Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6/06 (M. G.)

Odluka donesena 19. 04. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 04. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-6/06, rješavajući apelaciju Miodraga Garića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Garića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-100/05 od 15. decembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu, broj Gž-483/04 od 1. decembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Livnu, broj P-190/01 od 2. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miodrag Garić (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 30. decembra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju, koja je registrovana u Ustavnom sudu u januaru 2006. godine, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-100/05 od 15. decembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-483/04 od 1. decembra 2004. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-190/01 od 2. septembra 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-190/01 od 2. septembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-483/04 od 1. decembra 2004. godine, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu prvotuženi «I-Livno bus» d.o.o. Društvo za prijevoz putnika, kao poslodavac i drugotuženi Ilija Čečur, kao odgovorna osoba u svojstvu direktora i suvlasnika društva «I-Livno bus» d.o.o. Livno, na ime naknade materijalne i nematerijalne štete, pretrpljanih moralnih psihičkih i duševnih boli, gubitka ugleda i časti isplate iznos od po 75.000,00 KM, trećetuženik Frano Ivković, kao odgovorna osoba u svojstvu člana predsjednika Disciplinske komisije društva «I-Livno bus» d.o.o. Livno, iznos od 20.000,00 KM, a četvrtotuženi Zdravko Mihaljević, kao odgovorna osoba u svojstvu člana predsjednika Upravnog odbora društva «I-Livno bus» d.o.o. Livno, iznos od 30.000 KM, kao i da mu naknade troškove parničnog postupka.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je dokazni postupak proveden saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, saslušanjem svjedoka, te uvidom u cijeli spis predmeta. Na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda, broj P-307/99 od 25. aprila 2000. godine, sud je utvrdio da je apelant vraćen na radno mjesto koordinatora za promet i tehniku, te da se u Ugovorima o radu, broj 419/01 od 4. decembra 2001. godine u članu 4. navodi da će uposlenik obavljati poslove koordinatora za prometno tehnički sektor. Iz naloga za isplatu broj 242/01 od 12. septembra 2001. godine utvrđeno je da je blagajni «I-Livno busa» naloženo da na ime apelanta izvrši isplatu određenih iznosa na ime plaća, kamata, parničnih troškova, kao i troškova izvršenja. Utvrđeno je da je navedeno apelantu plaćeno. Na osnovu odredbi člana 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima sud je utvrdio da drugotuženi, trećetuženi i četrvtotuženi nisu pasivno legitimisani. Sud je naveo da apelant traži naknadu materijalne i nematerijalne štete iako sam tvrdi da praktično u periodu od četiri godine nije ništa radio s tim da je primao kako plaće tako i topli obrok, te da je u dva navrata odbio potpisati ugovor o radu. Stoga je sud zaključio da apelant nije pretrpio nikakvu štetu budući da je redovno primao kako plaću tako i topli obrok, a više vremena je provodio van radnog vremena.

4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je odredbom člana 96. stav 2. Zakona o radu (član 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu) utvrđeno da je poslodavac koji je nezakonito otkazao ugovor o radu obavezan vratiti zaposlenika na posao, na njegov zahtjev i isplatiti mu naknadu plaće za vrijeme u kojem nije radio i naknaditi mu štetu. Nesporno je utvrđeno da je apelant redovno primao plaću i topli obrok od dana povratka na posao, a koju činjenicu nije osporio ni apelant. Kao nespornu činjenicu, koja proizilazi iz provedenih dokaza, sud je našao da je prvotuženi apelanta vratio na poslove na kojima je radio prije nezakonitog otkaza, te da mu je isplatio naknadu plaće za vrijeme u kojem nije radio, te da apelant nije dokazao da je zbog nezakonitog otkaza pretrpio i drugu štetu. Po mišljenju suda isplatom navedene materijalne naknade apelantova materijalna situacija je dovedena u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo nezakonitog otkaza, te je stoga apelant u smislu člana 185. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima u cijelosti obeštećen. Drugostepeni sud je našao da je prvostepeni sud pravilno odlučio u pogledu drugo, treće i četvrtuženog kada je odbio tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije jer navedeni tuženici u smislu člana 96. stav 2. Zakona o radu nisu pasivno legitimirani za naknadu predmetne štete jer je to obaveza poslodavca u konkretnom slučaju prvotuženog. Po mišljenju drugostepenog suda apelant nije dokazao da su mu tuženici svojim postupcima povrijedili pravo ličnosti (povreda časti, ugleda i sl.), te da su ga kompromitirali u očima drugih lica. Stoga je kako sud navodi u skladu sa članom 123. stav 1. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku, primjenjujući pravila o teretu dokazivanja, trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu naknade nematerijalne štete.

5. Apelant je u toku postupka postavljao zahtjeve za izuzeće sutkinje Općinskog suda koje je predsjednik Općinskog suda rješenjem, broj Su-237/04 od 7. aprila 2004. godine i rješenjem, broj Su-

554/04 od 9. juna 2004. godine, odbio iz razloga jer je utvrđeno da tvrdnje koje su iznesene u zahtjevima za izuzeće ne pokazuju da postoje okolnosti koje dovode u sumnju nepristrasnost navedene sutkinje.

6. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom, broj Rev-100/05 od 15. decembra 2005. godine, odbio kao neosnovanu. U obrazloženju revizijske presude navodi se na se svi revizijski razlozi odnose na činjenična utvrđenja nižestepenih sudova iz kojih razloga se revizija ne može izjavljivati (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku), tako da revizijski sud ne može preispitivati niti procjenjivati činjenična utvrđenja nižestepenih sudova već je vezan za činjenična utvrđenja onako kako su to utvrdili nižestepeni sudovi. Po mišljenju Vrhovnog suda neosnovano se revizija poziva na povrede Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer su nižestepeni sudovi vodili postupak i donijeli odluke pravilnom primjenom materijalnog prava i Ustava Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine. Utvrđeno je da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenili materijalno pravo (član 96. stav 2. Zakona o radu, član 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, član 170. i član 185. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), kada su apelanta odbili sa tužbenim zahtjevom za šta su dali detaljne i iscrpne razloge koje prihvata i revizijski sud i da nisu počinili povredu odredaba parničnog postupka, na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a ni one na koje revizija paušalno ukazuje.

7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U okviru prava na pravično suđenje apelant se žali na povredu prava na nezavisan i nepristrasan sud «od političke vlasti». Također se žali i na povredu prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana 9. Evropske konvencije i povredu prava iz člana 2. (pravo na žalbu u krivičnim stvarima), člana 3. (naknada za pogrešnu presudu) i člana 4. (pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacije proizilazi da je apelant u suštini nezadovoljan ishodom predmetnog postupka, a posebno u dijelu naknade nematerijalne štete. Ističe da je u predmetnom postupku sudila sutkinja koju je prijavljivao više puta Visokom sudskom i tužilačkom vijeću prije presuđenja i zbog toga smatra da ona nije mogla biti nepristrasna. Navodi da je od poslodavca iznenada dobio «novi» otkaz 24. marta 2004. godine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evrospki sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud konstatuje da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudačke slobodne procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

11. Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud u predmetnom postupku proveo dokazni postupak nakon čega je na osnovu slobodne sudačke ocjene nekim dokazima poklonio vjeru dok drugima nije, te na osnovu tako provedenog dokaznog postupka utvrdio činjenično stanje, koje je prihvatio i drugostepeni sud. Na tako utvrđeno činjenično stanje redovni sudovi su primijenili vežeće materijalno-pravne propise, te u smislu relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku, Zakona o radu i Zakona o obligacionim odnosima apelanta odbili sa tužbenim za naknadu materijalne i nematerijalne štete dajući za takvu odluku u svojim presudama jasne i precizne razloge. Apelant u predmetnom postupku, na tri sudske instance, nije uspio dokazati da mu je prvotuženi obavezan naknaditi materijalnu štetu jer je u postupku na nesporan način utvrđeno da je prvotuženi apelanta vratio na poslove na kojima je radio prije nezakonitog otkaza, te da mu je isplatio i naknadu plaće za vrijeme u kojem nije radio. Kako apelant nije dokazao da je zbog nezakonitog otkaza pretrpio i drugu štetu utvrđeno je da je isplatom materijalne naknade po osnovu nezakonitog otkaza apelantova materijalna situacija dovedena u stanje u kome bi se nalazila da nije bilo nezakonitog otkaza i da je stoga apelant u smislu člana 185. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima u cjelosti obeštećen. U pogledu prvo, drugo, treće i četvrtotuženog sudovi su utvrdili da oni nisu pasivni legitimisani jer je poslodavac u konkretnom slučaju prvotuženik u obavezi da naknadi štetu u smislu člana 96. stav 2. Zakona o radu. Apelant također nije uspio dokazati da su mu tuženici svojim postupcima povrijedili pravo ličnosti i kompromitovali ga u očima drugih po osnovu čega je tražio isplatu nematerijalne štete.

12. Ustavni sud smatra da je apelantu bilo omogućeno da učestvuju u predmetnom postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u navedenom postupku povrijeđena apelantova ustavna prava. Nezadovoljstvo apelanta ishodom predmetnog postupka, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Europske konvencije. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska.

13. U odnosu na apelantove navode u pogledu pristrasnosti sutkinje prvostepenog suda Ustavni sud konstatuje da apelant osim svojih navoda i mišljenja u vezi pristrasnosti navedene sutkinje ne dostavlja dokaze iz kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da je sutkinja prvostepenog suda bila pristrasna u predmetnom postupku. Navodi apelanta, po mišljenju Ustavnog suda, ne predstavljaju dovoljan osnov da bi se oborila subjektivna pretpostavka o pristrasnosti sudije. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj da bi se dokazala subjektivna nepristrasnost sudije zahtijeva se dokaz konkretne pristrasnosti. Naime, osobna nepristrasnost redovno postavljenog sudije se pretpostavlja sve dok se ne dokaže suprotno (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, od 24. maja 1989. godine, stav 47). Ovo je vrlo važna pretpostavka i u praksi je vrlo teško dokazati osobnu pristrasnost. Kada je riječ o objektivnom testu, Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Fey protiv Austrije izjavio da: «U okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od osobnog ponašanja sudije, bilo dokažljivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristrasnost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljeniku. Ovo podrazumjeva da kod odlučivanja da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudac nije nepristrasan, stav okrivljenika je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim.» (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Fay protiv Austrije, od 24. februara 1993. godine, stav 30). Uzimajući u obzir i objektivni kriterij Ustavni sud konstatuje da presuda prvostepenog suda, koja je donesena u predmetnom postupku od strane sutkinje za koju apelant smatra da je bila pristrasna, Ustavnom sudu ne ostavlja dojam o pristrasnosti te sutkinje. Takav dojam Ustavnom sudu ne ostavljaju ni presude Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. Nadalje apelant je u pogledu pristrasnosti sutkinje Općinskog suda podnosio predsjedniku suda zahtjeve za njeno izuzeće, a što u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije predstavlja domaći mehanizam pomoću kojeg strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristrasnosti. Iako Konvencija ne propisuje izričito da moraju postojati mehanizmi pomoću kojih strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristrasnosti, vjerovatnije je da će se naći kršenje člana 6. Evropske konvencije ukoliko takvi mehanizmi ne postoje.

14. Ustavni sud neće razmatrati apelantove navode u pogledu «novog» otkaza jer takvi navodi mogu biti predmetom nekog drugog sudskog postupka koji apelant može voditi protiv poslodavca, a nikako predmetom ove apelacije.

15. Na osnovu svega navedenog Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ostalih ustavnih prava na koja se poziva. Ovo osobito imajući u vidu da apelant osim paušalnog pozivanja na povredu prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana 9. Evropske konvencije i prava iz člana 2, 3. i 4 Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavnom sudu nije dostavio nikakve dokaze koji bi ukazivali da je povreda ovih prava moguća odnosno da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud konstatuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6/06 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio