Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-132/06 (S. i M. K.)
Odluka donesena 19. 04. 2007.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Utvrđivanje/osporavanje očinstva
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-132/06
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 132/06, rješavajući apelaciju Senke i Marija Kuzmanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Senke i Marija Kuzmanovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-569/04 od 12. decembra 2005. godine.
Nalaže se Republici Srpskoj da Senki i Mariju Kuzmanoviću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 3.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Republici Srpskoj da, u roku od 3 mjeseca od dana prijema ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Senka i Mario Kuzmanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Ljubomir Sandić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 23. januara 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine postupka koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-569/04 od 12. decembra 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 2. februara 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju, a od Općinskog suda je zatražen na uvid spis tog suda broj P-201/96.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 13. februara 2006. godine, a Osnovni sud je 3. marta 2006. godine dostavio i odgovor na apelaciju i na uvid spis tog suda broj P-201/96.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog i Osnovnog suda dostavljeni su apelantima 5. januara 2007. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanti su 16. novembra 1989. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv Jovice Kelečevića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja očinstva. U tužbi je navedeno da je tužiteljica - apelantica upoznala tuženog 5. juna 1988. godine u Staroj Topoli. U intimne odnose s njim stupila je u novembru iste godine kada je začet mldb. tužilac - apelant. S obzirom na to da tuženi nije želio priznati dijete, apelantica je predložila sudu da donese presudu kojom će se utvrditi da je tuženi otac mldb. apelanta, te da se on obaveže na doprinos za izdržavanje. Preciziranim tužbenim zahtjevom od 25. decembra 2002. godine apelanti su zahtijevali da sud obaveže tuženog da na ime doprinosa za izdržavanja mldb. apelanta plaća iznos od 200,00 KM mjesečno, počevši od dana podnošenja tužbe i pri takvom tužbenom zahtjevu ostali su do kraja glavne rasprave.
7. Osnovni sud, postupajući prema tužbi apelanata radi utvrđivanja očinstva, održao je sljedeća ročišta:
Period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine
- Osnovni sud je zakazao prvo ročište za 17. januar 1990. godine. Na ročištu je bila prisutna apelantica, tuženi nije bio prisutan jer se nalazio na odsluženju vojnog roka, o čemu je sud obaviješten dopisom Vojne pošte Karlovac od 15. januara 1990. godine.
- Na ročištu održanom 1. marta 1990. godine konstatirano je da je prisutna zakonska zastupnica - majka mldb. apelanta, a da nisu bili prisutni tuženi, predstavnik Centra za socijalni rad i jedan od dva pozvana svjedoka. Apelantova zakonska zastupnica je predložila da se na okolnosti utvrđivanja očinstva obavi biološko vještačenje, te da sud prekine postupak dok mldb. apelant ne navrši jednu godinu života. Rješenjem suda postupak je prekinut do 25. augusta 1990. godine.
- Na ročištu održanom 15. aprila 1991. godine bili su prisutni apelantica i punomoćnik tuženog, a predstavnik Centra za socijalni rad nije bio prisutan. Ročište je odgođeno za 22. maj 1991. godine.
- Na ročištu održanom 22. maja 1991. godine konstatirano je da je prisutna apelantica, da tuženi nije prisutan, iako je uredno obaviješten, te da pozvani svjedoci nisu bili prisutni. Sud je zaključio da se pozovu svjedoci uz prijetnju za prinudno dovođenje. Ročište je odloženo za 17. juni 1991. godine.
- Na ročištu održanom 17. juna 1991. godine bili su prisutni apelantica i tuženi. Sud je saslušao pozvane svjedoke i zaključio da će na ročištu 12. augusta 1991. godine biti saslušani apelantica i tuženi u svojstvu parničnih stranaka.
- Na ročištu održanom 12. augusta 1991. godine prisustvovali su apelantica i tuženi, i saslušan je svjedok Saša Mađar. Apelantica je ostala pri navodima tužbe i predložila biološko vještačenje, a punomoćnik tuženog je ostao pri odgovoru na tužbu. Punomoćnik tuženog je predložio određivanje vještačenja radi utvrđivanja krvnih grupa. Rasprava je odgođena na neodređeno vrijeme.
- Na ročištu održanom 17. maja 1993. godine apelantica nije bila prisutna, a advokat tuženog jeste. Rješenjem suda je određeno da će se rasprava zakazati na apelanticinu inicijativu. Sud je prema apelanticinom prijedlogu 1. decembra 1993. godine predložio da se uspori s postupkom zbog nemogućnosti njezinog odlaska na vještačenje.
- Na ročištu održanom 6. septembra 1994. godine konstatirano je da su prisutni i apelantica i tuženi, a zbog izmijenjenog sastava vijeća ročište je počelo iznova čitanjem zapisnika. Sud je donio rješenje o provođenju dokaza vještačenjem - tipizacijom tkiva i određivanjem krvnih grupa u institutu za medicinu u Beogradu. U periodu od 26. oktobra 1994. godine do 7. februara 1995. godine sud se, u više navrata, obraćao institutu u Beogradu radi obavljanja biološkog vještačenja.
- Na novom ročištu zakazanom za 2. mart 1995. godine apelantica nije bila prisutna, a izostanak je pravdala sudu. Sud je konstatirao da je prisutan tuženi, te da institut u Beogradu nije dostavio tražene podatke. Sud je ročište odložio na neodređeno vrijeme, a 15. marta 1995. godine od instituta je ponovo zatražio termin za vještačenje.
Relevantni period
- Sud je odložio ročište zakazano za 28. mart 1996. godine i konstatirao da apelantica nije bila prisutna - dostavljanje poziva je neiskazano, a da se tuženi odazvao u pratnji advokata.
- Na ročištu održanom 2. maja 1996. godine sud je konstatirao da su prisutni apelantica i punomoćnik tuženog. Tuženi nije prisustvovao zbog smrti oca. Sud je donio rješenje o odlaganju ročišta za 30. maj 1996. godine.
- Na ročištu održanom 30. maja 1996. godine sud je konstatirao da su prisutni i apelantica i tuženi u pratnji advokata. Apelantica je izjavila da je u daljnjem postupku zastupa advokat Vlado Cvijić, te da troškovi vještačenja iznose 540 din. Saslušane su parnične stranke pri čemu je tuženi negirao očinstvo. Sud je odredio provođenje antropološkog vještačenja i vještačenja tipizacijom tkiva na institutu u Beogradu 25. juna 1996. godine. Sud je 31. maja 1996. godine donio rješenje o izvršavanju vještačenja 25. juna 1996. godine. Također, 31. maja 1996. godine sud obavještava institut o rješenju suda za vještačenje. Dopisom broj 242 od 25. juna 1996. godine Zavod za transfuziologiju krvi iz Beograda obavještava sud da vještačenje nije izvršeno jer se vještačenju nije odazvao tuženi, već samo majka - apelantica sa mldb. djetetom. Advokat tuženog je 4. jula 1998. godine obavijestio sud da tuženi nije mogao otputovati u Beograd jer je bio bolestan, a sudu je dostavio nalaz Kliničkog medicinskog centra Banja Luka - Klinika za plućne bolesti, od 24. juna 1996. godine.
- Na ročištu održanom 29. augusta 1996. godine bili su prisutni apelantica i tuženi u prisustvu advokata. Sud je odredio novo vještačenje za 14. oktobar 1996. godine i odredio da svaka stranka snosi svoje troškove. Dopisom broj 278/96 od 14. oktobra 1996. godine Zavod za transfuziologiju krvi je obavijestio sud da im se javio tuženi, a da se nije javila apelantica s djetetom.
- Na ročištu održanom 19. novembra 1996. godine sud je konstatirao da su prisutni apelantica i advokat tuženog. Apelantica je obavijestila sud da je otkazala punomoć advokatu Vladi Cvijiću. Također, apelantica je izjavila da nije pristupila vještačenju jer je dijete bolesno i da ne zna kada će bolest biti sanirana. Sud je donio rješenje o odlaganju ročišta na neodređeno vrijeme, te da će novo ročište biti zakazano na majčinu inicijativu. Apelantica je sudu podnijela prijedlog za izuzeće sutkinje Snežane Stepanović. Osnovni sud je Rješenjem broj 42/97 od 6. februara 1997. godine odbio apelanticin prijedlog za izuzeće sutkinje Snežane Stepanović, jer je ocijenio da su apelanticini navodi o pristranosti sutkinje Snežane Stepanović paušalni.
- Na ročištu održanom 25. juna 1997. godine sud je u ovom predmetu zadužio novu sutkinju, Brankicu Spasojević, iako nije prihvatio apelanticin prijedlog za izuzeće sutkinje Snežane Stepanović. Na ročištu su bili prisutni apelantica u pratnji advokata i advokat tuženog koji je obavijestio sud da je apelant zauzet, te da se ročište održi bez njega. Apelanticin punomoćnik je zatražio da sud donese privremenu mjeru za izdržavanje mldb. Marija u iznosu od 500,00 din. počevši od 16. novembra 1989. godine kao dana podnošenja tužbe. Dopisom od 27. juna 1997. godine advokat tuženog je predložio da sud odbije apelanticin zahtjev da se privremenom mjerom odredi alimentacija. Rješenjem suda broj P-201/96 od 4. jula 1997. godine sud je odredio novo vještačenje (analizom krvi i tipizacijom tkiva) u Beogradu. Zavod za transfuziologiju je dopisom broj 280 od 25. augusta 1997. godine obavijestio sud da vještačenje nije izvršeno jer se nije odazvao tuženi, već samo apelantica. Dopisom od 2. septembra 1997. godine tuženi je obavijestio sud da je na dan vještačenja, 25. augusta 1997. godine, bio prisutan u Zavodu za transfuziologiju, međutim, bio je izložen prijetnjama i maltretiranju lica koje je u izvanbračnoj zajednici sa apelanticom, te je zbog straha od fizičkog napada napustio Zavod za transfuziologiju. Apelantica je dopisom od 7. oktobra 1997. godine obavijestila sud da je tuženi 25. augusta 1997. godine došao na zakazano vještačenje u Zavod za transfuziologiju 15 minuta prije zakazanog roka, ali je, nakon što je vidio apelanticu, napustio Zavod. Istim dopisom apelantica je ponovo zatražila od suda donošenje privremene mjere za određivanje alimentacije za mldb. apelanta.
- Na ročištu održanom 14. novembra 1997. godine sud je konstatirao da je bio prisutan apelanticin advokat, a da je tuženi telefonom obavijestio sud o spriječenosti dolaska i predložio provođenje ročišta u njegovom odsustvu. Sud je donio Rješenje broj P-201/06 kojim je odredio novo vještačenje za 10. decembar 1997. godine u Beogradu. Apelanticin advokat je dopisom od 4. decembra 1997. godine obavijestio sud da apelantica ne može pristupiti vještačenju tog dana, te je zamolio sud da odredi novo vještačenje. Dopisom od 8. decembra 1997. godine sud je obavijestio tuženog o odgađanju vještačenja zakazanog za 14. decembar 1997. godine.
- Na ročištu održanom 30. marta 1998. godine sud je konstatirao da apelantica nije prisutna, iako je apelanticin advokat uredno obaviješten, a da je advokat tuženog prisutan. Ročište je odgođeno za 29. april 1998. godine.
- Na ročištu održanom 29. aprila 1998. godine sud je konstatirao da su prisutni apelanticin advokat i advokat tuženog. Sud je donio rješenje kojim je odredio novo vještačenje za 1. juni 1998. godine i zatražio od Centra za socijalni rad podatke o uvjetima života parničnih stranaka. Zavod za transfuziologiju je dopisom obavijestio sud da se vještačenju zakazanom za 1. juni 1998. godine nije odazvao tuženi, već samo apelantica.
- Na ročištu održanom 28. marta 2000. godine (prvo ročište nakon pauze od jedne godine, 10 mjeseci i 29 dana, tj. nakon ročišta održanog 29. aprila 1998. godine) bili su prisutni apelanticin advokat i advokat tuženog. Ročište je odgođeno na neodređeno vrijeme. Zakazano je vještačenje za 10. maj 2000. godine i rješenje je dostavljeno Zavodu za transfuziologiju u Beogradu. Dopisom od 10. maja 2000. godine Zavod je obavijestio sud da se vještačenju odazvao tuženi, a da se apelantica sa mldb. apelantom nije odazvala.
- Na ročištu od 6. marta 2001. godine sud je konstatirao da su prisutni apelanticin advokat i advokat tuženog, te je traženo naknadno vještačenje.
- Na ročištu održanom 15. novembra 2001. godine bili su prisutni apelantica i tuženi u pratnji advokata. Rasprava počinje iznova zbog izmijenjenog sastava vijeća. Sud je odlučio da će se termin novog vještačenja odrediti naknadno. Rješenjem suda broj P-201/96 od 18. januara 2002. godine vještačenje je određeno za 27. mart 2002. godine na Biološkom fakultetu u Beogradu. Apelantica je 11. marta 2002. godine uputila dopis sudu kojim je zahtijevala da se vještačenje obavi, kao i ranije, u Zavodu za transfuziologiju u Beogradu. Dopisom od 10. decembra 2002. godine Biološki fakultet u Beogradu obavještava sud da je vještačenju zakazanom za 27. mart 2002. godine pristupio samo tuženi, a apelantica i mldb. apelant nisu bili prisutni.
- Na ročištu od 17. juna 2002. godine bili su prisutni apelantica i advokat tuženog. Sud je konstatirao da se apelantica protivi vještačenju na Biološkom fakultetu u Beogradu.
- Na ročištu od 19. septembra 2002. godine bili su prisutni apelantica u pratnji advokata i advokat tuženog. Vještačenje na Biološkom fakultetu je zakazano za 2. novembar 2002. godine. Biološki fakultet u Beogradu je dopisom od 13. novembra 2002. godine obavijestio sud da je na vještačenju održanom 5. novembra 2002. godine utvrđeno očinstvo i da dostavlja nalaz vještačenja od 5. novembra 2002. godine. Također, dopisom od 13. novembra 2002. godine Biološki fakultet je obavijestio sud da se ovom fakultetu, 11. novembra 2002. godine, obratilo lice sa ličnom kartom na ime Kelečević, koja nije odgovarala identitetu lica utvrđenom 5. novembra 2002. godine, za koju je Osnovni sud tražio da se radi utvrđivanja očinstva izvrši vještačenje.
- Ročištu od 16. januara 2003. godine pristupio je advokat tuženog, dok apelantica i njezin advokat nisu pristupili (apelanticin advokat je tražio odgađanje). Ročište je odgođeno za 21. februar 2003. godine. Dopisom od 21. februara 2003. godine advokat tuženog je zatražio od suda poništavanje nalaza vještačenja, jer mu je bilo nejasno zašto se drugo lice, u svojstvu tuženog, 11. novembra 2002. godine pojavilo na Biološkom fakultetu u Beogradu radi vještačenja.
- Na ročištu održanom 21. februara 2003. godine bili su prisutni apelanticin advokat i advokat tuženog. Apelanticin advokat je zatražio da se tuženom odredi alimentacija za mldb. apelanta u iznosu od 200 KM. Ročište je odloženo na neodređeno vrijeme.
- Na ročištu održanom 5. maja 2003. godine bili su prisutni apelanticin advokat i advokat tuženog. Advokat tuženog je zatražio novo vještačenje u drugoj instituciji.
- Na ročištu održanom 9. jula 2003. godine bili su prisutni apelantica i advokat, kao i tuženi i njegov advokat. Tuženi je tražio ponavljanje vještačenja. Ročište je odgođeno za 12. septembar 2003. godine. Dopisom od 20. maja 2003. godine Biološki fakultet u Beogradu dao je pojašnjenje u vezi sa identifikacijom tuženog i ostao je pri stavu da je na pouzdan način utvrđen identitet tuženog. Međutim, Biološki fakultet u Beogradu je sudu ponudio da se ponovo izvrši DNK analiza, ako to sud ocijeni potrebnim.
- Glavna rasprava održana je 12. septembra 2003. godine. Raspravi su pristupili apelantica u pratnji advokata i tuženi, a nije pristupio predstavnik Centra za socijalni rad. Sud je saslušao apelanticu i tuženog, utvrdio prihode tuženog i izveo ostale potrebne dokaze. Nakon zaključenja glavne rasprave Osnovni sud je 12. septembra 2003. godine donio Presudu broj P-201/96.
8. Presudom Osnovnog suda broj P-201/96 od 12. septembra 2003. godine utvrđeno je da je tuženi otac mldb. apelanta kojeg je apelantica rodila 25. augusta 1989. godine. Istom presudom tuženi je obavezan da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. apelanta plaća mjesečno 20% od ličnog dohotka kojeg ostvari kao zaposleno lice u SUR «Krencl» Gradiška, počevši od dana podnošenja tužbe, 16. novembra 1989. godine, pa ubuduće, a na ruke majci i zakonskoj zastupnici, s tim da dospjele rate plati odjednom sa zakonskom zateznom kamatom, a ubuduće da plaća svakog prvog u mjesecu za prethodni mjesec i sve dok obaveza prema zakonu bude trajala ili ne bude ukinuta ili izmijenjena, pod prijetnjom izvršenja. Tuženi je obavezan apelantici naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 KM, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odbijen je apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere, te višak tužbenog zahtjeva u pogledu visine izdržavanja. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je utvrđujući pitanje očinstva tuženog saslušao brojne svjedoke i izvršio uvid u nalaz biološkog vještačenja Biološkog fakulteta u Beogradu od 13. novembra 2002. godine, te proveo i druge dokaze i u ovoj pravnoj stvari utvrdio da je tuženi biološki otac mldb. apelanta, i usvojio tužbeni zahtjev apelanata, te utvrdio obavezu tuženog za izdržavanje mldb. apelanta.
9. Presudom Okružnog suda broj Gž-569/04 od 12. decembra 2005. godine žalba tuženog je odbijena i potvrđena je presuda Osnovnog suda u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženi otac mldb. apelanta rođenog 25. augusta 1989. godine. Žalba je djelimično uvažena i presuda Osnovnog suda je preinačena u dijelu u kojem je odlučeno o izdržavanju mldb. apelanta tako da je tuženi obavezan plaćati na ime doprinosa za izdržavanje mldb. apelanta mjesečno po 150,00 KM i to počevši od 16. novembra 1989. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa ubuduće, sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, a na račun majci i zakonskoj zastupnici, tako da dospjele obroke plati odjednom, a dospijevajuće od prvog do desetog u mjesecu. Odluka o troškovima parničnog postupka u prvostepenoj presudi je ukinuta i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti u svojoj apelaciji navode da im je osporenim presudama Okružnog i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Apelanti povredu navedenih prava vide u tome što su radi zaštite svojih prava, u pogledu utvrđivanja očinstva za mldb. apelanta, podnijeli tužbu 16. novembra 1989. godine, a postupak je okončan presudom Okružnog suda tek 12. decembra 2005. godine. Apelanti tvrde da tako dug rok za okončanje postupka nije razuman, a posljedica je ponašanja tužene strane u sporu, a i samih sudova. Apelanti su zatražili da Ustavni sud naloži Bosni i Hercegovini da im zbog propusta i dugog vođenja postupka nadoknadi štetu u iznosu od 20.000 KM.
b) Odgovor na apelaciju
11. Okružni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je na sjednici vijeća ovog suda, održanoj 9. novembra 2005. godine, odlučeno da se radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja zakaže rasprava. Okružni sud je nadalje naveo da je raspravu održao 12. decembra 2005. godine, te da je vijeće tog suda u zakonskom roku nakon održane rasprave donijelo odluku koja je uručena strankama 5. januara 2006. godine. Okružni sud je, također, istakao da su neosnovani navodi apelacije o dužini trajanja postupka pred Okružnim sudom, te da su prema planu rada tog suda predmeti rješavani prema redoslijedu prispijeća. U konkretnom slučaju, predmet je na redoslijedu rješavanja bio u novembru 2005. godine, a riješen je nakon zaključene rasprave u decembru 2005. godine.
12. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je tačno da je postupak trajao daleko duže nego što je predviđeno. Nadalje, Osnovni sud je naveo i razloge koji su utjecali na dužinu trajanja postupka, konstatirajući da je tuženi u početnoj fazi bio na služenju vojnog roka, zatim zbog apelanticinog prijedloga kao zakonske zastupnice mldb. apelanta da se uspori sa postupkom zbog nemogućnosti odlaska na vještačenje zbog nedostatka novca, te spriječenosti punomoćnika i apelanticinog angažiranja novog punomoćnika, a što je sve utjecalo na direktnu dinamiku postupka.
V. Relevantni propisi
13. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 83/05 i 74/05) «Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.»
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je dužina postupka koji je rezultirao Presudom Okružnog suda broj Gž-569/04 od 12. decembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 8. januara 2006. godine, a apelacija je podnesena 23. januara 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»
19. U konkretnom slučaju, potrebno je, prije svega, odgovoriti na pitanje ima li predmetni postupak karakter «spora» u kojem su se utvrđivala «građanska prava i obaveze» apelanata. Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam «spora», u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva «sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
20. U konkretnom slučaju, predmetni postupak je parnični postupak za utvrđivanje očinstva čiji je rezultat presudan za apelantova privatna prava i obaveze. Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Apelanti se žale da postupak koji je vođen pred Okružnim i Osnovnim sudom nije okončan u razumnom roku. Radi toga, Ustavni sud mora utvrditi je li u konkretnom slučaju došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
a) Period koji se uzima u obzir
21. Ustavni sud podsjeća na ustaljenu praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije zasnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir, u svrhu žalbe, u pogledu dužine trajanja postupka, počinje sa danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti. Dakle, u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka koji je dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
22. U konkretnom slučaju, postupak je započeo 16. novembra 1989. godine kada su apelanti podnijeli tužbu Osnovnom sudu. Međutim, period koji spada u nadležnost Ustavnog suda nije počeo tog datuma, već 14. decembra 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak je završen Presudom Okružnog suda broj Gž-569/04 od 12. decembra 2005. godine. Dakle, Ustavni sud konstatira da je postupak ukupno trajao 16 godina i 26 dana, od čega devet godina, 11 mjeseci i 28 dana spada u period koji Ustavni sud treba ispitati.
23. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za apelanta dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
24. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje postupka dovodi, de facto, do lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
b) Složenost predmeta
25. U vezi s ocjenom je li neki predmet složen, Evropski sud za ljudska prava daje značaj izvjesnom broju faktora poput prirode činjenica koje treba utvrditi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dobbertin protiv Francuske, presuda od 25. februara 1993. godine, serija A, broj 256-D, str. 117). Složenost se može ticati činjenica i pravnih pitanja (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lorenzi, Bernardini i Gritti protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 231- G, str. 75). U konkretnom slučaju, spor se odnosi na utvrđivanje očinstva, te zahtjeva apelanata za utvrđivanje iznosa na ime doprinosa tuženog za zakonsko izdržavanja mldb. apelanta. Ustavni sud zapaža da su Okružni i Osnovni sud svoje presude donijeli na osnovu brojnih izvedenih dokaza, te da su se u toku dokaznog postupka morala izvoditi i druga dokazna sredstva kao što je biološko vještačenje DNK metodom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni slučaj može posmatrati kao naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.
c) Ponašanje podnosioca apelacije
26. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima utvrđivanje je li odluka donesena u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Evropska komisija za ljudska prava, No. 11541/85 OI 70).
27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije pristupila sa mldb. apelantom radi utvrđivanja očinstva na pet zakazanih vještačenja na institutu za biološko vještačenje u Beogradu, od kojih je, prema podacima iz spisa, tri puta bila spriječena iz objektivnih razloga (djetetova bolest i nedostatak finansijskih sredstava za odlazak na institut za vještačenje u Beograd). Ustavni sud primjećuje da apelantica nije bila prisutna na tri zakazana ročišta pred Osnovnim sudom, te da je jedan nedolazak uslijedio zbog neurednog dostavljanja poziva za ročište, da je za jedan nedolazak zatražila odgađanje ročišta pred Osnovnim sudom, te da jedan nedolazak nije pravdala. Ustavni sud zapaža da je apelantica kao zakonska zastupnica mldb. apelanta tražila i izuzeće sutkinje Osnovnog suda, te da je Osnovni sud Rješenjem broj 42/97 od 6. februara 1997. godine odbio taj prijedlog. Ustavni sud zapaža da, u periodu koji je relevantan za Ustavni sud, ponašanje apelanata u odnosu na druga pitanja samo po sebi ne može opravdati dužinu postupka. Prema tome, Ustavni sud nalazi da se višestruka odlaganja postupka ne mogu pripisati apelantima.
d) Ponašanje suda
28. Ustavni sud, uvidom u spis prvostepenog suda, zapaža da je od 14. decembra 1995. godine, pa do donošenja prvostepene presude Osnovni sud zakazao 28 ročišta, od toga je nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine zakazano 19 ročišta.
29. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u više navrata odlagao ročišta za glavnu raspravu zbog neurednog dostavljanja poziva, a primjećuje se da je od dana donošenja prvostepene presude, 12. septembra 2003. godine, pa do dostavljanja spisa Okružnom sudu, 2. aprila 2004. godine, proteklo više od šest mjeseci. Također je evidentno da Osnovni sud u periodu od 29. aprila 1998. godine do 28. marta 2000. godine nije zakazao ni jedno ročište, tako da u navedenom periodu, u kojem je odlukom suda rasprava odložena na neodređeno vrijeme, period u kojem sud nije zakazivao ročišta iznosi jednu godinu, 10 mjeseci i 29 dana. Nadalje, Osnovni sud je u dva slučaja počinjao glavnu raspravu od početka zbog izmijenjenog sastava vijeća suda što je nesumnjivo utjecalo na njegovu djelotvornost u ovom predmetnom slučaju.
30. Ustavni sud ističe da je ukupna dužina postupka u relevantnom predmetu trajala devet godina, 11 mjeseci i 28 dana. U relevantnom periodu postupak je vođen pred Općinskim sudom osam godina, tri mjeseca i 27 dana, računajući i period dostavljanja spisa Okružnom sudu radi odluke o žalbi. Postupak pred Okružnim sudom je trajao jednu godinu, osam mjeseci i jedan dan. Ustavni sud je uzeo u obzir izjašnjenje Osnovnog suda u kojem je istakao razloge koji su utjecali na dužinu postupka, međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, imajući u vidu prirodu predmeta, Osnovni sud je mogao i morao preduzimati radnje mnogo djelotvornije, koristeći odredbe važećih procesno-pravnih propisa. Ustavni sud smatra da je Osnovni sud i pored objektivnih teškoća neopravdano dugo tolerirao odugovlačenje postupka, te da je brži ishod postupka bio od posebne važnosti za apelante, s obzirom na činjenicu da je predmet tužbenog zahtjeva apelanata, osim utvrđivanja očinstva, bila i zakonska obaveza za izdržavanje mldb. apelanta, koja je vezana za odluku suda o utvrđivanju očinstva.
31. Ustavni sud konstatira da je Okružni sud odlučio o žalbi apelanata u postupku nakon jedne godine, osam mjeseci i jedan dan. Prema mišljenju Ustavnog suda, a imajući u vidu, kako složenost predmeta, tako i odredbe važećih propisa, Okružni sud je, postupajući prema žalbi tuženog, također djelotvornije mogao postupiti, ne pridržavati se isključivo kriterija redoslijeda prispijeća predmeta. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koju je prihvatio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1097/04 od 17. novembra 2005. godine), preopterećenost sudstva se općenito ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice dužne organizirati administriranje pravde tako da razni sudovi ispunjavaju zahtjeve člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Francesco Lombardo protiv Italije, presuda od 25. februara 1994. godine, serija A, broj 249-B, str. 27).
32. Ustavni sud zaključuje da su navedene činjenice dovoljne za konstataciju da presude Okružnog i Osnovnog suda nisu donesene u razumnom roku. Za nedonošenje presude u razumnom roku pretežno je odgovoran Općinski sud, s obzirom da je pred njim najduže vođen postupak, kako u periodu prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, tako i u periodu nakon njegovog stupanja na snagu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je i Okružni sud odgovoran što u žalbenom postupku nije postupao djelotvornije, te da hronologija rješavanja predmeta, koja je utvrđena planom rješavanja predmeta, s obzirom na predmet ovog postupka, sama po sebi ne predstavlja opravdanje što odluka o žalbi nije donesena u razumnom roku.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da se ne može smatrati «razumnim» period od devet godina, 11 mjeseci i 28 dana, koliko je trajao predmetni postupak pred Okružnim i Osnovnim sudom nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.
34. Polazeći od navedenog, Ustavni sud zaključuje da zahtjev za donošenje odluke u okviru razumnog roka nije ispoštovan, što predstavlja povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje kompenzacije
35. Apelanti traže da im se dosudi iznos od 20.000 KM na ime naknade štete zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na apelantov zahtjev može odrediti naknadu štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).
36. U skladu s navedenom odlukom Ustavnog suda i usvojenim stavom prema kojem se apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknada na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su redovni sudovi odlagali donošenje odluke, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost, Ustavni sud je u konkretnom slučaju, smatrajući da se radi o predmetu koji je zahtijevao posebnu hitnost, odredio da se apelantima isplati iznos od 3.000,00 KM, dakle po 300,00 KM za svaku godinu odlaganja donošenja odluke u meritumu. Ovaj iznos apelantima je dužna isplatiti Republika Srpska u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove odluke.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom na to da je postupak donošenja odluke radi utvrđivanja očinstva okončan tek nakon 10 godina u relevantnom periodu, pri čemu je opravdanje redovnih sudova preopterećenost predmetima, jer posljedice propusta u organizaciji sudskog sistema koje ugrožavaju zaštitu individualnih prava ne mogu snositi pojedinci.
38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović