenje o ekprorijaciji nije dostavio apelantu već njegovog supruzi koja je kao apelantov privremeni zastupnik učestvovala u postupku donošenja navedenog rješenja. Međutim, Ustavni sud konstatuje da je apelant učestvovao u predmetnom postupku eksproprijacije po žalbi izjavljenoj protiv rješenja o eksproprijaciji kao i u upravnom sporu pred Vrhovnim sudom, te da je u tom postupku mogao isticati prigovore koji se odnose na zakonitost postupka eksproprijacije.
13. U odnosu na apelantove navode da mu je rješenjem o eksproprijaciji priznato pravo na jedan stan kao i njegovom sinu iako je on vlasnik stambenog objekta, Ustavni sud konstatuje da je upravo u postupku donošenja rješenja o eksproprijaciji utvrđeno da je apelant vlasnik nekretnina koje su predmet eksproprijacije pa i porodične stambene zgrade, te da će se u postupku određivanja naknade odrediti naknada koja pripada apelantu za ekproprisane nepokretnosti. Međutim, upravni organ je u postupku donošenja rješanja o ekproprijaciji nesporno utvrdio da jedan sprat stambenog objekta koristi apelant, a drugi njegov sin, te da im stoga kao nosiocima stanarskog prava pripada pravo na stan.
14. U odnosu na apelantove navode koji se tiču uništenja, oštećenja i otuđenja njegove imovine kao i naknade za građevinsko zemljište Ustavni su konstatuje da se pomenuti navodi ne tiču predmetnog postupka ekproprijacije, koji apelant osporava, već mogu biti predmetom postupka za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine odnosno predmetom nekog drugog postupka koji apelant može pokrenuti protiv korisnika ekproprijaciji odnosno drugih osoba za koje smatra da su protupravno prisvojili odnosno otuđili njegovu imovinu.
15. U vezi apelantovih navoda da je od donošenja rješenja o eksproprijaciji prošlo više od 14 godina, a da korisnik ekproprijacije nije pružio dokaz da je obezbjedio novčana sredstva odnosno obezbjedio zamjensko gradilište za gradnju kuće, Ustavni sud nalazi da je pravobranilaštvo Republike Srpske dopisom od 3. maja 2006. godine upućenim Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Banjaluka predložilo deeksproprijaciju predmetnih nekretnina u smislu člana 35a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji obzirom da korisnik eksproprijacije u roku od tri godine od donošenja rješenja o eksproprijaciji nije izveo nikakve znatnije radove na nekretninama koje su bile predmetom eksproprijacije, a raniji vlasnik je još uvijek u posjedu ekproprisanih nekretnina.
16. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović