Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-823/06 (R. Z.)
Odluka donesena 19. 04. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-823/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada palavrić, sudije, na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-823/06, rješavajući apelaciju Rame Zukanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rame Zukanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj, Rev-132/05 od 17. januara 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj, Gž-1585/03 od 29. oktobra 2004.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramo Zukanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mramora, kojeg zastupa Sead Manović, advokat iz Tuzle, podnio je 14. marta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-132/05 od 17. januara 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1585/03 od 29. oktobra 2004. godine.
2. Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj P-2162/00 od 28. januara 2003. godine, djelomično usvojio tužbeni zahtjev apelanta u postupku protiv tuženog RG D.D. «Rudar» Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete. Stavom I izreke presude, taj sud je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete zbog izgubljene zarade za period mart 1997. godine do mart 2002. godine isplati ukupan iznos od 11.315,16 KM Stavom II izreke presude, apelant je preko dosuđenog iznosa odbijen sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim. U obrazloženju presude Općinski sud navodi da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant radio kod tuženog na poslovima pomoćnog kopača u jami, na kojima je povrijeđen sa procentom umanjenja opće životne sposobnoosti od 25%. Nesporno je dalje, taj sud utvrdio, da je za povredu apelanta kriv tuženi te da se apelant iz tog osnova namirio sa nematerijalnom štetom za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, fizičkih bolova i naruženosti, a što proizilazi iz presude Općinskog suda u Tuzli broj RS-137/89 «Š» od 25. oktobra 1996. godine, potvrđena presudom Višeg suda u Tuzli broj Gž-444/86 od 25. oktobra 1997. godine). Ali u tom postupku, kako konstatuje Općinski sud, apelant se nije namirio za razliku plaća kao izgubljene zarade, zbog čega je tužbeni zahtjev apelanta djelomično usvojio. Nesporno je utvrđeno da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog 16. januara 1998. godine.
3. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta i tuženog, presudom broj Gž-1585/03 od 29. oktobra 2004. godine, na osnovu člana 229. tač. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu i odbio zahtjev apelanta, a u odbijajućem potvrdio, jer je drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je u prvostepenoj presudi, nalazeći da je zbog toga i materijalni propis, Zakon o obligacionim odnosima pogrešno primijenjen. Naime, u obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud izvršio uvid u pravosnažnu presudu Općinskog suda broj P-159/98 od 20. oktobra 2000. godine, kojom je apelant odbijen sa zahtjevom za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, što znači da mu je kod tuženog radni odnos prestao 16. januara 1998. godine. Ova činjenica je, po mišljenju Kantonalnog suda od strane prvostepenog suda potpuno zanemarena. Nakon 16. januara 1998. godine, kako obrazlaže Kantonalni sud, kad mu je kod tuženog prestao radni odnos, apelantu ne pripada pravo za naknadu štete zbog izgubljene zarade, već bi mu pravo na negativnu razliku u plaći pripadalo samo za period od 1. marta 1997. godine (kako je tražio tužbenim zahtjevom) do 16. januara 1998. godine, dakle dok je bio u radnom odnosu, a kako je u postupku utvrđeno da je u ovom periodu apelant primao isti iznos kao i dva uporedna radnika tuženog, neme ni umanjenja imovine i štete. Po ocjeni tog suda proizilazi da se zahtjev za naknadu materijalne štete zbog izgubljene zarade ne može posmatrati izdvojeno već upravo u vezi i iz osnova radnog odnosa.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta protiv presude Kantonalnog suda broj Gž- 1585/03 od 29. aprila 2004. godine, donio presudu broj Rev-132/05 od 17. januara 2006. godine, kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. Umjesto posebnog obrazloženja, taj sud se na osnovu člana 375. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 42/98 i 3/99), (u daljnjem tekstu: ZPP), a koji se primijenjuje na osnovu odredbe člana 456. istog zakona, pozvao na razloge drugostepene presude.
5. Apelant u svojoj apelaciji osporava presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojima je odbijen njegov zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade, u ukupnom iznosu od 21.829,16 KM, navodeći da su ovi sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno zaključili da mu tuženi nije dužan nadoknaditi materijalnu štetu zbog toga što mu je radni odnos prestao njegovom krivicom, jer to po mišljenju apelanta nema nikakve veze sa obligacionopravnom odgovornošću tuženog.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud zapaža da se osnovni apelantov prigovor odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, na njegovu štetu. Naime, apelant je istakao da je svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade zasnovao isključivo na Zakonu o obligacionim odnosima i presudi Općinskog suda broj, RS-137/89 «Š» , pravosnažna 26. februara 1997. godine, kojom mu je dosuđena nematerijalna šteta zbog povrede koju je zadobio kod tuženog. Tom prilikom nije odlučeno o materijalnoj šteti, pa je apelant naknadno, 16. oktobra 2000. godine, podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete zbog izgubljene zarade, za period mart 1997. godine do mart 2002. godine, kojeg je Općinski sud djelomično usvojio nalazeći da je nesporna činjenica da je apelant krivicom tuženog povrijeđen, da je zbog toga raspoređen na druge poslove i da mu je radni odnos kod tuženog prestao 16. januara 1998. godine. Iz navedenog, Općinski sud je izveo zaključak da apelant ima pravo na naknadu plaće koju bi ostvarivao na poslovima na kojima je radio u vrijeme povrijeđivanja, pa je visinu zahtjeva utvrdio prema podacima koje mu je dostavio tuženi, primjenom čl. 185. i 195. Zakona o obligacionim odnosima, zanemarujući u potpunosti činjenicu prestanka radnog odnosa kod tuženog, zbog koje su Kantonalni sud i Vrhovni sud zahtjev apelanta odbili, preinačivši prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu.
9. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ističe da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01).
10. Ustavni sud konstatuje da su Kantonalni sud i Vrhovni sud odbili zahtjev apelanta za naknadu štete zbog izgubljene zarade, jer je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je apelantu radni odnos kod tuženog prestao 16. januara 1998. godine, zbog čega nakon tog datuma nije uopće bilo moguće raspravljati o naknadi štete koja proističe iz radnog odnosa, konkretno izgubljenoj zaradi, pa s toga ni primjeni materijalnog prava, Zakonu o obligacionim odnosima koji je u konkretnom slučaju primijenio Općinski sud. Iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su redovni sudovi propustili obrazložiti osporene presude, a naročito da je pogrešno primijenjen materijalni propis. Naime, sudovi su se u obje odluke pozvali na odgovarajuće odredbe ZPP-a, koje propisuju preinačenje prvostepene presude. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske), a kako apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da su materijalno-pravni propisi pogrešno primijenjeni, nema ni elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
11. Slijedom iznesenog, proizilazi da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. 12. Povredu prava na imovinu apelant također vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. U pogledu ovog apelacionog navoda, dakle pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud je već dao svoje mišljenje, pa slijedi da su i navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stava 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović