Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1482/06 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 19. 04. 2007.
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1482/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, dopredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. travnja 2007. godine, u predmetu broj AP 1482/06, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Tuzlanskog kantona, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-766/04 od 31. siječnja 2006. godine, zbog toga što je očevidno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobraniteljstvo Tuzla, podnio je 22. svibnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-766/04 od 31. siječnja 2006. godine. Apelant je 21. ožujka 2007. godine dopunio apelaciju dostavljanjem teksta revizije koju je izjavila DD «Solana» Tuzla.
2. Tužitelji DD «Fabrika soli» Tuzla i DD Rudnik soli «Tešanj» (u daljnjem tekstu: tužitelji) su podnijeli tužbu pred Kantonalnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) protiv apelanta, «Soda so» holding Tuzla i «Bosnalijek» Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), radi predaje u posjed i slobodno raspolaganje zgrade – poslovnog prostora koji se nalazi u Tuzli, ul. Slatina broj 2, upisana u zk. ul. broj 11154, k.o. Tuzla, k.č. 3/107. Apelant je na temelju Ugovora o zakupu zaključenom sa «Soda so» Tuzla u predmetnu zgradu smjestio Vladu Tuzlanskog kantona i dio ministarstava. Kantonalni sud 11. prosinca 2002. godine donio je Presudu broj Ps-320/02, kojom u potpunosti udovoljava postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja, a na temelju pravomoćne Presude Kantonalnog suda broj Ps-104/98 od 15. prosinca 2000. godine, kojom je utvrđeno da su tužitelji suvlasnici na navedenoj zgradi – poslovnom prostoru i sukorisnici na zemljištu ispod i oko zgrade, a na temelju koje je odbijen i prigovor aktivne legitimacije prvotužitelja kojega je istaknuo apelant.
3. Odlučujući po prizivu tuženih, Vrhovni je sud donio Presudu broj Pž-79/03 od 17. lipnja 2004. godine, kojom se priziv djelomično uvažava i to u dijelu koji se odnosi na prvotužitelja, u odnosu na kojega se prvostupanjska presuda ukida, dok se u ostalom dijelu potvrđuje. Ovaj sud našao je da je Kantonalni sud počinio bitnu povredu parničnog postupka tako što nije pazio da je isti opunomoćenik zastupao prvotužitelja i drugotužitelja, dok je opunomoćeniku punomoć u spisu data samo za drugotužitelja.
4. Revizijskom odlukom broj Rev-766/04 od 31. siječnja 2006. godine Vrhovni je sud preinačio drugostupanjsku odluku tako što je priziv odbio i prvostupanjsku presudu Kantonalnog suda potvrdio. U obrazloženju ove odluke stoji da se za cijelo vrijeme trajanja postupka u ulozi zastupnika oba tužitelja pojavljivao jedan opunomoćenik, a da stranke nisu imale nikakvih primjedbi na to, da na zapisničku konstataciju predsjednika prvostupanjskog vijeća da opunomoćenik ulaže punomoći za tužitelje u spis nije bilo primjedbi ni na tom ni na kasnijim ročištima, iz čega proizlazi da je ova punomoć naknadno «izuzeta», da je isti zastupnik i ranije zastupao oba tužitelja te da je drugotužitelj odobrio podnošenje tužbe i izvršio uplatu sudskih taksi na tužbu i na presudu, čime je priznao kao svoje radnje koje je u njegovo ime poduzimao zastupnik.
5. Apelant navodi da je reviziju podnijela DD «Solana» Tuzla, koja je, kako navodi, «eventualni pravni slijednik poslovne zgrade», a ne DD «Fabrika soli» Tuzla, kako stoji u preambuli revizijske odluke i koja je bila stranka u postupku, a o čemu je, prema apelantovom navodu, Vrhovni sud u postupku revizije bio dužan voditi računa po službenoj dužnosti, te reviziju odbaciti kao nedopustivu jer ju je, prema apelantovom mišljenju, izjavila neovlaštena osoba. Nadalje, apelant smatra da je Kantonalni sud načinio propust i time bitnu povredu odredbi parničnog postupka neobrazlaganjem prigovora aktivne legitimacije za prvotužitelja, kao i ne vodeći računa o postojanju punomoći za prvotužitelja za vrijeme prvostupanjskog postupka, dok je pogrešnim tumačenjem i primjenom materijalnog prava, te također ne vodeći računa o aktivnoj legitimaciji Vrhovni sud u revizijskom postupku također počinio bitne povrede parničnog postupka. Apelant naime u apelaciji ističe da prvotužitelj nije u postupku privatizacije dobio u suvlasništvo predmetnu zgradu – poslovni prostor, te smatra da su sudovi o tome trebali voditi računa u pobijanim postupcima i mimo pravomoćne presude o suvlasništvu prvotužitelja i drugotužitelja. Na ovaj način apelant vidi povredu svog prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i prava na zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. U svezi s dopustivosti predmeta Ustavni sud prvenstveno konstatira da se u ovom predmetu u ulozi apelanata pojavljuje Tuzlanski kanton te podsjeća da je u svojoj odluci broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine promijenio dotadašnju praksu, koja je slijedila praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj su apelacije podnesene od državnih organa proglašavane nedopustivim po temelju članka 16. stavak 2. točka 10. tadašnjeg Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 2/04) koji je propisivao da je apelacija «nedopustiva ako je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom». U toj je odluci Ustavni sud konstatirao da Europska konvencija pruža minimum zaštite glede ljudskih prava i temeljnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te je imajući u vidu da Ustav Bosne i Hercegovine ne sadrži precizne odredbe o funkcioniranju državnih organa izmijenio dotadašnju praksu i dozvolio državnim organima podnošenje apelacije. Stoga će Ustavni sud razmotriti eventualne povrede apelantovih prava isključivo s aspekta prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očevidno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom razvidnošću, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očevidno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Imajući u vidu navode apelanta glede toga u čemu vidi povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru načina na koji su redoviti sudovi protumačili i primijenili materijalno pravo i utvrdili činjenično stanje, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti u slučaju kada odluke redovitih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i u drugim slučajevima.
10. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo na povredu apelantovih prava na pravično suđenje. Sudovi su u tri instance dali detaljna i logična obrazloženja svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoje odluke u kontekstu svih prigovora i navoda apelanta, kojima je apelant u svoju korist tražio drukčije odlučenje.
11. Naime, nije točan apelantov navod da prvostupanjski sud nije dao nikakvo obrazloženje na apelantov prigovor koji se odnosio na nepostojanje aktivne legitimacije prvotužitelja, jer je ovaj sud eksplicitno odgovorio upravo na ovaj apelantov prigovor, navodeći da postoji pravomoćna presuda u odnosu na prvotužitelja i drugotužitelja kao suvlasnika zgrade – poslovnog prostora, čiju predaju u predmetnom postupku prvotužitelj i drugotužitelj traže, a po čemu i jesu aktivno legitimirani na podnošenje predmetne tužbe. Dakle, u predmetnom postupku sudovi nisu odlučivali o pravu vlasništva, jer je o tomu već odlučeno u ranijem postupku, već samo o predaji u posjed vlasnicima a na temelju pravomoćne presude o vlasništvu. Stoga svi apelantovi navodi istaknuti u samoj apelaciji, a koji se odnose na činjenicu da prema apelantovom mišljenju prvotužitelj u izvršenoj privatizaciji nije stekao u suvlasništvo predmetnu zgradu – poslovni prostor, nisu relevantni za konkretan slučaj.
12. Nadalje, Ustavni sud sa jedne strane ponavlja kako on sam nije nadležan utvrđivati činjenicu tko je konkretno podnio reviziju na drugostupanjsku odluku –je li to uradio prvotužitelj ili pravna osoba koja je pravni slijednik prvotužitelja, odnosno je li ta osoba doista pravni slijednik prvotužitelja, a sa druge strane ističe da, imajući u vidu predmetni postupak u cjelini, ne može naći element koji bi u ovom pravcu upućivao na proizvoljnost u radu sudova, jer u ovom postupku od samog početka egzistira jedno te isto ime prvotužitelja, koje je kao takvo jednako imenu pravne osobe u čiju korist kao suvlasnika je donesena i prethodna utvrđujuća presuda. Prema tome, revizijska odluka glasi na ime DD «Fabrika soli» Tuzla kao prvotužitelja i samo se kao takva može izvršiti, te je ovdje apelantov prigovor da je reviziju podnijela osoba drugog imena u potpunosti bez značaja. Na koncu, što se tiče apelantovog navoda koji se odnosi na proizvoljnost u ocjeni Vrhovnog suda u revizijskoj odluci o pitanju zastupanja prvotužitelja, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u svojoj odluci dao jasne i nedvosmislene razloge za svoje takvo odlučenje, koji ni po čemu ne mogu dovesti u sumnju zakonitost i pravilnost u radu tog suda. Na temelju toga, Ustavni je sud zaključio da je apelacija u svezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje očevidno (prima facie) neutemeljena, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine.
13. Što se tiče apelantovih navoda da je na ovaj način povrijeđeno i njegovo pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je ovo pravo nesamostalno, da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Europskom konvencijom, te da podrazumijeva «[...]pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima[...]». U tom smislu, a imajući u vidu već navedeno glede prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju suđenje vođeno u tri instance pred sudovima pune jurisdikcije, u drugom stupnju i po prizivu samog apelanta, gdje su sudovi sa jednakom pozornošću i jednakom brižljivošću cijenili sve navode obiju strana u postupku, te zaključuje da u konkretnom slučaju apelant nema niti kakvog temelja da se poziva na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, zbog čega i ovaj apelantov navod cijeni očevidno (prima facie) neutemeljenim.
14. U odnosu na apelantov navod da je ovim postupkom povrijeđeno i njegovo pravo na zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije, Ustavni sud i ovdje podsjeća na također akcesorni karakter ovog prava u odnosu na neko od prava zagarantiranih Europskom konvencijom. Nadalje, kako u odnosu na ovaj navod apelant nije dao bilo kakvo objašnjenje u smislu načina na koji smatra da mu je povrijeđeno ovo pravo, a obzirom na već navedeno u odnosu na pravo na pravično suđenje koje je jedino pravo o kojemu apelant u apelaciji daje konkretno objašnjenje zbog čega smatra da mu je isto povrijeđeno, Ustavni sud zaključuje da apelant niti u odnosu na pravo na zabranu zlouporabe prava nema «opravdan zahtjev» pozivati se na povredu, zbog čega i ovaj navod apelanta cijeni očevidno (prima facie) neutemeljenim.
15. I na koncu, u odnosu na apelantov navod da je pobijanom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zaključuje, obzirom da sam apelant ne daje nikakav navod u svezi s povredom ovog prava, da apelant smatra da mu je povredom prava na pravično suđenje povrijeđeno i ovo pravo. Dakle, kako sam apelant ne daje ne samo dokaz nego niti bilo kakav navod u odnosu na povredu njegovog prava na imovinu, dovodeći u svezu povredu ovog prava sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje kao jedinim navodima datim u apelaciji u odnosu na povrede uopće, a imajući u vidu već navedeno u odnosu na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da apelant niti u odnosu na ovo pravo nema «opravdan zahtjev» pozivati se na zaštitu zbog njegovog kršenja u provedenim postupcima, jer je on očevidno (prima facie) neutemeljen.
16. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očevidno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u izreci ove odluke.
17. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović