Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-47/06 (N. i P. Đ.)
Odluka donesena 19. 04. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Diskreciono pravo suda
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-47/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 04. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. aprila 2007. godine, u predmetu broj AP-47/06, rješavajući apelaciju Neđe i Pere Đurđića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Neđe i Pere Đurđića podnesena protiv presude Okružnog suda Istočno Sarajevo, broj KŽ-
181/03 od 20. oktobra 2005. godine i presude Osnovnog suda Sokolac, broj K-44/03 od 26. maja 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Neđo i Pero Đurđić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva i Pala, koje zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva podnijeli su 12. januara 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj KŽ-181/03 od 20. oktobra 2005. godine i presude Osnovnog suda Sokolac (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-44/03 od 26. maja 2003. godine. Apelanti su također podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio odluku, broj AP-47/06 od 9. februara 2006. godine, kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
3. Apelanti su po optužnici Osnovnog javnog tužilaštva Sokolac optuženi da su počinili krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 135. stav 1. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Nakon provedenog krivičnog postupka, Osnovni sud je presudom, broj K-44/03 od 26. maja 2003. godine, apelante oglasio krivim za krivično djelo za koje su optuženi te im je izričena kazna zatvora i to Neđi Đurđiću u trajanju od osam mjeseci, a Peri Đurđiću u trajanju od šest mjeseci. Istom presudom na osnovu člana 350. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) optuženi Nebojša Ilić oslobođen je od optužbe. Apelanti su obavezani da solidarno plate troškove postupka u iznosu od 300,00 KM i 50, 00 KM na ime paušala.
4. Osnovni sud je utvrdio da su apelanti 5. oktobra 2002. godine, u mjestu Ljubogošta, Opština Pale, videći da se u blizini njihovog imanja izvode radovi, došli do navedenog lokaliteta gdje je Neđo Đurđić zahtjevao od Nebojše Ilića pojašnjenje zašto nije tražena saglasnost za izvođenje radova od njegove porodice. Tom prilikom je došlo do međusobne prepirke, nakon čega je Neđo Đurđić stisnutom pesnicom udario u predjelu glave Nebojšu Ilića više puta, a onda mu se priključio brat Pero Đurđić te je Nebojšu Ilića i on udario a potom su ga zajedno nastavili udarati letvama u predjelu glave i po tijelu te ga oborili, kojom prilikom je Nebojša Ilić zadobio tešku tjelesnu povredu u vidu potresa mozga. Ovakvo činjenično stanje Osnovni sud je utvrdio na osnovu saslušanja svjedoka, vještačenja po vještaku sudske medicine i vještaku neuropsihijatru i drugih dokaza koji su mu bili na raspolaganju. Osnovni sud je ocjenio da su apelanti prema svom psihičkom stanju bili svjesni svojih postupaka i znali da udarajući Nebojšu Ilića drvenim letvama u predjelu glave istog mogu teško ozljediti na šta su i pristali, dakle postupali su kao saizvršioci po predhodnom dogovoru da dođu na kritično mjesto kako bi se sa Ilić Nebojšom obračunali oko puta. U odnosu na apelante, cjeneći sve okolnosti značajne za odmjeravanje vrste i visine kazne, Osnovni sud je izrekao apelanu Neđi Đurđiću kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci a Peri Đurđiću kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, a koje kazne su utvrđene u okviru zakonom propisane visine kazne za krivično djelo teške tjelesne povrede.
5. Protiv navedene presude Osnovnog suda apelanti su izjavili žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Okružni sud je presudom, broj KŽ-181/03 od 20. oktobra 2005. godine, žalbe djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu Osnovnog suda, broj K-44/03 od 26. maja 2003. godine, u pogledu odluke o kazni, tako što se apelanti za krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 135. stav 1. KZ RS u vezi sa članom 23. KZ RS, za koje su oglašeni krivim, primjenom čl. 39. i 40. KZ RS osuđuju na kaznu zatvora u trajanju od po tri mjeseca. U preostalom djelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i za takvo utvrđeno činjenično stanje dao valjane razloge u obrazloženju presude. Okružni sud ističe da prvostepeni sud u presudi ne obrazlaže zašto nije prihvatio izvođenje određenih dokaza koje su predložili branioci apelanata, ali je obrazloženje dao na zapisniku sa glavnog pretresa prilikom donošenja rješenja o odbijanju prijedloga za saslušanje određenih svjedoka. Ovaj sud dalje navodi da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, time što su odbijeni njihovi prijedlozi za provođenje pojedinih diokaza jer ti dokazi nisu relevantni za rješenje konkretne krivične stvari. U pogledu odluke o kazni Okružni sud ističe da je kao olakšavajuće okolnosti trebalo cjeniti i to da su apelanti porodični ljudi, ugledni u sredini gdje žive, da su bili iritirani zbog činjenice da se na njihovom imanju izvode radovi, a da oni za to ne znaju i da sve te okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju osobito olakšavajuće okolnosti, zbog kojih im se može izreći zatvorska kazna ispod zakonskog minimuma propisana za navedeno krivično djelo, primjenom odredbe o ublažavanju kazne.
6. U apelaciji apelanti iznose iste argumente i stavove kao u žalbi kojom su osporavali prvostepenu odluku. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencuija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Nezadovoljstvo apelanata osporenim presudama ogleda se prvenstveno u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelanti povredu navedenih prava vide u tome što je prvostepeni sud odbio njihove prijedloge za provođenje određenih dokaza i što nije posebno obrazložio iz kojih razloga je odbio provođenje predloženih dokaza, čime je počinio povredu odredaba krivičnog postupka. Nadalje, smatraju da sud nije sa jednakom pažnjom ispitao i utvrdio činjenice koje ih terete i koje im idu u prilog te ovo smatraju diskriminatorskim odnosom i povredom člana 15. ZKP RS.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelanti se u konkretnom slučaju žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio krivični postupak u kojem su apelanti učestvovali i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud ispitati da li su apelanti imali «opravdan zahtjev», tj. da li su njihove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se pozivaju dovoljno potkrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
10. U konkretnom slučaju nezadovoljni osporenim presudama apelanti osporavaju utvrđeno činjenično stanje, smatraju da su sudovi povrjedili procesni zakon i sugerišu zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredjelili. Ustavni sud podsjeća na svoje ranije utvrđene stavove da nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud, pored toga, nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak upravo redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi već citiranu odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine). Ovo će biti slučaj ako je redovni sud pogrešno protumačio, primijenio ili je zanemario neko ustavno pravo pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/02).
11. U odnosu na prigovor apelanata da je prvostepeni sud odbio njihove prijedloge za provođenje određenih dokaza, te nije posebno obrazložio iz kojih razloga je odbio provođenje predloženih dokaza, čime je počinio povredu odredaba krivičnog postupka, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3 d). Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, odluka broj U-6/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
12. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelanti ne nude argumente ili dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen, niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi imali razumno opravdanje što su odbili zahtjev apelanata za provođenjem dokaza saslušanjem odrđenih svejdoka i vještaka. Odbijanje suda da provodi dokaz saslušanjem vještaka koji je već dao svoj pismeni nalaz i mišljenje i da sasluša svjedoke koje su predložili apelanti, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži vještačenje i saslušanje svjedoka, utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, odluka o prihvatljivosti i meritumu broj CH/98/1335 i dr., Zuhdija Rizvić i dr. protiv Federacije Bosne i Hercegovine od 5. marta 2002. godine, tačka 253.). Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtjeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtjevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34, Dom za ljudska prava, CH/00/6558, Edin Garaplija protiv federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti im meritumu od 12. aprila 2002. godine, tačka 68)
13. Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa nedvojbeno proizilazi da su apelanti imali mogućnost da iznesu svoju odbranu lično i putem advokata, kao i da saslušavaju svjedoke optužbe, te daju primjedbe na nalaz vještaka sudske medicine i vještaka neuropsihijatra. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u prvostepenom postupku provedeni i drugi odgovarajući dokazi, na osnovu kojih je sud utvrdio da su apelanti počinili krivično djelo teške tjelesne povrede. Osnovni sud je na ovako utvrđeno činjenično stanje primjenio relevantne zakonske odredbe, a sudska odluka sadrži sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Prvostepeni sud je dovoljno obrazložio presudu u djelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza dok je razloge odbijanja izvođenja pojedinih predloženih dokaza dao na zapisniku na glavnom pretresu. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud, za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije
14. U vezi sa prigovorom apelanata da sud nije sa jednakom pažnoj ispitao i utvrdio činjenice koje ih terete i koje im idu u prilog i da je tako povrjedio član 15 ZKP, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 287. stav 2. ZKP RS). Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine).
15. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, odluka AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 19/05, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijane presude, a koje je prihvatio i Okružni sud i da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, te na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza utvrdio da su apelanti zajednički udarajući Ilić Nebojšu teško ga povrjedili i time počinili krivično djelo teške tjelesne povrede.
17. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud uočava da je u postupku pred nižestepenim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelanti su, u toku cijelog postupka, imali branioca advokata, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ovo osobito imajući u vidu da su apelanti u svojoj apelaciji ponavljali navode koje su već isticali u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmatrao Okružni sud.
18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se pozivaju, te da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Apelanti se žali da su osporenim odlukama diskriminiran u vezi sa pravom na pravično suđenje jer sud nije sa jednakom pažnjom ispitao i utvrdio činjenice koje ih terete i koje im idu u prilog. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
20. Diskriminacija podrazumijeva nejednak tretman osoba u sličnim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja za nejednak tretman (Evropski sud za ljudska prava, predmet vezan za belgijski jezik, presuda od 23. juli 1968., serija A br. 6). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata paušalni, ničim argumentovani i da nema elemenata koji bi pokazali da su apelanti bili tretiran na nejednak način u odnosu na druge osobe u sličnoj situaciji.
21. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović