Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1493/06 (M. D.)

Odluka donesena 19. 04. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1493/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, suci na sjednici održanoj 19. travnja 2007. godine, u predmetu broj AP-1493/06, rješavajući apelaciju Milivoja Dukića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Milivoja Dukića, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Kž- 261/04 od 25. siječnja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru, broj K-24/03 od 9. prosinca 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Milivoje Dukić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prnjavora, podnio je 19. svibnja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Kž-261/04 od 25. siječnja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K- 24/03 od 9. prosinca 2003. godine.

2. Postupajući po optužnici Okružnog javnog tužiteljstva, broj KT-17/97 od 31. ožujka 1997. godine, koju je u kasnijem postupku po oglašavanju nenadležnosti Okružnog suda u Banja Luci preuzelo Osnovno javno tužiteljstvo u Prnjavoru, Osnovni sud je po provedenom postupku donio Presudu broj K-24/03 od 9. prosinca 2003. godine, kojom je apelanta proglasio krivim za počinjenje kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 36. Kaznenog zakona Republike Srpske

– posebni dio, važećeg u spornom razdoblju («Službeni glasnik RS», br. 15/92, 4/93, 17/93, 26/93, 14/94, 3/96) i osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza i to: uvida u materijalne dokaza koji su se sastojali od odjeće koju je apelant imao na sebi u vrijeme izvršenja kaznenog djela, saslušanja dva svjedoka koji su jedini bili očevidci događaja, saslušanjem sudskog vještaka i uvida u fotodokumentaciju sa lica mjesta, utvrdio da je apelant sa tri uboda kuhinjskim nožem pokušao izvršiti kazneno djelo ubojstva oštećenog. Ovaj sud odbio je saslušati tri svjedoka koja je predlagala obrana, iz razloga jer isti nisu prisustvovali predmetnom događaju, odbio je izvršiti rekonstrukciju događaja na licu mjesta, kao i ponovno vještačenje iz razloga jer branitelj apelanta nije dao niti jedan razlog, odnosno naveo koju činjenicu konkretno želi utvrditi provođenjem ovih dokaza, a sam sud je zaključio da nema razloga da se ovi dokazi provode, jer će samo prouzročiti odugovlačenje postupka. Posebno obrazloženje u prvostupanjskoj odluci odnosi se na činjenice koje se tiču poklanjanja povjerenja iskazima saslušanih dva svjedoka, od kojih je jedan sin apelanta te s tim u svezi i razlozi koji su ga nagnali, prema mišljenju ovog suda, da mijenja svoj iskaz, potom na odjeću koju je apelant imao na sebi i koja ničim nije bila oštećena, te lice mjesta na kojemu nisu zabilježini nikakvi tragovi borbe, a u kontekstu nužne obrane na koju se obrana cijelo vrijeme suđenja pozivala, a koju je ovaj sud odbio kao ničim dokazanu, osobito ne u odnosu na vještačenjem utvrđene činjenice da je oštećeni jednom uboden sprijeda u stojećem položaju, potom dva puta (s leđa i u rame) dok je oštećeni bio u klečećem položaju. Sud je pri odmjeravanju kazne kao olakšavajuće okolnosti uzeo u obzir da je oštećeni došao na posjed apelanta i da se tamo i desilo kazneno djelo, iako ga je apelant upozoravao da ne prilazi njegovom posjedu, da oštećeni ne traži kaznenu odgovornost apelanta, da apelant nije ranije kažnjavan, te da u vrijeme izricanja sankcije ima već 60 godina.

3. Odlučujući po prizivu apelanta, Okružni sud donio je Presudu broj Kž-261/04 od 25. siječnja 2006. godine, kojom izrečenu kaznu zatvora na dvije preinačava na godinu dana, dok u ostalom potvrđuje prvostupanjsku odluku. Ovaj sud detaljno je obrazložio sve prizivne navode apelanta koji su se odnosili na izvedene dokaze, zaključujući da je prvostupanjski sud proveo sve potrebite dokaze, te da je s razlogom odbio prijedloge za izvođenje određenih dokaza koje je dala obrana bez navođenja svrhe u koju ih želi izvesti, osobito prijedloge za svjedočenje osoba koje nisu bile očevidci događaja. Što se tiče prizivnog navoda koji se odnosio na ne pominjanje tužiteljstva i njegove uloge u postupku u samoj presudi, u čemu je obrana vidjela pristrasnost suda, ovaj sud nije mogao naći nikakvu vezu između uloge tužiteljstva i objektivno i nepristrasno provedenih radnji od strane suda, koje, prema mišljenju suda, ovako paušalnim navodom obrana nije dovela u pitanje. Zatim, ovaj sud zauzeo je isti stav kao i prvostupanjski sud i po pitanju nužne obrane, koju je obrana istakla i u prizivu i na koncu zaključio da je prvostupanjski sud dao logična i jasna pojašnjenja svojih zaključaka u svezi sa donesenom odlukom, osim što je u pogledu izrečene kazne zauzeo stav da je ista isuviše stroga ako se imaju u vidu u prvostupanjskoj odluci navedene olakšavajuće okolnosti, zbog čega je u tom dijelu i izvršio preinaku.

4. Apelant u dostavljenoj apelaciji navodi da je uloga tužiteljstva u cijelom postupku bila zanemarljiva, čime je narušena ravnopravnost strana u postupku, na način što se sudija stavljao otvoreno na stranu tužitelja, što se vidi i u odbijanju izvođenja dokaza koje je predlagala obrana, a što niti drugostupanjski sud nije otklonio. Prema mišljenju apelanta, samo novim suđenjem sa novim vještačenjem i rekonstrukcijom događaja, koji bi dokazali nužnu obranu, moguće je doći do razloga za ukidanje prvostupanjske presude, što je jedino pravično u ovom slučaju. Na ovaj način apelant vidi povredu svog prava na pravično suđenje, zagarantiranog člankom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. Eurospke konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP- 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Imajući u vidu navode apelanta u pogledu toga u čemu vidi povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru načina na koji su redoviti sudovi protumačili i primjenili materijalno pravo, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti u slučaju kada odluke redovitih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očito proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima.

8. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Sudovi su u dvije instance dali detaljna i logična obrazloženja svojih zaključaka, osobito se zadržavajući na obrazloženjima po svim prigovorima datim od strane obrane za vrijeme prvostupanjskog postupka, odnosno prizivnim navodima u drugostupanjkom postupku. Iako i u prizivu i u apelaciji apelant navodi da je sudija u prvostupanjskom postupku bio očito na strani tužitelja, da je tužitelj u postupku imao «zanemarivu» ulogu, te da je sudija odbio provođenje dokaza predloženih od strane obrane upravo iz razloga jer je bio na tužiteljskoj strani, sam apelant ne daje dalje bilo kakve navode niti nudi dokaze koji bi konkretno ukazivali da je u bilo kojem dijelu suđenja i po bilo kojem pitanju sudija postupio neobjektivno, stavljajući se na stranu tužitelja, a na štetu samog apelanta, osim što iznosi svoje osobno uvjerenje da je sudija odbio da izvede dokaze koje je predlagala obrana iz razloga jer je bio na strani tužitelja. S jedne strane, Osnovni sud je u obrazloženju svoje presude dao jasne i detaljne razloge zbog kojih je odbio prijedloge apelanta za izvođenje određenih dokaza, koje je kao razumne potvrdio i Okružni sud, dok s druge strane sam apelant ne daje nikakav odgovor na pitanje koje konkretno činjenice bi htio utvrditi provođenjem predloženih dokaza. Osim što je u ovakvom slučaju sud zaključio da su dati prijedlozi bez svrhe i usmjereni na odugovlačenje postupka, odlučivanje sudije koja dokazna sredstva će provesti, a koja ne u kaznenom postupku je sukladno odredbi članka 16. Zakona o kaznenom postupku («Službeni list SFRJ», br. 26/86, 74/87, 57/89, 3/90 i «Službeni glasnik RS», br. 26/93, 14/94 i 6/97), važećeg u spornom razdoblju, koji kaže da pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima, a također je sukladno i standardima ustavnog prava na pravično suđenje. Na koncu, promatrajući postupak proveden u cjelini prema aktima ovog predmeta dostavljenim uz apelaciju, iz kojih je razvidno da je apelant zajedno sa svojim braniteljem imao aktivnu ulogu za cijelo vrijeme trajanja postupka, u kojem su sudovi razmatrali sve njihove prigovore i navode date u prizivu i u kojem su imali pravo uvida u sve provedene dokaze odnosno pravo ispitivati svjedoke, Ustavni sud ne može naći bilo kakve naznake koje bi budile sumnju u ravnopravnost strana u postupku i nepristrasnost i neobjektivnost sudije.

9. Prema mišljenju Ustavnog suda, temeljni razlog nezadovoljstva apelanta u ovom slučaju jeste zapravo neuvažavanje njegovog prijedloga da se dati događaj tretira kao nužna obrana. Prvostupanjski sud je uvidom u materijalne dokaze – odjeću koju je apelant imao na sebi za vrijeme predmetnog događaja i fotodokumentaciju sa lica mjesta, kao i iz nalaza vještaka o načinu na koji je oštećeni zadobio ubodne rane, zaključio da nema nikakvih dokaza da je u predmetnom događaju bilo makar i naznaka borbe, koje bi mogle upućivati na nužnu obranu. Sama obrana u prvostupanjskom postupku nije navela niti jedan dokaz do kojeg bi došla novim vještačenjem ili rekonstrukcijom događaja, niti to apelant navodi u apelaciji, već samo paušalno navodi da je u slučaju da mu je odobreno izvođenje i ovih dokaza on mogao doći do presude koja bi glasila na utvrđivanje izvršenja djela iz nužne obrane. Ovako paušalno dat navod apelanta, bez bilo kakvih dokaza, a u kontekstu cjelokupnog načina na koji je postupak u ovom slučaju proveden, nije uvjerio Ustavni sud da je apelant ovdje na bilo kakav način mogao ili bio «žrtva» povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, zbog čega ovu apelaciju ocjenjuje očigledno (prima facie) neutemeljenom.

10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

11. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1493/06 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio