Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-911/07 (A. H.)

Odluka donesena 19. 04. 2007.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-911/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije , na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-911/07, rješavajući apelaciju Admira Hadžiselimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Admira Hadžiselimovića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Zenici broj, 043-0-Kv-07-000054 od 22. marta 2007. godine i rješenja sudije za predhodni postupak Općinskog suda u Zenici broj, 043-0-KPP-07- 000088 od 21. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Admir Hadžiselimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa zajednička advokatska kancelarija Azijade i Nezira Mujkića iz Zenice, podnio je 26. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja sudije za predhodni postupak Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj, 043-0-KPP-07-000088 od 21. marta 2007. godine i rješenja Općinskog suda broj, 043-0-Kv- 07-000054 od 22. marta 2007. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će mu se ukinuti pritvor određen rješenjem sudije za predhodni postupak Općinskog suda od 21. marta 2007. godine i da se pusti na slobodu.

2. Kantonalno tužilaštvo u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) je 20. marta 2007. godine, Općinskom sudu podnijelo prijedlog za određivanje pritvora broj KT-493/07 prema apelantu u svojstvu osumnjičenog, iz razloga propisanih u članu 146. stav 1. tač. c) i d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 35/03, u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Prijedlogom je navedeno da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio u sticaju krivična djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 252. stav 1. Krivičnog zakona Fedearcije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZ FBiH i krivičnog djela posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 1. KZ FBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZ FBiH. U prijedlogu je navedeno da iz prikupljenih dokaza i iskaza svjedoka, te uvida u kaznenu evidenciju proizilazi da apelant u velikom vremenskom intervalu vrši krivična djela koja mu se stavljaju na teret, za koja se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna. S obzirom na upornost u vršenju krivičnih djela a naročito posljedice izvršenja krivičnih djela, kako se dalje obrazlaže, opravdano je po ocjeni Kantonalnog tužilašva da se apelantu odredi pritvor.

3. Općinski sud je, postupajući po prijedlogu Kantonalnog tužilaštva broj KT-493/07 od 20. marta 2007. godine, donio rješenje broj 043-0-KPP-07-000088 od 21. marta 2007. godine, kojim je apelantu odredio pritvor iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. c) i d) ZKP FBiH, koji teče od 20. marta 2007. godine i može trajati najduže mjesec dana, do 20. aprila 2007. godine. Cijeneći razloge za određivanje pritvora, sudija za predhodni postupak Općinskog suda nalazi da je prijedlog Kantonalnog tužilaštva opravdan, obzirom da se radi o teškom krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina, a samo krivično djelo predstavlja veliku opasanost za bezbjednost građana. S ozirom da je apelant, kako je u navodima prijedloga navedeno prodaju opojne droge vršio u naseljenim mjestima gdje se okuplja veliki broj djece, te s obzirom na posljedice koje mogu nastati iz navedenog krivičnog djela, sudija za predhodni postupak Općinskog suda ocijenio je da postoje okolnosti za određivanje pritvora, zbog čega mu je isti i izrekao.

4. Odlučujući o žalbi apelanta protiv rješenja o određivanju pritvora sudije za predhodni postupak od 21. marta 2007. godine, Općinski sud je u vijeću troje sudija donio rješenje broj 043-0-Kv-07-000054 od 22. marta 2007. godine, kojim je žalba apelata odbijena kao neosnovana, jer iz stanja spisa proizilazi da je apelant u dužem vremenskom periodu činio radnje krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret, kako su potvrdila četiri svjedoka, a čiji iskazi su potkrijepljeni materijalnim dokazima. To, po mišljenju Općinskog suda, ukazuje na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, da ih je vršio u dužem vremenskom periodu, da se radi o licu koje je povratnik u izvršenju krivičnih djela jer je i ranije osuđivan za ista krivična djela, te da se radi o krivičnom djelu čijim se vršenjem ugrožava stanje zdravlja i sigurnost šireg kruga građana. S obzirom na sve naprijed navedene okolnosti, kako obrazlaže Općinski sud, sa sigurnošću je zaključeno da postoji razlog za određivanje pritvora u smislu člana 146. stav 1. tač. c) i d) ZKP-a FBiH

5. Apelant u svojoj apelaciji ističe da mu je rješenjem sudije za predhodni postupak Općinskog suda određen pritvor, a da se pri tom u obrazloženju rješenja uopće ne daje objašnjenje o osnovanosti sumnje za učinjenje navedenih krivičnih djela, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na slobodu ličnosti iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelantovih navoda odnosi se na to što je posljednja radnja koja mu se stavlja na teret navodno počinjena 2. marta 2007. godine, priveden je od strane službenih osoba MUP-a PU Zenica 19. marta 2007. godine, Kantonalnom tužilaštvu je pristupio 20. marta 2007. godine, po čijem je prijedlogu sudija za predhodni postupak Općinskog suda 21. marta 2007. godine, donio rješenje o određivanju pritvora 21. marta 2007. godine. Dakle, od navodnog izvršenja posljednjeg krivičnog djela koje mu se stavlja na teret 2. marta 2007. godine pa do privođenja proteklo je 17 dana, za koji period se ne tereti, pa ne vidi razloga da mu se izriče ova najstrožija mjera, koja je po njegovoj ocjeni u suštini već kazna. Upravo to nečinjenje u periodu od 17 dana navodi kao razlog za donošenje privremene mjere, predlažući da se rješenje o određivanju pritvora ukine i da se pusti na slobodu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju, apelant je osoba lišena slobode i nalazi u pritvoru na temelju odluke suda i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode cijeni se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKP-a FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

9. Nesporno je da je u ovom slučaju pritvor određen na temelju odredaba ZKP FBiH, čiji član 146. stav 1. tač. c) i d) propisuje da se poritvor može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za takva krivična djela se može izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna. Tačkom d) citiranog člana propisano je da se pritvor može odrediti ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a usljed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana i imovine. Obrazlažući rješenje o određivanju pritvora u pogledu primjene člana 146. stav 1. tačka c). ZKP FBiH Općinski sud je naveo da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, da je ranije osuđivan za ista krivična djela, da se radi o licu koje je povratnik u izvršenju predmetnih krivičnih djela te da ih je vršio u dužem vremenskom periodu. U pogledu primjene člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH, Općinski sud je naveo da je iz stanja spisa vidljivo da je apelant u svojstvu osumnjičenog u dužem vremenskom periodu vršio navedena krivična djela i da se radi o krivičnom djelu čijim se vršenjem ugrožava stanje zdravlja šireg kruga građanja i njihova sigurnost. Dakle, sve razloge koje je propisao citirani član ZKP FBiH, Općinski sud je prilikom određivanja ove mjere detaljno i jasno obrazložio. Iz navedenog proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o „zakonitom lišavanju slobode po rješenju nadležnog suda“ kako to propisuje član 5. stav 1.c) Evropske konvencije. To znači da u lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju odredaba člana 146. stav 1. tač. c) i d). ZKP FBiH, na način da pritvor određen ovim rješenjem teče od 20. marta 2007. godine i može trajati najduže mjesec dana, do 20. aprila 2007. godine. Ovakva situacija nije inkompatibilna sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, jer navedeni član ne sadrži zabranu državama potpisnicama da u svojim pravnim sistemima mogu propisati odredbu, kojom se nalaže određivanje pritvora licu za koje postoji osnovana sumnja da je počinila krivično djelo, ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna a usljed načina činjenja i posljedica krivičnog djela ugroženo je zdravlje, sigurnost i imovina građana. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-911/07 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio